U Koprivnici se na snimanju popularne zabavno-glazbena emisija VTV televizije »Popevke i štikleci« pojavila legendarna prva dama hrvatske narodne i tamburaške glazbe Vera Svoboda, koju pamte mnoge generacije. Čast je slušati i razgovarati s Verom Svoboda.

Gdje ste, nismo vas dugo vidjeli?

Za to nisam ja kriva. Ja volim pjevati i nastupati, ali  treba me se sjetiti. Nisam po novinama, nemam nikakvih skandala, pa nema ni vijesti o meni.

Imate epitet kraljica hrvatske narodne i tamburaške glazbe. I kad su drugi odlazili iz narodne glazbe, vi ste joj ostali vjerni.

Moj suprug Julije Njikoš bio je urednik na radio Osijeku, a kad smo došli u Zagreb, počela sam snimati za bivši Jugoton. Uvijek sam mu govorila, da mi napravi nešto dobro i komercijalno, pa da snimim. No, on mi je rekao, da ostanem u ovome, gdje jesam, jer će me se tako duže pamtiti, nego da snimam nešto prolazno.

KARIJERA DUGA ŠEST DESETLJEĆA

Vaša karijera traje već šest desetljeća.

Da, prvo sam bila Snjeguljica u dječjem kazalištu, pa Pepeljuga, zatim sam radila na radio Osijeku te po dolasku u Zagreb krenula sam se profesionalno baviti sa pjevanjem i eto, do dana današnjeg pjevam. Istina, sada manje nego prije.

S pjesmom ste proputovali cijeli svijet.

Da, drago mi je zbog toga. U cijelom svijetu ima ljudi koji vole našu lijepu pjesmu. To su lijepi i emotivni trenuci u kojima ima puno suza radosnica, ali i čežnje. U vrijeme, kada sam odlazila pjevati našim ljudima u Australiju, zapadnu Europu, Ameriku, Kanadu… mnogi nisu smjeli dolaziti u bivšu Jugoslaviju, ili su rijetko dolazili, pa ih je tada pjesma povezala s rodnim krajem. Mi pjevači bili smo ambasadori, koji smo im donijeli kroz pjesmu dah Hrvatske i zbog toga bila sam jako ponosna i sretna.

Što vam je posebno ostalo u sjećanju?

Kad sam došla i pogledala u publiku, točno sam znala, gdje su Slavonci. Oni su uz slavonsku pjesmu znali zaplakati, a bilo je i jujukanja, ma bilo je svega. To me je uvijek jako razveselilo, jer sam uvijek imala one koji vole moju pjesmu.

PONEKAD SAM PJEVALA I PLAKALA S PUBLIKOM

Vaš suprug Julije Njikoš sakupljao je stare, zaboravljene pjesme, a koje ste kasnije pjevali.

Obradio mi je takve pjesme, koje su iz Slavonije, Baranje, Srijema… i zaista sam ih jako puno izvodila. No, isto tako, drago mi je, da dolaskom u Zagreb, išla sam pjevati i na kajkavski festival, jer ja sada već duže živim u Zagrebu, nego u svom rodnom Osijeku. Na žalost, mog supruga nema, ali ostale su prekrasne pjesme iza njega.

Koliko ste snimili pjesama?

Ne znam točno, ali sigurno negdje tristo, četiristo pjesama.

Jako volite pjevati?

Neobično jako volim pjevati, a kad pjevam onda je to iz srca. Vjerojatno je to i razlog, da trajem toliko dugo.

Želim biti Slavonijo s tobom, jedna od najljepšim i najemotivnijih vaših pjesmama.

Moj suprug je tu pjesmu napisao kad je počeo rat i Slavonci su postali izbjeglice. U to vrijeme bila je organizirana turneja »Stop the war in Croatia« na kojoj su nastupali »Zlatni dukati«, Tomislav Ivčić, Nela Eržišnik… Kad sam pjevala tu pjesmu na trgu u Stuttgartu, pjevala sam i plakala, ali vidjela sam i ljude u publici kako im suze teku. To je toliko bilo emotivno i krasno, pa i sad kada pjevam tu pjesmu, uvijek je ta slika preda mnom.

NAJLJEPŠI DIO KARIJERE SU PRIZNANJA I NAGRADE

Koji vam je dio karijere bio najljepši?

Najljepši dio je kad počnete dobivati priznanja za svoj rad, a dobivala sam jako puno nagrada, priznanja, plaketa… Prije nekoliko dana našla sam pun ormar tih mojih plaketa, na koje sam čak i zaboravila. Najljepše su mi nagrade za životno djelo, koje sam dobila od Osječke županije i mog rodnog grada Osijeka, dobila sam nagradu za kulturu, koju mi je dodijelio predsjednik Tuđman i jako mi puno znači. No, dobila sam ja nagradu i za pjevačicu stoljeća, a sjećam se meni drage nagrade Studia za najbolju pjevačicu na televiziji, koju sam dobila još 1972. godine, pa kad je to bilo?

Vaše kćeri i unučad imaju li sklonosti ka glazbi?

Moje kćeri, kad su bila djeca snimale su ploče sa dječjim pjesmama uz veliki orkestar radio Zagreba, a dirigirao je Miljenko Prohaska. Moja mlađa kćer je završila Glazbenu akademiju smjer klavir, ali ne bavi se glazbom i živi u Beču, dok starija kćer išla je na Fakultet političkih nauka i sada radi u diplomaciji.

Imali ste lijep život, postoji li nešto, što još niste ostvarili, a željeli ste?

Ima stvari, koje čovjek nije ostvario, najvažnije je čovjeku zdravlje. Prije dvije godine operirala sam srce, zamijenili su mi srčani zalistak, pa sad imam pace-maker. Iako je prošlo dvije godine, osjećam se izvrsno. Nakon operacije puno sam radila na svom glasu da ga vratim i sad sam presretna što sam sve to uspjela prebroditi.