Foto: Facebook, Crosport.hr i Gettyimages
Europsko rukometno prvenstvo i bronca u rukama naših reprezentativaca još uvijek se slatka i svježa uspomena koje se ova nacija ljubitelja sporta rado sjeća. Pomalo skeptični pratili smo odlazak naših rukometaša u Poljsku, nadajući se dobrom rezultatu a ponajviše tome da vidimo kako igra mlada ekipa. Ostalo je povijest! Dokaz da su pred nama i dalje svijetle rukometne godine vratio se kući brončanog sjaja, i s veseljem očekujemo daljnje utakmice. Nakon što su se slegli dojmovi i rukometaši odmorili, uspjeli smo iz podmlatka doći i do dvadesetjednogodišnjeg Marka Mamića. Marko je naše gore list, što s ponosom ističemo. Rođen je u Garešnici gdje je i započeo trenirati rukomet, a sada vam ga predstavljamo i kao našu osobu tjedna.
S koliko godina ste počeli igrati rukomet, i jeste li se bavili nekim drugim sportom prije toga?
Rukomet sam počeo igrati s 9, 10 godina, a prije toga sam trenirao nogomet. S nogometom sam i nastavio pa sam do 13. godine trenirao oba sporta, a kasnije sam se opredijelio za rukomet.
Jeste li već kao dječak sanjali o sportskoj karijeri i uspjehu na razini ovog do čega ste danas došli?
Pa jesam, razmišljao sam o uspjehu. Još uvijek tako razmišljam i sanjam o tome, i to je motivacija koja me gura da idem prema naprijed.
Kako je izgledao vaš sportski razvoj u Hrvatskoj prije no što ste otišli u Švicarsku?
Počeo sam trenirati u Garešnici, gdje sam igrao do 14 godine. Naučio sam osnove i napravio temelje za igru, i još bitnije – naučio sam uživati u toj igri. Kada sam krenuo u srednju školu promijenio sam klub. Otišao sam u Kutinu gdje sam, recimo to tako, počeo malo ozbiljnije shvaćati rukomet. Tada je došlo i do ozbiljnijih rezultata i tu se nastavio moj napredak.
Karijeru ste otpočeli u Švicarskom klubu Kadetten gdje ste pronašli svoje mjesto, i razvili se profesionalno. Što je sve uslijedilo nakon Kadettena?
Nakon Kadettena sam otišao u francusku ligu, koja je puno ozbiljnija. Tamo sam vidio svoj daljnji rast, napredak, jer to je liga s velikim klubovima kao što su PSG, i Montpellier. Francuska je ujedno jako aktualna što se tiče rukometa, i sport je dobro popraćen. Dvorane su u prosjeku skoro pune i liga sama po sebi je zanimljiva.
Koliko je odricanja bilo potrebno da biste došli do ove točke u svojoj karijeri?
Ima puno odricanja, i sigurno je da ne živim životom prosječnog čovjeka mojih godina. Puno se vremena svodi na utakmice i treninge i na odmor poslije njih, tako da nema puno vremena za ostali sadržaj. S obitelji se vidim kratko za vrijeme zimskih praznika, i nešto duže preko ljeta. Navikao sam već da nisam često uz njih, ali naravno da je najljepše doći kući i opustiti se bez nekih velikih obaveza.
Ponekad vas se proziva zbog toga što niste ostali igrati u Hrvatskoj, nego ste već s 18 godina otišli u inozemstvo. Smatrate li da je odlazak u inozemstvo bio dobar profesionalni potez?
Mislim da je cilj svakom profesionalnom igraču, bilo koje dobi, otići jednog dana igrati u inozemstvo.
Imate li neke uzore među sportašima, čije primjere nastojite slijedili?
Što se tiče uzora općenito, ne tražim ih nužno u rukometu nego i u drugim sportovima pa i životu. Ne bih mogao navesti neko posebno ime, divim se svim koji pokazuju trud, upornost i znanje. To me motivira da budem bolji.
Iza nas je još uvijek svježe europsko prvenstvo. Kakvi su dojmovi iz Poljske?
Osjećaj je lijep, jako veliko iskustvo za mene i veliki uspjeh za Hrvatsku! Ovdje se radilo na pomlađivanju ekipe i nitko nije očekivao tako velik uspije, ali uspjeli smo pokazati da se može računati na nas, i na još uspjeha u budućnosti.
Kakvi su vaši planovi za dalje?
Jednostavno, nastaviti trenirati, dobro igrati u mom klubu, i s reprezentacijom osvojiti što više medalja!
