Kada nečija biografija ugrubo zvuči »diplomirao na Muzičkoj akademiji, usavršavao se na majstorskim tečajevima kod svjetski znanih glazbenika, član je brojnih različitih glazbenih sastava, a bavi se i pedagoškim radom u međunarodnoj ljetnoj školi«, teško da to neće plijeniti pozornost. Kada pak ovom kosturu biografije dodamo i ime Domagoj Pavlović, klarinetist, rodom iz Bjelovara, vjerujemo da ima dosta onih koji bi željeli saznati nešto više.

Vjerujem da mnoge zanima što Vas je potaknulo da odaberete baš klarinet kao svoj instrument?

Klarinet sam počeo učiti u Bjelovaru, mom rodnom gradu, kod profesora Zlatka Subotičanca. Vjerojatno je moja priča slična kao i kod drugih, sve je krenulo na nagovor roditelja, a klarinet sam odabrao zato što je sestra već pohađala glazbenu školu i svirala klarinet tako da je to tada bio logičan izbor, Ali zato su se stvari nekih osam godina kasnije krenule mijenjati... Profesor me u više navrata nagovarao da to sve skupa ozbiljnije shvatim i da se spremam za prijamni ispit na Akademiji, ali (opet) kako to meni nije bilo nešto posebno zanimljivo, primio sam to na jedno uho unutra, kroz drugo van! I tako je sve to išlo do negdje travnja, svibnja 1997. kada sam valjda doživio neko prosvjetljenje i odlučio da bih ja ipak htio otići na taj prijamni. Pripremio sam se, izašao, položio - i to kao prvi na listi!

Jeste li se bavili još nečim od vannastavnih aktivnosti u to vrijeme?

Ono što me je u to doba više interesiralo bila je kamera i fotografiranje tako da sam paralelno izašao na prijamni na Dramsku akademiju (oko čega su mi puno pomogli dečki iz foto-kluba Bjelovar) ali nisam položio u prvom krugu. Nudili su mi šansu da pohađam neke predmete onako fakultativno pa da opet probam dogodine, no kako sam u tom trenu već znao rezultate s Muzičke akademije, lijepo sam im se zahvalio i to je bio moj novi početak u metropoli! Po cijele dane bih samo svirao i svirao, jedno potpuno novo iskustvo za mene! Tokom srednje škole bavio sam se zrakoplovnim i raketnim modelarstvom. Danas mi je žao što nemam više vremena jer siguran sam da bi mi ponovno bilo veliko zadovoljstvo baviti se time, ali tko zna...

Kažete da ste se na Muzičkoj akademiji svojski trudili. Kako je dalje teklo usavršavanje kod svjetski poznatih glazbenika?

Zapravo se radi o seminarima koje su držali inozemni profesori, renomirani klarinetisti, a sve se dešavalo ovdje u Hrvatskoj. To je jedna praksa da kada poznati solisti putuju po svijetu, lokalne Akademije ih pozivaju da održe seminare svojim studentima ili je riječ o klasičnom usavršavanju koje traje godinu ili dvije uz dobivanje diplome koja (ruku na srce) je u našem poslu zapravo manje bitna. Bitno je ono što prezentirate na audicijama kada kandidirate za neki posao. Jer naše audicije nisu tipa da pošaljemo papire i čekamo odgovor već u tih pola sata do sat koliko traje audicija treba pokazati sve što ste cijeli niz godina naučili i na neki način se istaknuti i biti drukčiji od ostalih kandidata. I tu se naravno lome koplja jer vas nitko neće pitati je li danas vaš dan ili vas možda baš danas boli glava, a moguće vam cijela karijera ovisi o tih pola sata! U svakom slučaju pozdravljam ideju za inozemnim usavršavanjem jer kako i poslovica kaže sto ljudi sto čudi, tako i sto klarinetista ima sto različitih interpretacija određenog djela, a za mladog čovjeka, mladog muzičara, je dobro sve to upoznati kako bi na kraju mogao izraditi neki svoj stil. Moja priča je išla nekako drugačije jer sam nakon diplome znao da će kroz godinu dana biti audicija u Simfonijskom orkestru HRT-a pa sam radije ostao ovdje, upisao magisterij kod profesora Josipa Tonžetića i pripremao se za tu audiciju. Kockice su se srećom eto posložile pa sam audiciju i dobio i postao solo klarinetist Orkestra. Danas evo i ja imam mogućnost prenijeti svoje znanje mladima jer sam profesor na jednoj ljetnoj školi u Velikoj Britaniji. Radi se o orkestralnom seminaru koji okuplja studente iz cijele Europe.

Je li vaš posao zahtjevan i naporan? Koliko često imate probe i nastupe?

Probe su svakodnevne, često i vikendima tako da ovaj posao nije onaj klasični – ponedjeljak do petak 8 do 16 sati. Tu još moram nadodati kako je i prije svake prve zajedničke probe potrebna i individualna priprema, dakle, svako od nas mora svoju dionicu dobro navježbati sam kako bi svi zajedno onda na probama mogli dobro funkcionirati. U prosjeku održavamo 4-5 koncerata mjesečno plus što moj orkestar još radi je snimanje glazbe za potrebe Hrvatskog radija kao i sudjelovanje u projektima Hrvatske televizije poput gostovanja u nekim emisijama, snimanja glazbe za filmove i sl.

Spomenuli ste gostovanja u emisijama, i glazbu za filmove – možete li reći gdje Vas možemo vidjeti kad nastupate?

Zanimljivost i raznolikost mog posla i mog orkestra u odnosu na druge je ta da osim klasične koncertne aktivnosti i snimanja za Hrvatski radio radimo i nešto manje klasično. Recimo, naši gudači su dio pratećeg benda u Plesu sa zvijezdama koji se trenutno emitira. Također snimamo i glazbu za filmove. U sjećanju mi je ostao film Neka ostane među nama za koji je glazbu pisao Alan Bjelinski i koji je vodio to snimanje. Interesantno je otići u kino pogledati film i onda čuti sebe!

Vi ste i profesor na jednoj ljetnoj školi u Velikoj Britaniji. Kako ste počeli predavati tamo?

Moja priča kreće prije tri godine kada sam zapravo na to mjesto uskočio kao zamjena jer im je hitno trebao novi profesor klarineta, a izgleda da sam im se svidio pa smo suradnju nastavili i dalje. Osobno to doživljavam kao izazov jer oni nisu profesionalci i u samo dva tjedna moram ih naučit, kako ja to zovem, svim trikovima zanata i pomoći im da te koncerte odsviraju najbolje što mogu! Svake godine imam 4-6 novih studenata.

Djeluje kao da imate prilično natrpan raspored. Koliko se zapravo uspijete zabaviti i uživati radeći svoj posao?

Moji prijatelji koji se ne bave glazbom često znaju reći: a tebi je lijepo, sjediš tamo i sviraš. Ali istina je ipak drugačija. I sami ste već kroz ovu priču shvatili da je potrebno puno odricanja, i da nije taj posao za svakog. Mogu Vam spomenuti i podatak da su znanstvenici radili istraživanje na članovima Berlinske filharmonije, posebice onih na solističkim pozicijama, te da su ustvrdili kako je u trenutku sviranja sola napor za svirača jednak onome koji doživljava atletičar trkač na 80 metara što se smatra jednim od najvećih ljudskih napora! Ali opet, da ne volim to, ne bih to radio.