Ždralovi, nedaleko od Bjelovara, već su petnaestak godina dom Nijemca Klausa Gottschalka, rođenog u Hamburgu. Većinu svoga života proveo je u Frankfurtu na Maini, gdje je upoznao i suprugu, Hrvaticu Marijanu. Oboje su radili u pekari i, kao što je to oduvijek bilo karakteristično za Njemačku, mnogo radili uz kroničan nedostatak slobodnoga vremena. Odluku da se trajno presele u Hrvatsku donijeli su tijekom jednog godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Klausu se svidio ležeran način života u Hrvatskoj i nije ni slutio da će tijekom godina i ovdje morati uglavnom samo raditi ako želi preživjeti...
Klaus i Marijana Gottschalk 2002. godine otvorili su željeznariju u Ždralovima uvidjevši potrebu za trgovinom raznim alatima na tom području. Prije toga su nekoliko godina prodavali robu po sajmovima diljem Hrvatske i u čudu ostavljali kupce kada su im za svaku kupljenu stvar izdavali račun. "Ja sam naučen tako u Njemačkoj, ali '97. je to bilo jako čudno u Hrvatskoj, a danas to polako postaje obvezno i ovdje", kaže Klaus.
KRENULI SA SAMO TRI POLICE
Dobro su poslovali, no s vremenom su troškovi postali previsoki, prestalo je biti isplativo trgovati po sajmovima, a i Marijana je zatrudnjela, tako da je trebalo nešto promijeniti pa su otvorili trgovinu jer su to i planirali na početku. "Isprva smo imali samo tri police. Ljudi su mi govorili: 'Dajemo ti tri mjeseca i zatvorit ćeš'. Ali ja kad nešto odlučim, to mora uspjeti!" prisjeća se Klaus.
Iako su teška vremena, Gottschalkovi se trude zadržati visok nivo u kvaliteti robe i raznolikosti ponude, nema čega nema u njihovoj trgovini, "od igle do lokomotive", a cijene su vrlo povoljne. Na upit što najviše prolazi, Klaus je rekao da to ovisi o sezoni, znači, tijekom ljeta su to vrtni alati, crijeva za vodu, ususret jeseni sve za berbu, u zimi nezaobilazne lopate za snijeg itd.
Sami vode firmu, sami rade i bore se za opstanak jer si ne mogu priuštiti dodatnog radnika zbog previsokih doprinosa. O njihovom poduzetništvu Klaus ističe: "To nije 'samo ujutro otvoriš dućan, prodaš nešto i navečer zatvoriš'. Kad završi moja smjena, preuzme Marijana, a ja sjednem za kompjutor i tražim po internetu nešto novo, povoljno i kvalitetno. Ja ne bih mogao biti samo radnik, moram vidjeti što ja to radim, moram sudjelovati u cijelom procesu od početka do kraja, onda sam jak. Osim toga, mogu biti opušteniji. Kad mi dođe prijatelj, mogu na pauzu jer sam sâm sebi šef, iako puno više radim."
PODUZETNIŠTVO PRETRPANO PAPIROLOGIJOM
Iz Marijaninih usta priča glasi ovako: "Ponekad prevrtim svoj život unazad i zapitam se jesam li napravila dobar ili loš potez vrativši se u Hrvatsku. Otići u tuđu zemlju nije baš lako, ostaviti sve svoje, nemati nikoga svoga u tuđini, raditi danju i noću, a u nekoliko sati slobodnog vremena plakati za svojom majkom, svojom rodnom kućom. To samo mogu razumjeti oni koji su učinili isto kao ja. Sad sam opet ovdje, na istom mjestu gdje sam rođena. Iako me mnogi prijatelji pitaju: 'Zašto si se vratila u ovaj kaos? Mogla si živjeti u Njemačkoj puno bolje', moj odgovor je opet: 'Ovdje mi je ljepše!' Sada kada smo poduzetnici, u mome životu se mnogo toga promijenilo, još je više odgovornosti i posla, a sve je manje slobodnog vremena. U odnosu na zemlju u kojoj sam živjela, ovdje mali poduzetnici, obrtnici, poljoprivredna gospodarstva imaju jako velik teret na leđima da bi preživjeli. To je isto kao kad na konja stavite previše tereta i ne date mu vode, pa će se vidjeti koliko će izdržati. Velika su davanja državi, velika su oporezivanja, doprinosi puno veći nego u Njemačkoj i mislim da to sve bitno utječe na dolazak stranih ulagača u našu zemlju. Poduzetništvo je u stvari pretrpano silnom papirologijom, a sva administracija u odnosu na Njemačku je jako spora. Mislim da su to velike negativnosti koje utječu na ulazak stranih investitora."
"HRVATSKOJ TREBA NETKO TKO ĆE JE IZVESTI NA PRAVI PUT!"
I na kraju našeg posjeta njemačko-hrvatskoj obitelji optimistično zvuči poruka Marijane: "Osobno smatram Hrvatsku jako bogatom zemljom. Na prvom mjestu je turizam, nadalje, Slavonija je puna hrane, žitarica, a Bjelovarsko-bilogorska županija poznata po stočarstvu. U svijetu je poznato da imamo najzdraviju pitku vodu. Dakle, svega imamo, situacija uopće ne bi trebala biti ovakva kakva je sada. Smatram da Hrvatskoj treba netko tko bi ovu zemlju izveo na pravi put, da roditelji ne bi morali strahovati što će biti s njihovom djecom u budućnosti. Nedostaje nam netko tko će nam osigurati život u kojem bismo mogli pošteno i u miru raditi i zaraditi za svoju obitelj, za svoju djecu, za svoju budućnost."
Ždralovi, nedaleko od Bjelovara, već su petnaestak godina dom Nijemca Klausa Gottschalka, rođenog u Hamburgu. Većinu svoga života proveo je u Frankfurtu na Maini, gdje je upoznao i suprugu, Hrvaticu Marijanu. Oboje su radili u pekari i, kao što je to oduvijek bilo karakteristično za Njemačku, mnogo radili uz kroničan nedostatak slobodnoga vremena. Odluku da se trajno presele u Hrvatsku donijeli su tijekom jednog godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Klausu se svidio ležeran način života u Hrvatskoj i nije ni slutio da će tijekom godina i ovdje morati uglavnom samo raditi ako želi preživjeti...
U željeznariji Gottschalk ničega ne nedostaje, ponuda se neprestano prilagođava potrebama kupaca
