Svestran, otvoren, pozitivan, i borac samo su neke od riječi koje opisuju Dražena Kokotića. On je predsjednik Udruge slijepih Bjelovar, predavač na Visokoj tehničkoj školi u Bjelovaru, kandidat na neovisnoj listi Damira Bajsa za 2. izbornu jedinicu, i naša Osoba tjedna.

Koliko dugo djelujete u Udruzi slijepih?

Predsjednik sam Udruge slijepih već 12 godina. Tijekom tog vremena nastojao sam raditi na poboljšanju cjelokupne situacije i statusa članova, koji trenutno brojimo 150. Puno se toga napravilo, ali ostaju stalni problemi sa socijalno ugroženim članovima kojima pomažemo. Najveći nam je problem doplatak na sljepoću koji je trenutno najniži u Hrvatskoj. Što se tiče same Udruge, radimo projekte iz kojih se financiramo i to nam je omogućilo da zaposlimo nekoliko djelatnika. Također, zapošljavamo ljude i preko javnih radova. Udruga funkcionira najbolje što može sa svojim proračunom.

Kakva je suradnja s lokalnom samoupravom?

Radimo projekte prema Gradu Bjelovaru i prema Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, ali i prema okolnim općinama koje pokrivamo kao udruga. Grad i Županija ostaju korektni kao i uvijek, iako općine u posljednje vrijeme teže pružaju pomoć.

Rad u Udruzi slijepih nije sve čime se vi bavite. Predajete na Visokoj tehničkoj školi, i kandidat ste na neovisnoj listi Damira Bajsa za nadolazeće parlamentarne izbore.

Tako je, surađujem sa Visokom tehničkom školom, točnije predajem o pravima slijepih osoba, i pomagalima, na smjeru sestrinstvo. Time se bavim četiri godine, i jako sam zadovoljan s tom suradnjom. Što se tiče kandidature, ona je potekla od činjenice da se s gospodinom Bajsom znam još iz mog razdoblja kad sam radio u vojsci, a išli smo zajedno i na lokalne izbore kada sam također bio na njegovoj listi. Ponosan sam i na ovu kandidaturu jer je jedino naša lista ispunila zakonske kvote po pitanju žena i branitelja.

Ono što je dio vašeg posla je upozoravati na probleme slijepih osoba s kojima se oni susreću u svakodnevnom životu.  Na što najčešće upozoravate?

Nažalost, najveći problem su ponekad ostali sugrađani koji nas ne razumiju i nemaju razumijevanja za naše potrebe. Nebrojeno mnogo puta sam upozoravao primjerice na nepropisna parkiranja, koja nam u potpunosti otežavaju kretanje. Međutim, te stvari se još uvijek događaju, i još uvijek nema pomaka po tom pitanju. Također zna se dogoditi da nam ljudi žele pomoći, ali prilaze bez pitanja i uhvate nas za ruku misleći kako će nam pomoći prijeći cestu, a nisu svjesni toga da nekog tada potpuno dezorijentiraju. Ono što mi se čak dogodilo je da se ljudi zalete u mene dok hodam sa štapom, i pitaju »Pa kud gledaš?« Na takve stvari jednostavno nemam odgovor. Dakle, nedostaje nam jedan viši nivo tolerancije i obzira, u prvom redu.

Pomažete li svojim iskustvom članovima koji se teško nose sa svojim invaliditetom?

Uz dosad navedene obaveze, radim i u udruzi 100%-ih ratnih vojnih invalida. Vid sam izgubio '93. prilikom borbenog djelovanja nakon pada granate. Nakon što sam se probudio iz kome, bilo mi je jako teško. Prvih godinu i pol se nisam mogao oporaviti, naviknuti, povukao sam se, nisam razgovarao s nikim, nisam izlazio iz kuće uopće. Međutim, pokrenuo sam se, shvatio sam da  nisam niži rang građana ako sam oslijepio, i krenuo sam na rehabilitaciju i prekvalifikaciju. Tada su se za mene stvari krenule mijenjati. Vratio sam se na radno mjesto u vojarnu Bilogora, odakle sam umirovljen 2003., međutim nastavio sam s aktivnostima jer sam premlad izgubio vid, sa samo 20 godina. Naravno, sa članovima također razgovaram o tome svemu. Svojim članovima sam na raspolaganju neprestano, od rješavanja socijalnih problema, prekvalifikacija, pa do tog razgovora gdje prenosim svoja iskustva i kako sam se ja s tim borio. To je bio velik šok za mene, ali uspio sam se izvući. Danas sam sebi ne vjerujem da sam tako daleko došao.