Čisto, nedirnuto podzemlje za koje od nas živih nitko ili malotko zna tko ih je i kada izgradio, tko ih je koristio, čemu su, uopće, služili, od kuda do kuda se protežu i tako dalje. Pitanja su to na koja su mnogi bjelovarčani tijekom prošloga stoljeća neuspješno pokušavali pronaći odgovor. I, što su se neki više trudili osporiti usmenu predaju, a druge ni nemamo jer s dokumentarnom papirologijom o povijesti grada ne stojimo baš najbolje, to je više sazrijevalo uvjerenje kako tajnovita podzemna arhitektura ipak postoji. A, oni, pak, maštovitiji bili su uvjereni kako je ta arhitektura, najvjerojatnije, kud-i-kamo zanimljivija od ove nadzemne. No, to je već druga tema.
Da se povijest bjelovarskog »podzemlja« ponavlja potvrdila je to i rekonstrukcija dijela državne ceste D43 u južnom dijelu grada. Naime, ispod rubnoga asfalta i sloja zemlje Frankopanske ulice slučajno je otkriven podzemni (kanalizacijski?) hodnik čiji gabariti i građevinski materijal neodoljivo sliče onima iz 80-tih koji su, također, otkriveni za uličnih radova, ali taj put na sasvim suprotnoj, sjevernoj, strani grada - u Mihanovićevoj ulici, o čemu je početkom 1999. godine pisao »Večernji list«. I, to je glede pisanih tragova - sve. Bar za sada.
BOGATA USMENA PREDAJA
Svi drugi tragovi i malobrojna svjedočanstva sačuvani su, kao što rekoh, metodom usmene predaje koja, zbog nedostatka autentične povijesne dokumentacije, čini okosnicu bogate bjelovarske riznice nematerijalne kulturne baštine koju bi, kao takvu, trebalo zaštititi od zaborava, iskrivljavanja i zloporabe. To je, inače, sasvim moguć i u zakonu utemeljen postupak koji provodi Ministarstvo kulture pa, ako ima zainteresiranih, neka se jave u uredništvo.
Prvi nas usmeni trag vodi prema istočnom prilazu gradu, do prostora današnjeg »Elektrometala«. Na tom se mjestu do 1954. godine nalazila trokatna zgrada koju su, nakon doseljenja po osnutku grada, njemački i češki obrtnici podignuli kao svilanu, odnosno, filandru, kako su je zvali, za proizvodnju svile. Kako je krajem 18. st. proizvodnju svile zahvatila kriza svilana jedno vrijeme prestaje s radom da bi nakon 1868., kada je izvoz svile u osamostaljenu Italiju postao otežan i kada su nakon razvojačenja generalata 1872. ubrzano počele nestajati kućne zadruge, zauvijek zatvorila svoja vrata dudovim svilcima i kao kasarna postala novi dom husarskim postrojbama. Na posljetku, kasarna se prekvalificirala u svratište nazvano »Amerika" i, nažalost, 1954., iz sasvim nepoznatih razloga, do temelja srušena. Oni koji su sa žalom gledali nestajanje svog omiljenog obitavališta kasnije su prepričavali kako su vidjeli tunel (hodnik) koji je vodio gore, nisu baš sigurni je li prema crkvi, ali u svakom slučaju prema centru grada.
Svi koji smo čuli tu priču prihvatili smo ju zdravo-za-gotovo i pridodali je zbirci u kojoj je posebno mjesto imala priča o podzemnom hodniku koji »izlazi« u obliku bunkera na sjevernom dijelu Radićeva trga, odnosno, na današnjem trgu Hrvatskih branitelja, gdje smo po prvi put u životu vidjeli »Bačvu« ili »Kuglu« smrti, žive lavove, tigrove, slonove i ostalu »glumačku« ekipu svjetski poznatih cirkusa. Dakle, drugi nas usmeni trag vodi prema zapadnom ulazu u grad. Što kažete na to? Nije li i previše očigledna logika protezanja podzemnih hodnika gradskim prilaznim transverzalama sjever-jug i istok-zapad? Kada u sljedećem nastavku razmotrimo logiku njihova povezivanja i križišta koja pri tome čine bit će nam jasnije zašto bismo usmene tragove trebali zaštititi kao vrijedan izvor nematerijalne kulturne baštine. A, do tada, pogledajmo malo bolje zemljovid grada iz 1772. godine.
(Nastavlja se.)
