Bjelovarski profesor trube i nekadašnji dirigent bjelovarskog  Gradskog orkestra, pred odlazak u mirovinu, nakon punih četrdeset godina rada, govori nam o svom pedagoškom radu, mnogim uspjesima, ljubavi prema glazbi, Gradskom orkestru i podcijenjenom položaju prosvjetnih radnika.

Profesore Geček, kada je zapravo počela Vaša ljubav prema  glazbi?

Kada sam imao trinaest godina, u mojoj osnovnoj školi u Lepoglavi, osnovan je puhački orkestar. Priključio sam mu se i tako je sve počelo. Tada se živjelo u siromaštvu, pa sam već sa svojih petnaest godina, svirao prve svatove, kako bih  pomogao  svojoj obitelji. Jako dobro se sjećam, kako sam tada, zaradio više novaca od mjesečne plaće svog oca, koji je radio na željeznici, kao pružni radnik.

Gdje ste se školovali i kako je izgledalo Vaše školovanje?

Nakon završene osnovne škole, upisao sam Glazbenu školu u Varaždinu, glavni predmet – trublja. Već kao učenik srednje škole, imao sam zapaženih rezultata kao solista, a svirao sam i u tamburaškom orkestru. U to vrijeme, tamburaški orkestar Glazbene škole Varaždin, bio je jedan od najboljih u bivšoj državi. Nakon srednje škole, odmah sam upisao Muzičku Akademiju u Zagrebu, glavni predmet, trublja.

Još  od srednje škole, kao i na studiju, morao sam se uzdržavati sam, pa sam se snalazio na razne načine. Ljeti sam svirao na moru, a tokom godine na svadbama, kao i na raznim drugim događanjima.

Nakon treće godine studija, ukazala mi se prilika, pa sam počeo predavati u Bjelovaru, gdje sam u početku imao samo tri učenika. Bilo je to 1973. godine.

U početku sam putovao iz Zagreba, a kada sam diplomirao, došao sam ovdje živjeti.

Kakvi su bili Vaši počeci u bjelovarskoj Glazbenoj školi?

Prvi kontakt sa bjelovarskom Glazbenom  školom, ostao mi je u dubokom i lijepom sjećanju. Mislim da je to bio jedan od ključnih trenutaka, zbog kojih sam odlučio, ostati u prosvjeti.

Tadašnji ravnatelj Niko Bača, ustupio mi je svoju sobu za rad, jer nije bilo mjesta za mene. Sjećam se, kako sam imao veliku tremu, jer sam spletom okolnosti, svoj prvi sat na novom radnom mjestu, radio pred tadašnjim ravnateljem, no on  me oduševio svojom srdačnošću. Sjeo je za klavir, pratio mog učenika i sva trema je tada nestala.

Tada sam zavolio Glazbenu školu i to mi je ostao,  jedan od najljepših trenutaka u njoj.

U to vrijeme, odnosi u Glazbenoj školi, bili su vrlo kolegijalni, a radilo se iz ljubavi prema glazbi.

Bio sam jedan od osnivača Limenog puhačkog odjela. Počeo sam s tri učenika, a već na jesen, imao sam ih jedanaest. Tada sam predavao trubu, trombon i rog.

Nakon što sam diplomirao, morao sam u vojsku, a mijenjao me moj prvi učenik, koji je tada upisao Muzičku akademiju.

Nakon povratka iz vojske, zbog nedostatka stručnog kadra na klasičnoj gitari,  godinama sam predavao i  klasičnu gitaru. U to vrijeme, mnogo sam surađivao sa poznatim hrvatskim gitaristima (Goran Listes, Ištvan Remer), koji su mi  puno pomogli u nastavi.

Kasnije ste zabilježili, brojne uspjehe sa svojim učenicima, mnoge nagrade na raznim natjecanjima. Recite nam nešto o tome.

U svom pedagoškom radu, vodio sam osamdeset i šest svojih učenika na natjecanja i to iz trube, trombona i gitare. Osvajali su  prve, druge i treće nagrade u tadašnjoj Jugoslaviji (Zagreb, Sarajevo, Ljubljana i Beograd), a u Republici Hrvatskoj u Zagrebu, Varaždinu i Dubrovniku.

Četrnaest mojih učenika upisalo je i završilo Muzičku akademiju i to trubači, trombonisti i gitaristi.

Neki od njih su danas u Europi, neki sviraju u poznatim orkestrima, kao što je Zagrebačka filharmonija, Zagrebačka Opera, Riječka Opera i Vojni orkestar.

Danas u našoj Glazbenoj školi, troje mojih učenika, rade kao profesori.

Godinama ste bili dirigent Gradskog orkestra u Bjelovaru, koji je bio vrlo poznat i uspješan.

Prvo sam petnaest godina bio član i svirao u našem Gradskom orkestru, nakon toga sam dvanaest godina bio dirigent. U tom periodu, Gradski puhački orkestar Bjelovar, bio je jedini orkestar u Hrvatskoj, koji nije prekinuo s radom, za vrijeme domovinskog rata.

Posebno sam ponosan što je  Gradski orkestar  1991. godine, na gostovanju u Francuskoj, ispred Europskog parlamenta u Strasbouru, svirao domoljubne koračnice, dok je tada prvi puta, bila istaknuta hrvatska zastava. Nakon mog povratka iz domovinskog rata (bio sam u 105. brigadi), Gradski orkestar, bio je u Vodu hrvatskih umjetnika.

U poslijeratnim godinama, orkestar je ostvario mnoga gostovanja diljem Europe, npr. u Mađarskoj, Češkoj, Francuskoj, a sudjelovali smo i na međunarodnom natjecanju u Njemačkoj, gdje smo osvojili drugo mjesto.

Orkestar je bio vrlo aktivan u društvenom, kulturnom i političkom životu Bjelovara.

Također je bio tri puta na državnom natjecanju, osvojio je prvu nagradu u Šibeniku, treću nagradu u Ravnoj Gori i  prvu nagradu u Novom Vinodolskom.

Gradski orkestar Bjelovar, bio je  u to vrijeme, jedan od najboljih orkestara u Hrvatskoj. Unazad više godina, nije niti postojao, a danas je ponovo, tek u svojim počecima.

Dva puta, vodio sam i Školski puhački orkestar na državna natjecanja, u Sisak i Dubrovnik, te smo u Sisku, osvojili drugo mjesto.

Koje ste nagrade dobili za svoj dugogodišnji rad?

Za svoj rad, dobio sam Zlatnu plaketu Županije, Zlatnu plaketu Grada Bjelovara i Godišnju nagradu Društva Glazbenih pedagoga.

Kako je bilo biti profesor u Glazbenoj školi nekada, a kako je danas, postoji li velika razlika?

Prije dvadeset ili trideset godina, učenici, koji su išli u Glazbenu školu, bili su više predani učenju i vježbanju, imali su više želje, volje i strasti prema glazbi. Danas postoje mnoge druge stvari koje su im dostupne, pa je tako i interes za glazbu, polako popustio. Naravno da  i danas ima pojedinaca, koji su vrlo koncentrirani na vježbanje i predani instrumentu.

Prosvjetni radnici nisu niti prije bili cijenjeni, a nisu ni danas. Uvijek smo nekako bili, u dosta podcijenjenom položaju.

Kakav je danas odnos Grada Bjelovara prema glazbi, kulturi i Glazbenoj školi?

Odnos politike općenito prema glazbenoj kulturi i kulturi bilo koje vrste, dosta  je ravnodušan i pasivan. Nažalost, mnogi učenici, koji su danas odlični glazbenici ili profesori glazbe, nisu bili dovoljno cijenjeni i podupirani u svojoj okolini, kao niti mnogi stariji profesori.

Po Vašem mišljenju, zašto  danas sve više mladih sluša tzv. »cajke«?

To je jedan sociološki fenomen, koji se dogodio uslijed cjelokupnog pada ljudskih, moralnih i kulturnih vrijednosti. Moramo biti svjesni, da je to »šund« glazba, bez ikakve kvalitete ili dubljeg smisla i trebamo  je promatrati, isključivo kao takvu.

Cijene li danas ljudi u Bjelovaru klasičnu glazbu?

Postoji određen broj ljudi, koji i dalje cijene i slušaju klasičnu glazbu i koji su vjerni posjetitelji koncerata. Ali nažalost, sve ih je manje.

Kako se osjećate, sada kad odlazite u mirovinu,  nakon punih četrdeset godina rada u Glazbenoj školi? Što će Vam ostati u sjećanju?

Mogu reći da sam zadovoljan svojim radom, jer se većina mojih učenika i danas bavi glazbom, mnogi profesionalno, a neki amaterski, tako da vjerujem, da sam im  uspio usaditi, ljubav prema glazbi.

Pomalo sam razočaran  nakon  četrdeset godina uspješnog rada, što društvo ne cijeni, svo to uloženo vrijeme, trud, volju, odricanje, te nas, prosvjetne radnike, marginalizira, što se vidi po smanjivanju plaća i po mirovinama.

Puno Vam hvala na razgovoru, a na kraju, što biste poručili današnjim mladima, koji se žele baviti glazbom?

Profesionalno bavljenje glazbom, iziskuje svakodnevno mukotrpno vježbanje, jer se  traži izvrsnost, a ne prosječnost, mnogo truda, volje, želje i ljubavi prema glazbi. Velika je istina da je samo deset posto talenta, a sve ostalo je rad i samo rad.

Kada mladom čovjeku, glazba uđe pod kožu, tada će znati, da se zaista želi baviti glazbom.