Iako bih ovaj razgovor s uglednim hrvatskim odvjetnikom Vladimirom Gredeljem najradije započeo analizom njegove pjesme "Noć u gradu", koja je svoj kultni status dva puta potvrđivala: prvi put početkom 80-ih u izvedbi bjelovarskog benda znakovita naziva "Proces" i drugi put prošle godine u izvedbi "Flashbacka",
ipak sam se uvodno opredijelio za njegovo iznimno bogato odvjetničko iskustvo u kojemu, značajem poruka koje odašilje hrvatskoj i europskoj javnosti i širinom društvena konteksta i medijske pozornosti, dominira slučaj Prevlaka i postupak protiv UEFA-e.
U Vašoj sedmogodišnjoj, dakle, relativno kratkoj, ali unatoč tomu vrlo uspješnoj odvjetničkoj praksi, središnje mjesto, nedvojbeno, ima slučaj Prevlaka. Nedavno ste Republici Hrvatskoj i preko intervjua u "Slobodnoj Dalmaciji" poslali vrlo žestoku i jasnu poruku: ili će Prevlaku vratiti vlasnicima ili će o korupciji odlučiti Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.
Prevlaka je svakako najznačajniji slučaj u mojoj odvjetničkoj karijeri, a rekao bih po mnogo čemu i jedan od najvećih i najznačajnijih u povijesti hrvatskoga pravosuđa. Za one kojima je slučaj nepoznat, recimo da se radi o postupku u kojemu tridesetak obitelji traži od Republike Hrvatske da im vrati poljoprivredno zemljište koje su im 1955. godine oteli komunisti. Radi se o milijun kvadrata zemljišta. Postupak traje već petnaest godina, a ja sam u njemu sedmu godinu. Trebao je to biti postupak u kojemu će ova vlast ispraviti komunističku nepravdu. Strašno je to što su oni komunističku pljačku, zapravo, legalizirali. Slučaj je to zloporabe vlasti i političke moći bez presedana. Vlast čini sve da seljaci iz Vitaljine nikada ne dobiju svoju zemlju. Čitav intervju ne bi bio dovoljan da ukažem na sve zloporabe predstavnika hrvatskih vlasti u ovom slučaju. No, i ovu prigodu koristim da poručim "lopinama": nikada se neću umoriti u misiji da tim ljudima vratim zemlju i učinit ću to, unutar hrvatskih granica ili izvan njih, ako bude potrebno. Pravda mora pobijediti! Taj imperativ, u ozračju aktualnog hrvatskog beznađa, nadilazi značaj ovog konkretnog slučaja i predstavlja dodatni motiv da izdržim u toj borbi, jer to je uistinu prava borba – rat.
U tom ste duhu, iz prostorno male Hrvatske, poslali, također, i moćnoj UEFA-i zahtjev da na ime odštete nogometnom sudcu Bruni Mariću isplati milijun eura.
U mom svijetu prava, pravde, ustavnosti i zakonitosti nema velikih i malih, mada me život puno puta demantirao. UEFA je uistinu velika i moćna organizacija, ali moj prijatelj kojega imam čast zastupati i ja ne osjećamo se ni bespomoćno ni inferiorno. Upravo suprotno, osjećamo se nadmoćno. Znate zašto? Jer su istina i pravda na našoj strani! Ovu utakmicu moramo dobiti ne samo zbog Brune, već zbog svih njegovih kolega, zbog profesije nogometnog suca, zbog svih "malih", da vide da se mogu pobijediti "veliki". Držim da to nije zahtjevan predmet jer činjenice jasno govore u našu korist. Moramo samo pomoći sudu da ih utvrdi i da na to primijeni pravo. No, upravo ovih dana ima nekih naznaka da će možda doći i do sastanka mimo suda, gdje ćemo razmotriti mogućnost rješenja ovoga spora mirnim putom. Što se tiče iznosa od milijun eura, to je zato kako bi "veliki" osjetili da to što rade njihovi službenici nije u redu i da se s čašću i dostojanstvom ljudi ne smije poigravati pa makar ti ljudi bili i iz male Hrvatske.
SPORO I NEUČINKOVITO HRVATSKO PRAVOSUĐE S NEUJEDNAČENOM SUDSKOM PRAKSOM GENERIRA OSJEĆAJ PRAVNE NESIGURNOSTI
Otkako je 5. studenoga 1997. ratificirala Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i time priznala nadležnost Europskoga suda za ljudska prava za povrede priznatih prava koje je počinila, Republika Hrvatska je sve češće na njegovoj optuženičkoj klupi. U samo pet proteklih godina broj predmeta se utrostručio, a u posljednjih deset godina na temelju presuda i nagodba građanima je isplaćeno oko dva milijuna eura.
Jasan je to pokazatelj stanja u hrvatskome pravosuđu u kojemu reforme traju već dvadeset godina, a s aspekta prosječnog hrvatskog građanina rezultata nema na vidiku. Hrvatsko pravosuđe i dalje je sporo i neučinkovito i s neujednačenom sudskom praksom generira osjećaj pravne nesigurnosti. Utjecaj raznih centara moći više je nego vidljiv, a o neovisnosti i objektivnosti uistinu nema smisla govoriti kod činjenice duboke korumpiranosti na koju sam i sam naišao u spomenutom slučaju Prevlake. Sve što je napravljeno ne zaslužuje bolju ocjenu od – kozmetika! Iako sam po prirodi optimist, glede stanja u pravosuđu, bar za skoro vrijeme, nepopravljivi sam pesimist. Netko će se sjetiti mojih stavova iz vremena kad sam obnašao dužnost predsjednika Udruge hrvatskih sudaca i primijetiti kako moje današnje izjave odudaraju od nekadašnjih. Razlog tomu je taj što sam kao odvjetnik sudstvo upoznao i s druge strane. Užasno sam razočaran onim što sam vidio i doživio u sudnicama. Nakon svega viđenoga imam potrebu kazati: ispričavam se svima koje sam povrijedio svojim isključivim stavovima braneći sudbenu vlast, a poglavito bivšem ministru Ivaniševiću koji je prvi javno progovorio o korumpiranosti pravosuđa! Bio sam slijep i naivan! Čeka nas dug put dok pravosuđe ne dovedemo na onu razinu kada Strasbourg s predmetima iz Hrvatske neće imati puno posla.
U vrijeme ratifikacije Konvencije Vi ste već bili izabrani za predsjednika Udruge hrvatskih sudaca koju ste, cijelo desetljeće prije dovršetka pregovora Republike Hrvatske s Europskom zajednicom, uveli u Europsku pa i u Svjetsku udrugu sudaca. Donijeli ste u Hrvatsku i Europsku povelju o pravima sudaca i, zahvaljujući uglavnom Vašoj agilnosti, činilo se kako će najavljivana reforma pravosuđa konačno zaživjeti i donijeti toliko željenu trodiobu vlasti. Međutim, to se nije dogodilo, a trodiobu vlasti, otkako ste otišli iz Udruge, više nitko i ne spominje. Umjesto predsjednika Vrhovnoga suda, narodu i vlasti je prepoznatljiviji i bliži Državni odvjetnik.
Sve to ovisi o osobnim karakteristikama osobe na čelu pravosudnih tijela, ozračju u društvu, stanju u pravosuđu, medijima, ukratko - o mnogo toga. Istina je, kao čelnik UHS-a napravio sam dosta toga pa i, kao što sam maloprije priznao, dosta grešaka. Budući da sam temperamentan, tako sam obnašao i tu dužnost. Neki su me zbog toga hvalili, a neki mi tu moju "glasnost" zamjerali, naročito iz redova sudaca. Mislili su da bi se više postiglo tihim pregovorima s druge dvije vlasti. Jesu li bili u pravu imali su se prilike uvjeriti u proteklom razdoblju. Mene već dugo nema i nikome ne smetam. Naime, jednom sam čak i prozvan od jednoga, više ne znam kojega, ministra da kočim reforme pravosuđa. Unatoč svim mojim zabludama i greškama, mislim da sam od UHS-a sa svojim najbližim suradnicima uspio stvoriti nezaobilazan društveno-politički čimbenik u društvu. Sada se uistinu čini kao da UHS nestaje s društvene scene. Nije mi svejedno, no čak i unatoč statusu počasnog predsjednika UHS-a, djelatno ne mogu pridonijeti radu UHS-a. To što je Bajić najpoznatija osoba iz pravosuđa govori više o stanju u društvu nego o njegovim profesionalnim i osobnim karakteristikama, iako ih on ima. On je gotovo dugovječniji nego svih desetak njegovih prethodnika. Koji su tome razlozi? Ima ih nekoliko! Jedan, vrlo važan, je taj da je Hrvatska duboko i žestoko korumpirana i da je to jedan od najvažnijih problema u Hrvatskoj, a za borbu protiv te nemani zadužen je upravo Bajić. Svidio se on nekom ili ne, radi se o izuzetno snažnoj, racionalnoj i mudroj osobi, rekao bih – igraču koji zaslužuje respekt čak i onih koji ga ne vole ili vide i drugu stranu u njegovu radu. Iako ne aplaudiram svakom njegovom potezu, mirno mogu kazati – stanje u pravosuđu bilo bi bolje da imamo više Bajića.
Svoju, rekao bih, opsesivnu posvećenost izgradnji Hrvatske kao pravne države okrunili ste kao gost predavač na godišnjem skupu sudskih upravitelja Saveznih sudova SAD-a u Orlandu na Floridi 2003. s temom "Dosezi i perspektive reforme sudbene vlasti u zemljama tranzicije". Kako danas, s desetogodišnjim odmakom od toga događaja i sedmogodišnjim odvjetničkim iskustvom, gledate na to razdoblje i današnje stanje u hrvatskom pravosuđu?
Generalno bih rekao kako je stanje u pravosuđu katastrofalno, nikad gore. Suce se pretvara u činovnike, ganja ih se kao radnike na traci, uvode im se norme, sve su slabije plaćeni, uvjeti u kojima rade su sramotni - bez opreme i bez dovoljno pomoćnog osoblja. Sve to rezultira prividom statističkih pokazatelja da je stanje bolje, međutim, tu se ne radi o košarkaškoj utakmici pa da brojimo tko je više ubacio. Za pravdu kvaliteta je na prvom mjestu, a ona, čini mi se, ide u suprotnom smjeru, što je i logično, jer ako od vas traže statistiku, onda kvaliteta mora stradati. Ažurnost je svakako barem jednako važna kao i kvaliteta odluka, ali to se moralo postići poboljšanjem uvjeta rada sudbene vlasti, a ne na način na koji se to danas radi! Što se tiče SAD-a, malo se zna da sam od administracije te velike svjetske sile uživao najveću potporu, naročito u vrijeme pokušaja da me se kompromitira čak i pokretanjem sudskih postupaka. Orlando je jedno uistinu lijepo iskustvo. Tamo sam doživio lijepe trenutke. Nakon moga uvodnoga govora doživio sam petminutni standing ovation od petsto sudionika iz svih saveznih država SAD-a. U SAD-u sam saznao što znači biti sudac u civiliziranoj zemlji. Za vrijeme mog boravka na Floridi čuvala su me četiri savezna šerifa da mi se što ne dogodi. Za vrijeme prvog posjeta SAD-u uručena su mi razna priznanja koja i danas s ponosom čuvam. Počasni pukovnik Kentuckyja, počasni građanin Louissvillea, počasni član Saveznog suda države Kentucky i dr . Vlast se pobrinula da to nikada i nigdje ne bude spomenuto jer je sustavno radila na mojoj kompromitaciji budući da sam bio jedan od njenih žešćih kritičara. Državni neprijatelj! Proglasili su me američkim špijunom, masonom... No, ja sam u Americi imao, i još ih uvijek imam, samo prijatelje i suradnike, čak i u Bijeloj kući. SAD-u ću dok živim biti dužnik i kao profesionalac i kao osoba. Dvadesetodnevno studijsko putovanje po SAD-u, tijekom kojega sam održao osamdeset i sedam sastanaka s predstavnicima svih institucija, od Kongresa, Senata, Vrhovnoga suda pa nadalje, toliko je bilo korisno i toliko me je obogatilo da mogu reći kako sam se vratio kao drugi čovjek. Zahvaljujem ABBA/CEELI-u, USAID-u i američkome veleposlanstvu na svem znanju i iskustvu koje sam zahvaljujući njima stekao i, naravno, na potpori u najtežim trenucima moje karijere.
Unatoč činjenici da je Županijski sud u Bjelovaru, kao i jedanaest njemu pripadajućih općinskih sudova, bio jedan od najažurniji sudova u Hrvatskoj, Vi ste ga i u materijalnom i u radnom smislu preporodili. Ipak, godinu dana prije isteka mandata u mučnim ste ga okolnostima morali napustiti.
Županijski sud u Bjelovaru tijekom čitave svoje povijesti bio je jedan od najboljih sudova na ovim prostorima, dakle i prije mene. Na tom sudu radila su mnoga, usudio bih se reći legendarna imena, ljudi institucije. Ne bih se usudio uspoređivati s njima. Ja sam učio od njih! S druge strane, sud i danas, poslije mene, postiže zavidne rezultate i sigurno je jedan od najkvalitetnijih sudova u Republici Hrvatskoj. Kvaliteta rada toga suda, rekao bih, spada u tradiciju. I sada ga sjajno vodi, s autoritetom i mudrošću, kolegica Milena Bižić. O mome doprinosu, ako ga je bilo, neka drugi sude. Okolnosti moga odlaska? Pa, nisu bile ugodne, ali više se i ne sjećam kada je to bilo, ne bih ja to iskopavao... Osim toga, davno sam naučio - svako zlo za neko dobro! Mnogi me pitaju bih li se vratio. Nikada! Uvijek ću biti zahvalan svim svojim neprijateljima što su mi "pomogli" da donesem odluku o odlasku iz sudstva. Na to se sam nikada ne bih odlučio! Bio sam uistinu zaljubljen u ideju borbe za ideal neovisnog sudstva. Danas imam više vremena za obitelj, sjajne suradnike, glazbu, tenis, stekao sam puno novih prijatelja diljem Hrvatske, ali i izvan njenih granica, puno putujem, a i nisam od onih koji se vraćaju, nikome i nigdje.
Je li odlazak iz Udruge bio drukčiji?
Iz Udruge sam otišao duboko razočaran svojim najbližim suradnicima koji su mi radili iza leđa. Danas znam da je to bio pogrešan motiv. Danas znam da bi ljudi bili bolji, moralniji kada bi to mogli biti. Ljudi su, jednostavno, i na moralnom planu limitirani. Danas se ne ljutim ni na koga, svima sam sve oprostio i nadam se da su i oni meni. Pomoglo mi je i to što s vremenom shvatite da ni sve vaše odluke nisu bile najbolje ni najmudrije. Ipak, ovo ću sada prvi put javno reći, neposredan povod za moj odlazak iz UHS-a je bojkot konferencije sudaca za koju sam uspio animirati uistinu sve relevantne institucije i pojedince. Ljudi su mi vjerovali. Najavio se i premijer, koji je trebao otvoriti skup, kao i još neki ministri. Kao posebne goste doveo sam visoke predstavnike iz bivših država SFRJ. Već u fazi priprema konferencije imao sam opstrukciju u samom tadašnjem vrhu sudbene vlasti jer se strahovalo od mojega prevelikog utjecaja u pravosuđu, zato se činilo sve da skup posjeti što je moguće manje sudaca. Vrhunac je bio kada mi se zaprijetilo da će velika većina sudaca napustiti dvoranu ako gostima iz Srbije dopustim govoriti. Kako mi nije palo na pamet da ljudima koje sam pozvao zabranim govoriti, dogodilo se da su u dvorani za sedamsto ljudi predstavnici Srbije govorili pred dvadesetak nazočnih. I danas me je sram zbog toga! Ljude sam uvijek dijelio isključivo na dobre i loše! Otišao sam! Međutim, kako je ogromna većina ljudi u Udruzi cijenila moj rad, dodijeljena mi je titula počasnog predsjednika UHS-a koju i danas nosim, ali moram priznati kako u zadnje vrijeme razmišljam da se zahvalim na toj tituli jer sam već jednom javno i opomenut zbog sve žešćih kritika sudaca i jedne kaznene prijave protiv nekolicine sudaca Upravnoga suda Republike Hrvatske.
NEUJEDNAČENA SUDSKA PRAKSA GENERIRA OSJEĆAJ PRAVNE NESIGURNOSTI
Kažete kako ćete "uvijek biti zahvalni svim svojim neprijateljima što su Vam 'pomogli' da donesete odluku o odlasku iz sudstva i da se počnete baviti odvjetništvom". Ta Vam je prekretnica i u profesionalnom i u materijalnom smislu iz korijena promijenila život.
Oni koji me ne poznaju ne znaju da kada se nečemu posvetim, onda je to potpuno. Moja apsolutna posvećenost ideji neovisnog sudstva potpuno me udaljila od moje kuće, moje obitelji, glazbe, tenisa, dakle, svega što volim i zbog čega danas, kada sam se svemu tome vratio, mogu reći kako nikada nisam bio sretniji. I, naravno, novac! Nisam bogat, ali kao odvjetnik zarađujem više no što sam zarađivao kao sudac. S pohlepom, pak, nikada nisam imao problema. Moj odnos prema novcu mogao bih definirati ovako: volim ga imati u dovoljnoj mjeri da ne moram o njemu misliti. Da živimo u normalnom, zdravom društvu, označio bih to kao donji prag za čovjeka koji pošteno radi svoj posao. Danas se ljude ponižava uvredljivim iznosima plaća koje primaju za svoj rad.
Šira javnost doživljava odvjetništvo samo kroz prizmu novca i zarade, a o drugim se pitanjima malo zna i govori. Razlog tomu nalazi se dobrim dijelom i u restriktivnim odredbama odvjetničkog Etičkog kodeksa koji vam (odvjetnicima) mnogo toga ne dopušta.
U globalu odvjetnici dijele sudbinu cjeline. Uvjeti rada sve su teži. Država vježba financijsku disciplinu na punjenju državnog proračuna, međutim, ne vidim da je tako disciplinirana kada ona mora platiti svoje obveze. Tu su građani definitivno diskriminirani u odnosu na vlastitu državu. Malo je reći da je ovo sa "stupom srama", popisom dužnika, lakrdija. U zemlji u kojoj je najveći dužnik država objaviti "stup srama" na kojemu na prvom mjestu nije država je licemjerno i bahato! Čovjek se mora zapitati gdje je nestao osjećaj za ljude, gdje je nestala solidarnost. Siguran sam da ljudi nisu tako zamišljali svoju Hrvatsku! I odvjetnici osjećaju breme ovog teškog vremena kroz koje svi zajedno prolazimo. Masa odvjetnika ima blokirane račune. I sam imam problema s naplatom. Ljudi jednostavno nemaju novca ni za egzistenciju, a kamoli za usluge poput odvjetničkih. Sve se to reflektira i na odvjetništvo. Jedno vrijeme svi su bježali sa sudova u odvjetništvo. Čini mi se da je taj proces danas iza nas. Mnogi bi se rado vratili, ali više nemaju kamo.
Premda je manje poznato, ovaj put iz razloga jer Vi zbog digniteta svojih stranaka ni u kući o tome ne volite govoriti, brojni su slučajevi u kojima ste stranke besplatno zastupali.
Kao što ste kazali, o tome ne volim govoriti ni u kući pa neću ni u ovoj prigodi. Ja mislim da to treba ostati između onoga koji čini dobro i onoga koji to dobro prima. Izlaskom iz tih okvira to postaje nešto drugo, manje čisto! Ako je činiti dobro uopće tako čisto kako volimo isticati. Neki drže da je i činiti dobro motivirano sebičnim razlozima. No, to već spada u filozofiju etike. Prepustimo to teško pitanje pametnijima od nas.
Svršetak prošle i početak ove godine obilježila su dva događaja vezana uz istu temu: prihvaćanje HDZ-ova zastupanja, što je isti čas protumačeno kao da ste njihov član, a potom otkazivanje njihova zastupanja, što se, pak, povezivalo sa slutnjom njihova gubljenja izbora.
Što god ja rekao, nakon ovoga razgovora bit će i dalje onih koji će misliti jedno i onih koji će misliti drugo. Bilo bi pretjerano reći kako me nije briga što tko misli o meni. No, svakako ne živim od simpatija, niti ću umrijeti od antipatija. Naime, svjestan sam da kao javna osoba nisam samo ono što jesam, već i ono što javnost misli da jesam. Utoliko moram voditi računa o tome. Prvo, nikada nisam bio član niti jedne političke stranke, pa ni HDZ-a, iz jednog jednostavnog razloga: morao bih misliti ono što misli većina, a to mi je nepodnošljivo. U životu nisam imao šefa. Zaljubljen sam u slobodu mišljenja! Po meni, to je važnija civilizacijska tekovina od fizičke slobode. Jer, ako ste nesputana i slobodna duha i u zatvoru ste slobodni, ako je obratno, onda ste i na slobodi u zatvoru. Tvrditi da sam otkazao zastupanje jer sam vidio da će HDZ izgubiti izbore može samo netko tko ništa ne razumije. Prvo, ja nisam preuzeo zastupanje HDZ-a zato što sam vjerovao da će oni dobiti izbore, već zato što sam to doživio kao veliki profesionalni izazov. No, osim toga, bilo je vidljivo iz aviona da će HDZ izgubiti izbore i prije nego što su bili raspisani, dakle, davno prije no što sam ja otkazao punomoć, tako da ni ta tvrdnja nema smisla. Pravi razlozi prekida naše suradnje, koja je na momente bila sjajna i u kojoj sam kao profesionalac uživao, bili su u nečemu drugome. To, međutim, spada u profesionalnu tajnu i nije za javnost. Tvrditi da sam kalkulant mogu samo tri vrste ljudi: oni koji me ne poznaju, ne vole i oni koji mi zavide!
GLAZBA - HRANA BEZ KOJE NE BIH MOGAO NIŠTA RADITI KAKO TREBA
Zahvaljujući uspješnom odvjetničkom radu, konačno ste uspjeli ostvariti svoju davnu želju i napraviti svoju "muzičku sobu". Zapravo, riječ je o Vašoj radnoj sobi u kojoj koegzistiraju dva svijeta: onaj pravni i onaj glazbeni. Ali, ipak ju svi u kući zovu "muzička soba". Je li to zbog toga što su svi članovi Vaše obitelji iznimno glazbeno daroviti i što je glazba u Vašoj kući svakodnevno prisutna?
Ne, to je "muzička soba" jer u njoj ima više muzike nego prava i više instrumenata nego knjiga. To je "muzička soba" jer su na zidovima moji glazbeni idoli, muzičari, a ne pravnici i državnici. Ipak, glazba i moj posao neraskidivo su vezani, jer bez glazbe ne bih mogao ništa raditi kako treba. Bez glazbe ne bih bio potpun. Glazba mi je hrana. Sretan sam što je moja čitava obitelj muzikalna i što se u našoj kući svakodnevno svira i pjeva.
Prošle ste se godine predstavili javnosti zajedničkim nastupom na humanitarnom koncertu "All You Need Is Love". Organizirali ste, naime, 24 prijatelja-glazbenika, od amatera do vrhunskih profesionalaca, da svojim glazbenim umijećem prikupe sredstva za ograđivanje dječjega igrališta, stiješnjenoga između tri vrlo frekventne ulice u središtu grada.
Sretan sam čovjek jer je među velikim brojem prijatelja kuće puno sjajnih glazbenika koji nam život čine ljepšim, veselijim i potpunijim. Poseban je doživljaj družiti se s takvim ljudima kroz glazbu. Smatram to svojom velikom privilegijom. Zbog iznimno brojnih obveza, ove godine nismo uspjeli održati koncert, ali sljedeće, u veljači, svakako nastavljamo sa započetim projektom. Ovaj će put biti još više glazbenih zvijezda. Ali neka sve to ostane još neko vrijeme mala obiteljska tajna!
Svojedobno ste, na samom početku 80-ih, kao skladatelj i tekstopisac pomogli u afirmaciji bjelovarske rock skupine znakovita imena - "Proces". Jedna od Vaših tadašnjih uspješnica, koja je i u Zagrebu palila, svakako je skladba "Noć u gradu". Apatičnost, bezizlaznost i neperspektivnost života u malom gradu u toj ste pjesmi vrlo vjerno oslikali.
Tekst pjesme u izvornome obliku zapravo je jedan mali iskustveni detalj iz mlađih dana. Trenutak zasićenja i - evo pjesme! Mnogi su ju izvodili, no meni se najviše sviđa u izvornoj verziji i izvedbi grupe "Proces". Joja, Konac, Žalac, Nalevka i zaštitni znak Bajec mogli su napraviti glazbenu karijeru. Zbilja su sjajno zvučali i nastupali kao predgrupa najvećim bendovima u tadašnjoj "Jugi". Bili su vrlo blizu snimanja albuma, ali nedostatak profesionalizma je presudio da ostanu samo jedan od najtalentiranijih bendova u Bjelovaru ikada.
Snaga i uvjerljivost tih stihova ponukala je bjelovarski "Flashback" da ju prošle godine uvrsti na svoj prvi album "Muzika i pivo". Tim ste povodom izvornim stihovima u istomu duhu dodali i dva nova te ju time aktualizirali i ponešto politički obojili.
"Flashback" je također sjajna bjelovarska grupa. Jedan sasvim drugi profil glazbenika od "Procesa". Puno bolji svirači. No "Proces" je bio više svoj, nekako osebujan, prepoznatljiv, naročito neobuzdani i pomalo luckasti Bajec davao je začin njihovu zvuku i imidžu. Upravo stoga što iznimno cijenim perfekciju "Flashbacka" pristao sam na kratkotrajnu suradnju i aktualizirao pjesmu dodajući joj jedan politički štih, naglašavajući vrijeme krize koja je već glasno kucala na naša vrata. Šteta je što je pjesma zabranjena za izvođenje na televiziji pa ju ljudi nisu uspjeli vidjeti. Napravili smo, naime, i odličan spot koji je bio, i još uvijek jest, vrlo aktualan, ali i vrlo kritičan spram vlasti i događanja u društvu. To je u tom trenutku presudilo. No, tko zna, čovjek koji ju je zabranio sada je više u sudnici nego na televiziji jer je, čini se, primao novac da nešto pušta, a nešto ne. Možda će dečki s novim urednicima imati više sreće ili više novca.
BITI ROKER ZNAČI BITI KREATIVAN I SLOBODAN
Odvjetnik u koži rokera ili roker u odijelu odvjetnika?
Bio sam i uvijek ću biti roker. Prema tome, ja sam i jedno i drugo. Biti roker, u mom shvaćanju toga pojma, znači biti kreativan i slobodan, nesputan društvenim normama. Čovjek može biti društveno biće, a istodobno ne prihvaćati društvene norme po svaku cijenu, zadržati si pravo na kritički stav prema društvu, pravo na vlastitu osobnost, na vlastiti sustav vrijednosti... Buntovnost, spremnost na kritiku i osobni stav je prirodno imati i u nekoj ranoj fazi gotovo svi to imamo. Onda se kod većine negdje, za vrijeme odrastanja, to izgubi. Tijekom školovanja, kada počne ispiranje mozga, ljudi se počnu prilagođavati, prihvaćati sve što im se nudi s društvenoga menija obrazovanja. Ljudi su mahom komformisti i iz raznoraznih razloga počinju se odricati sebe, svojih stavova, svoga mišljenja i polako, ali sigurno, postaju ono što društvo od njih očekuje - prestaju biti osobe i pretvaraju se u dobre i poslušne članove raznih kolektiviteta, partija, stranaka. I na kraju, objašnjenje primjedbe na koju sam svojedobno naišao na jednom forumu, kako sam nekada bio sjajan roker, a danas se vozim u mercedesu. Mercedes je stvar mogućnosti i potrebe, a ne slobode! Mladim ljudima bih poručio da biti roker ne znači biti pijan i drogiran. Biti pijan i drogiran znači biti nezreo, pun strahova, želje da budemo u trendu, cool, znači potrebu prilagoditi se i na taj način pripadati svome stadu. To je negacija slobode. Pravo pitanje slobode nije "sloboda od čega, već sloboda za što". I, da ne bi ispalo da glumim čistunca, dužan sam priznati kako sam i ja kao mlad imao određena iskustva s alkoholom, ali drogu, pa ni onu najlakšu, nikada nisam probao. Naime, moj strah od nje bio je jači od strahova zbog kojih ju drugi uzimaju.
SREĆA NIJE U STVARIMA
U ova teška vremena krize i neimaštine, aktualizirana je tema sreće i nesreće. Kako biste Vi definirali sreću?
Bojim se da zbog percepcije o mom materijalnom statusu, uglavnom pogrešnom, nisam baš osoba čije će mišljenje ljudi prihvatiti kao vjerodostojno, ali o tome iz iskustva mogu reći sljedeće. Prvo, sve što imam krvavo sam zaradio ne dodvoravajući se nikada i nikome. To je bio jako težak put. Sjećam se dobro vremena kada sam kao sudac bio tako loše plaćen da smo supruga i ja skupljali kune po kući za kruh i mlijeko, ali mogu reći da sam i tada bio sretan, možda i zadovoljniji jer su i moji prijatelji i susjedi bolje živjeli. Bolje se osjećam kada su i drugi dobro. Zato i povremeno radim stvari kako bih drugima pomogao. Puno je ljepši osjećaj davati, nego primati. Iz svoga životnog iskustva čovjeka koji je prošao i imanje i nemanje, i uvijek bio sretan čovjek, mogu poručiti sljedeće: sreća nije u stvarima i za sreću u životu nije toliko važno što vam se događa, već kako se odnosite prema tome. Znam ljude koji imaju sve, a nemaju ništa i one druge, koji nemaju ništa, a imaju sve. Svima koji žele provesti život sretni poručujem: uvijek težite boljem sutra, ali nikako ne propustite da danas budete zadovoljni onime što imate!
NOĆ U GRADU
Noć u gradu
lutam sam
gdje da krenem
kad unaprijed znam
svuda isto
muzika i pivo
svuda isto
priglupo i sivo
Ne, ne zovite me
večeras gadi mi se
Ne mogu podnijet' više
Ne, ne zovite me
večeras gadi mi se
ne mogu podnijet' više
Glupost, glupost
Glupost caruje
vrijeme krize
život me razvaljuje
sav sam sjeban
baš sam sjeban skroz
mama viče kriv je Tuđman
stari misli Broz
Tuđman ili Broz
a ja sjeban skroz
Ne, ne zovite me...
Hvala, mala
što bi dala mi
al' neće pomoć'
noćas neće pomoć'
ni tvoji dodiri
blješte svjetla
a u duši mrak
sve što trebam
noćas sve što trebam
to je svježi zrak
Ne, ne zovite me...
