Za suvremeni imidž barmena  više nije dovoljno samo zavrtjeti bocu u ruci prije no što se mušteriji natoči piće. Otvarane su posebne škole za barmene. Pojedini krenu, ali rijetki su doista i talentirani. Upravo jednog takvog talentiranog barmena ima Bjelovar. Predstavljamo jednog od top hrvatskih barmena – Roberta Kalvarešina.

Kako je započeo tvoj uspon?

Nakon završetka srednje škole odmah sam otišao raditi na more kao konobar. Prvi posao sam dobio u Umagu i tamo sam odradio cijelu sezonu. Skupio sam iskustva, pokazao se dobrim, a i svidjelo mi se, pa sam iduće godine otišao natrag u Umag. Slučajno  sam upoznao dečke iz Zagreba koji vode školu za barmena. Naknadno sam saznao da se radi o školi MixyFlaireStyle, a to je broj jedan škola za barmene u Hrvatskoj. Te jeseni, kad sam odradio sezonu na moru, vratio sam se u unutrašnjost i upisao se u školu za barmena, i usput radio.

Je li bilo teško pronaći posao u Zagrebu?

Pa i nije. Radio sam u skoro svim najpoznatijim klubovima poput Shamballe, Excelente bara, i sličnih i stekao jako puno iskustva, a ujedno i dobio puno dobrih referenci za dalje. Ali isto tako, sam i trenirao i učio da završim školu koju sam upisao.

Koliko je dugo trajalo školovanje?

Cjelokupno školovanje je trajalo godinu dana. Ima puno teorije koju treba naučiti, tako da sam redovno pohađao predavanja i učio o alkoholnim pićima, sastojcima, omjerima i još jako puno pratećih stvari koje čine takozvanu mixologiju. Ujedno je bilo i dosta prakse koju treba odraditi. Primjerice da naučim vrtjeti zapaljenu bocu, trebalo mi je preko 6 mjeseci. To je takozvani »fire show«. Na kraju se polaže i usmeni i pismeni dio te praktični dio.

Kako izgleda polaganje ispita?

To je u biti miksanje koktela pred masom ljudi, ali kako je to prvi takav »nastup« totalno te trema uhvati. Profesori, odnosno škola odluči gdje će se praktični dio polagati, tako da ne može biti kafić po osobnom izboru, i nas nekolicina onda miksamo koktele pred ljudima i pred profesorima, jasno.

Koliko se od tog znanja može konkretno iskoristiti u poslu?

U školi sam stekao puno novog znanja koje je u tom trenu trebalo pretvoriti i u praksu. Poslije toga sam radio i na raznim event-ima, cocktail catering, a ujedno sam se svake sezone vraćao na more i radio duž obale i na otocima – od Umaga, Vodica, do Hvara i Korčule. Znači osnove se moraju znati na samom početku, a kasnije dolazi »čeličenje«. Ja sam nakon škole prvu sezonu radio u Vodicama u »Hookah bar-u« i ta prva dva tjedna su mi doslovno bila najteža u životu. Dnevno sam radio 800 do 1200 koktela, a bio sam sam. Imaš znanje u glavi ali praksa je drugo i još se ne snalaziš kako trebaš isti tren na samom poslu. Gotovo sam htio i odustati, ali nakon ta dva tjedna sam prešao kritičnu točku i dalje je postalo lakše. Sada me više ništa ne može iznenaditi.

Završio sam poduku i za baristu, odnosno Lavazza tečaj, tako da sam skupio dosta znanja i s tog polja. Doslovno od prilagodbe kafe aparata za kuhanje kave ovisno o vremenskim uvjetima, vlazi u zraku, do crtanja po kavi i koktela od kave. U biti, nastojim naučiti što je više moguće o tim stvarima, jer ima jako malo tako svestranih konobara.

S obzirom na show koji prati to slaganje koktela – koliko je tvoj posao zapravo opasan?

Zna se svašta dogoditi, to je istina. Kad učiš ima dosta ozlijeda. Ja sam se puno puta i porezao u početku, i čak razbio i glavu i spalio se kad sam vježbao za »fire show«. Nije to tako jednostavno kako se ljudima čini. Isto tako treba paziti i da se ne ozlijede gosti, jer se znalo dogoditi da neiskusni konobari rade tako nešto sa vatrom, recimo riganje vatre, pa slučajno vatra zahvati i nekog od gosti. To je jako neugodno, i zato se takve stvari ne smiju raditi ako nemaš nekakvu poduku i dozvolu za to.

Gdje se  vidiš u budućnosti, za pet godina?

Definitivno negdje u inozemstvu.

Planiraš se vratiti? Možda otvoriti svoj kafić?

Ako bude bolja situacija u državi – zašto ne? Trenutno mi ne pada na pamet tako nešto.

Zašto više konobara ne krene u tom smjeru?

Ne znam, nisam siguran. Ja sam od one prve sezone u Umagu, kad sam radio kao običan konobar, shvatio da je to ono čime se želim baviti. Pozvali su me poslije mog radnog vremena da dođem u bar i da vidim kako se zapravo taj posao radi, i kad sam vidio kako oni vrte te boce i bacaju ih u zrak, zabavljaju sebe i goste, znao sam da to želim raditi. Satima sam vježbao, upisao i tu školu, i trudio se da to završim i uspijem u tome jer me to doista zanimalo. Kad to sve vidiš, ne možeš to ne voljeti. Ali to je upravo to – ja to volim! Nisu svi takvi.