Internet je pun poruka podrške nekom našem mladcu koji je snimio duhovit filmić, i ubacio se u nagradnu igru kako bi zaradio – put oko svijeta i 100.000 dolara. Kako smo mi Hrvati kao prvo ljubomorni, kao drugo lijeni, i kao treće srca velikoga, tako nas se prijavilo svega desetak, ali kad smo skužili da neki bradati Perko vodi na listi, odmah smo svi popizdili i krenuli lajkati kao ludi. Jer smo u tome najjači na svijetu. Pa sada Tomislav kolo vodi, a mi lajkamo i navijamo, sve do sutrašnjeg dana kad će biti objavljeni finalisti. I gdje si danas u svemu tome ti, Tomislave Perko, globetroteru, stoperu, legendo i što još?

A evo me u Peruu već četiri mjeseca, naporno radim. Moram putovati, pisati, fotografirati, snimati filmiće... takve stvari. I kako mi nije dovoljno naporan jedan posao, prijavio sam se za drugi, još naporniji – na kojem ću, ako ga dobijem, morati putovati još godinu dana, svi troškovi plaćeni, i još dobiti plaću od sto somova dolara. Bruto, nažalost.

Bruto!? Gamad jedna, sram ih bilo... Odakle si, što si završio, kad je prvi put crvić iz tvoje guze izvirio i poveo te negdje?

A znam, još ako dolar počne gubiti na vrijednosti sad nakon ovih sranja... Tko zna hoće li se uopće isplatiti prihvatiti posao... Rođen u Zagrebu, od majke Dalmatinke i oca Hercegovca, nakon osam godina studiranja završio Ekonomiju, ali je fakultet donio puno toga dobroga – za vrijeme studiranja sam s cimerom, preko društvene mreže CouchSurfing, počeo ugošćivati strance u našem podstanarskom stanu na Pešči. Ugostili smo ih preko 150, i slušajući njihova iskustva i priče, odluka je pala – i ja bih to! I tako sam probao, malo po malo – kako nisam imao novaca krenuo sam stopirati, spavati po domovima neznanaca, ponekad na cesti, svirao na ulici, volontirao, naposljetku i počeo pisati o tome. I tako posljednje četiri godine.

Kad naši ljudi čuju za Couch surfing, lagano se useru. Ja sam primio desetak ljudi, ali kad sam ih vidio, nije mi bilo lako. A onda sam se sjetio kako ja izgledam dok backpakiram pa mi je odmah laknulo. Imaš li loših uspomena, je li te nekad bilo strah za živu glavu?

Ja se userem kad čujem tko nam vodi državu, velike tvrtke i nogometni savez. U šest godina ugošćivanja i surfanja po kaučima neznanaca, sve skupa sigurno više od 300 puta, nisam imao niti jedno negativno iskustvo. Ako se potrudiš i izvidiš situaciju tko ti dolazi u dom i u čiji dom ideš, šanse za nezgodaciju su minimalne. U principu su to ljudi koji žele upoznati nekog novog i pomoći mu, jer i sami znaju kako je putovati i biti u nepoznatom gradu. A pozitivnih iskustava, s druge strane, je bilo napretek. Nisam siguran da bi putovao na ovaj način na koji sad putujem da nije bilo nekih CS-era. Ma sigurno ne bih!

Daj neku anegdotu, što si najgore jeo, gdje najneudobnije spavao, kad si se zadnji put zaljubio... kad već ne smiješ o seksu, buahahahah, on s curom na put ide, jaooo…

Heheh… Definitivno najgora tvar koju sam ikad stavio u sebe je bio sirovi bhang u Varanasiju. Uz to što izgleda ko govno, pretpostavljam da ima i sličan okus. Dva dana se nisam maknuo iz sobice za deset kuna, samo sam učestalo bio na relaciji soba–toalet. A povrh svega, nakon samog uzimanja, izostale su očekivane nuspojave. Za titulu najneudobnijeg spavanja se bore tri mjesta – klupica na 13-metarskoj jedrilici na kojoj sam preplovio Indijski ocean, usred australske pustoši uz njuškajućeg psa (ili je to bio dingo?) i pijane Aboridžine, i prikolica jednog kamiona u Mozambiku, kad me je usred noći oprala kiša i prisilila da se premjestim ispod nje. Zadnji put zaljubio? Od svih mjesta na svijetu – u Zagrebu. Pored Manduševca.

Wooow, je li se ipak najljepše vratiti doma? Što ćeš učiniti s lovom kad je dobiješ, a svi znamo da ćeš je dobiti, jer su Hrvati najjači kad se treba kurčiti s nekim svojim!

Najljepše je u svakom trenutku biti tamo gdje želiš biti, bilo to doma ili u Svazilendu. Isto kao što »najbolji posao na svijetu« nije ovaj za kojeg se natječem, već onaj koji u tom trenutku želiš raditi, i u kojem uživaš? Lova? Još je daleko od kraja, sutra u utorak će objaviti pet kandidata koji će ići na završni intervju, a u slučaju da upadnem, tek onda slijedi borba! Kao što rekoh na početku, nisu to neke pare – kad Ameri uzmu poreze, doprinose, gori su od naših... Ali našlo bi se nešto na što bi se potrošilo, možda neka drvena kolibica, negdje pored mora...

Koliko si zemalja prošao, koliko je ostalo, jel ti više dosta? Što kažu starci kad naletiš?

Mislim da se broj posjećenih zemalja kreće oko 40, i nemam ih namjeru »skupljati« niti sve posjetiti – možda ih posjetim još 40, možda još jednu novu, možda se vratim u Hrvatsku i živim tamo do starosti, tko će to znati... Zasićenje putovanjima je došlo negdje u Africi, kad mi je dosadilo stalno mijenjati mjesta, površno upoznavati ljude, ne osjećati pripadnost nigdjemu i ničemu. Zato sam u zadnje vrijeme mrvicu promijenio stil – putujem s curom, krećemo se puno sporije (već smo četiri mjeseca u Peruu), i tražimo mjesta gdje ćemo ostati neki malo duži period, volontirati, dati neki doprinos lokalnoj zajednici, i slično. Jučer sam počeo pisati i knjigu, možda je vrijeme za penziju! Sa starcima se čujem svaki dan preko mejla ili skajpa, to je uvjet kako bi oni imali kolko-tolko miran san svaku večer. Iako ispočetka nisu podržavali moj način života, kad sam diplomirao, počeo zarađivati od (puto)pisanja, shvatili su da je moj životni put samo malo drugačiji i sada su mi najveća podrška. Iako i dalje znaju pitati ona tipična roditeljska pitanja – kad ćeš se smiriti, kad ćeš naći normalan posao, kad ćemo dobiti unuke... Ez južual.

Kada ti spremamo doček, i što bi poručio mladim ljudima?

Doček? Sve ovisi hoću li dobiti ovaj posao ili ne. Ako ga dobijem, eto me ubrzo, barem do Petrinjske, moram izvaditi novu putovnicu. Ako ne dobijem, najvjerojatnije tamo negdje iduće ljeto, prije početka SP-a u Brazilu. Ako se opet nešto ne promijeni, što je uvijek moguće. Poručio mladima? Isto što i starima – živite život, radite ono što volite, budite s onima koje volite, ne trpite sranja, ne uzrujavajte se zbog repke, nemojte mrziti, niti imati predrasude. Ali tko sam ja da išta savjetujem – najbolje se sam uvjeriti u te stvari i sam doći do nekih zaključaka.

Hvala Perko, dabogda ti nama oko svijeta odtreperko, držimo ti fige, donesi koju pivicu!