U nedavno održanoj Noći kazališta jedna od dvije predstave koje su se prikazivale bila je i »Mala sirena« Nikoline Marinić. Nikolina Marinić profesorica je hrvatskog jezika u Komercijalnoj i trgovačkoj školi u Bjelovaru, a od 2009. godine djeluje i u Bjelovarskom kazalištu. O tome kako naša nova osoba tjedna vidi svoj rad u kazalištu u usporedbi s profesorskim poslom, te ima li među predstavama koje je režirala najdražu, pročitajte u nastavku članka.

Koliko dugo se bavite kazalištem?

Od 1999. godine vodim dramsku grupu u svojoj školi. Zapravo, moj rad u Bjelovarskom kazalištu nije moj prvi susret sa samom dramskom pedagogijom. Nakon 10 godina rada s dramskom grupom 2009. došla sam u Bjelovarsko kazalište.

Kako je točno došlo do toga?

Margaretu Fabičević već dugo poznajem. Komercijalna i trgovačka škola ostvarivala je i ranije suradnju s Bjelovarskim kazalištem, od korištenja prostora do posjećivanja njihovih predstava. Jako smo se dobro razumjele u većini stvari, pa je tako 2009. nastala ideja da napravimo jednu kazališnu predstavu u kojoj su sudjelovali i drugi nastavnici i učitelji hrvatskog jezika u Bjelovaru. Nakon toga Margareta mi je predložila da preuzmem vodstvo grupe kazalištaraca, pa sam tako i ostala.

Je li ljubav prema kazalištu proizašla kroz predmet koji predajete, ili je postojala i ranije?

Zajedničko Hrvatskom jeziku koji predajem i kazalištu je zapravo dramska pedagogija, odnosno dramski odgoj. U oba slučaja uz rezultat važan mi je i proces kroz koji prolazim s učenicima i kazalištarcima. Na taj način djeca svašta nauče, od pravilnog izražavanja, oslobađanja treme i improvizacije do međusobnog poštivanja i timskog rada. U kazalištu uz to ide i malo više zabave i kao rezultat dobijemo odličnu predstavu. Međutim, upravo onaj dramski pedagog u meni je, između ostalog, razlog ljubavi prema kazalištu i predmetu koji predajem.

U Bjelovarskom kazalištu režirali ste četiri predstave. Je li vam među njima neka posebno draga?

Nemam favorita među predstavama. Svaka mi je posebna na svoj način i nosi nešto svoje jer je rađena na drugačijem pristupu. »Medeju« sam radila s Markom Dragičevićem, i ona mi je draga jer mi je prva cjelovečernja predstava i mladi glumci su se jako vezali za nju, no Krabulja crvene smrti vrlo je neobična i netipična i u njoj smo istraživali neke druge dramske postupke, a bila je i pomalo terapeutska za cijelu grupu, ali zapravo ne bih mogla izdvojiti jednu predstavu i reći da je najdraža.

Posljednja među predstavama je »Mala sirena« koju ste predstavili na noći kazališta.

Tako je. U lipnju sam bila na jednoj radionici teatra Tirena o dramatizaciji, gdje smo za primjer baš uzeli priču o Maloj sireni. To mi je bila motivacija da se ozbiljnije pozabavim tom pričom. Predložila sam ekipi u kazalištu da to napravimo i oni su se složili sa mnom. Prije nego smo ju postavili, isproblematizirali smo stvari koje su nas zanimale a to je u ovom slučaju bio odnos dobra i zla u bajkama. Dosta smo govorili o altruizmu, ali i do koje mjere treba odustajati od sebe da bi se prilagodio nekom drugom. Puno smo govorili o tome gdje je tu granica, i zašto se pogotovo mladi danas imaju potrebu poistovjećivati s drugima, koliko su povodljivi a koliko su sposobni ostati vjerni sebi. Ipak, pritom nam je bilo i važno da se zabavimo, pa je kao rezultat nastala ova dječja predstava, inače moja prva predstava za djecu. Okarakterizirala bih ju kao predstavu za djecu od 1. do 5. razreda, zbog malo složenije radnje i trajanja, međutim pratila su je i mlađa djeca bez puno problema.

Koliko je različit pedagoški rad u školi u odnosu na kazalište?

U kazalištu je sve puno slobodnije, imamo puno više vremena za igru i komunikacija nam je puno neposrednija. Škola pak mora zadržati neke okvire i moramo se držati nekih kodeksa, pravila, i dosta toga je zadano. Utoliko je rad s djecom u ta dva slučaja različit.

Kako usklađujete obaveze prema školi s kazalištem, i imate li uopće vremena za neke druge aktivnosti?

Najveće polje kojim se bavim posljednjih mjeseci je cjelovita kurikularna reforma. To mi je trenutno najveća preokupacija i njoj posvećujem 90% svog vremena. U međuvremenu mi je rad s ekipom u kazalištu lijek jer je pravo zadovoljstvo raditi  s tako talentiranim, pametnim i zaigranim mladim ljudima.

Planirate li se nastaviti baviti kazališnim radom uz svoj redovan posao?

Imam još puno planova vezanih uz svoj dramski pedagoški rad, a ohrabruje me činjenica da se broj djece koja su zainteresirana za kazalište i dramski rad s godinama ne smanjuje. Učenje kroz igru je uvijek zanimljivije, a važno je što se time stječu i mnoge druge vještine kojima se možda, iz različitih razloga, ne stignemo toliko detaljno baviti u školi. Sretna sam što mi je pružena prilika da se bavim dramskom pedagogijom i izvan škole u kojoj radim, a to moram zahvaliti Maji Fabičević i Mirku Benkusu.