U vrijeme kada je popularizacija stripovskih junaka preplavila i velike i male ekrane, mnogi od nas nisu svjesni koliko je zapravo kultura crtanja stripa razvijena i na našim prostorima. Možda su još manje svjesni koliko postoji ženskih autorica i kolike nagrade primaju za svoje radove, a tko zna da li uopće znaju da jedna od njih – Irena Jukić-Pranjić – upravo živi i radi u Bjelovaru. Upravo stoga donosimo Vam detaljan razgovor s našom sugrađankom.

Povod ovog razgovora je zapravo još jedno tvoje međunarodno priznanje odnedavno. Možeš li nam reći o čemu se točno radi?

Koray Polat, režiser s turske nacionalne televizije TRT AVAZ, javio mi se putem maila. On je na Internetu, istražujući temu hrvatskih režisera naišao na mene jer sam za »Ornament duše« primila nagradu za najbolju režiju. U autorskim filmovima autori potpisuju i režiju i scenarij i dizajn likova i pozadina i idejni koncept... skoro sve elemente rada na filmu. U tekstu obrazloženja nagrade koju sam primila na festivalu Animateka, ugledni britanski animator Andy Glynn opisuje moj film kao »hrabri i odlično izvedeni koncept koji pokazuje što se sve može postići animacijom«, pa je privučen tim opisom Koray prosurfao moje ime, pronašao moj blog i na njemu moj portofolio s crtežima, slikama, ilustracijama i stripovima. Tako se oduševio s mojim radom, i odlučio doći iz Turske u Bjelovar, te u mom atelieru i na ulicama Bjelovara snimiti reportažu o meni za tursku televiziju, za emisiju koja se zove »Iza objektiva«. Kasnije će te snimke biti dio njegovog dokumentarnog filma o umjetnicima. Jako mi je drago da sam do ove suradnje došla isključivo putem svojih crteža, dakle bez preporuka ikakvih lobija. Obzirom da je Koray oduševljen i fimom »Ornament duše«, tražio je od mog producenta iz Zagreb-filma pravo da se film pokaže nakon reportaže, tako da se veselim što će biti predstavljen auditoriju od 250 milijuna gledatelja, koliko ih broji auditorij TRT-a AVAZ.

Kako se rano javio interes za crtanje?

Interes za crtanje javio se u vrlo ranom djetinjstvu. Kao vrlo mala sam poput većine mojih kolega crtala i po zidovima i po namještaju. Djetinjstvo sam provela u okruženju u kojem nije postojao nitko tko se bavio likovnom umjetnošću, ali sam u to vrijeme čitala puno stripova koje mi je kupovala mama.

Kasnije si odlučila i upisati akademiju?

Likovna akademija za svakog studenta ne znači samo mjesto studiranja, već i mjesto osobnog rasta nakon kojeg se svijet zauvijek promijeni na bolje. Likovnu akademiju upisala sam u vrijeme kada je u Hrvatskoj trajao rat, pa je u pozadini ovog idiličnog perioda mog života istovremeno postojala i teška, usudila bih se reći, herojska priča o mojoj mami koja me je školovala. U ono vrijeme kod nas je bio započeo prvi val divlje privatizacije tvornica, pa je moja mama koja je radila kao organizatorica poslova knjigovežnice i strojeva dorade nekad najveće tiskare u regiji – bjelovarske Prosvjete –  poslana u prijevremenu mirovinu. Obzirom da se nije mogla pomiriti s mogućnošću da zbog nedostatka novca moram odustati od studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti, počela se baviti uzgojem i prodajom pilića. Taj posao je za nekog tko ga uči raditi u svojoj pedesetoj godini iznimno naporan. Zahtijevao je puno teškog fizičkog rada i psihičke snage, stoga sam joj iznimno zahvalna što je u vrijeme mog školovanja iz tjedna u tjedan podnosila iznimnu vrućinu ili studen – razne vremenske okolnosti – stojeći satima na bjelovarskoj tržnici.  Njene ruke su od teškog rada tih godina bile konstantno naotečene.  Ali eto – isplatilo se – nismo iznevjerile jedna drugu i danas smo obje ponosne na to što smo ta vremena proživjele s puno hrabrosti i optimizma. U doba studiranja dobivala sam i subvenciju »Boža Tvrtković« koju Grad Bjelovar dodjeljuje studentima s dobrim prosjekom ocjena, a Grad me je često podupirao i nakon studija, financijski pomažući troškove tiska mojih strip-albuma i zbirki crteža. Upravo nedavno iz tiska je izašla i moja zbirka crteža koja će uskoro biti promovirana u gradskoj knjižici, a koju je financijski potpomogao Grad.

Kako si se zapravo »pronašla« u stripu?

Strip sam otkrila u najranijem djetinjstvu, a u doba puberteta otkrila sam umjetnički  strip kojim se sada bavim i sama. Prvi stripovi tog tipa koje sam vidjela bili su albumi Igora Kordeja (nedavno okrunjenog titulom viteza francuske kulture za doprinos razvoju umjetnosti stripa) i stripovi velikog Krešimira Zimonića koji je tada uređivao časopis za art-strip »Patak«. Ono što me privuklo stripu je izmino bogatstvo mogućnosti kombinacije riječi, crteža i filmskog jezika, te činjenica da se kombiniranjem tih načina izražavanja može izreći ono što je u svakom od njih zasebno – gotovo nemoguće . U posljednjih dvadeset godina koliko se bavim stripom, on se i na svjetskoj sceni razvio baš u tom pravcu, što me ohrabruje da  i dalje nastavim sa svojim radom.

Neslužbeno sloviš za ambasadoricu ženskog stripa na ovim prostorima. To se dogodilo nakon objave antologije »Ženski strip na Balkanu«. Možeš li nam malo više reći o čemu se radi?

Prije nekih šest godina na hrvatskoj televiziji je u emisiji »Globalno sijelo« bio prilog o darovitoj djevojčici koja crta stripove. Tom prilikom je voditelj emisije završnim komentarom zaključio kako je ona vjerojatno jedino žensko biće na našim prostorima koje se bavi tim poslom. To je bio jedan od okidača zbog kojeg sam odlučila informaciju o postojanju strip-autorica učiniti dostupnijom široj javnosti.

Uređivanje te knjige bio je pravi istraživački poduhvat, jer o ovoj temi nije postojala nikakva literatura na koju bih se mogla osloniti. Tako je, ukratko, započeo trogodišnji projekt čija je namjera bila popularizirati i valorizirati rad višestruko nagrađivanih, uspješnih, ali gotovo anonimnih umjetnica stripa koje su bitno pomakle granice kreativnosti i u području stripa, i u području ženskog stvaralaštva.

Knjiga prikazuje rad 24 autorica koje se dugo i uspješno bave ovim medijem, koje su u potpunosti razvile svoj stil, čiji radovi dokazuju da se žene ne bave stripom amaterski i koji pokazuju da značaj koji im ova publikacija daje nije preuveličan. To su radovi Magde Dulčić Todorowski, Helene Klakočar Vukšić, Dunje Janković, Maje Veselinović, Nine Bunjevac, Kaje Avberšek, Mine Žabnikar, Ivane Armanini, Ivanke Apostolove, Ljubice Heidler, Zrinke Ostović, Ines Dedović, Branke Hollingsworth - Nare, Ivane Guljašević Kuman, Sonje Gašperov, Nede Dokić, Eveline Daneve Rajninger, Tanje Komadina, Ivane Filipović, Helene Janečić, Biljane Malešević, Sare Divjak, Bojane Dimitrovski, i moji. Stripovi su predstavljeni na 380 stranica. Životni put samog izdanja nakon izlaska na tržište pokazao je s koliko iznenađujućom naklonošću je javnost dočekala ovakav tip izdanja. Knjiga je rasprodana u svega 6 mjeseci. Čak 100 primjeraka otkupilo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i njima opremilo knjižnice diljem Hrvatske. O knjizi su vrlo opširno pisali najtiražniji dnevnici i tjednici u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. U Engleskoj ju je Paul Gravett proglasio najugodnijim iznenađenjem godine. Stvaralaštvo žena uspjelo se izboriti ovim putem za poziciju u kojoj ga javnost vrednuje kao pozitivno i uspješno, i strip je prestao biti shvaćan kao jeftin i površan sadržaj te drži čvrst status umjetničke forme izražavanja.

Strip nije jedino čime se baviš. Ostvarila si i zapažen rad na animiranim filmovima, zar ne?

Do sada sam napravila dva svoja autorska animirana filma, oba u produkciji Zagreb filma. U Hrvatskoj je čest slučaj da se autori istovremeno bave animacijom i stripom i sretna sam da živim u zemlji s upravo takvom tradicijom po kojoj je poznata u cijelom svijetu.

Moj prvi autorski film zove se »Ornament duše« i on je napravljen u maniri zagrebačke škole animiranog filma – dakle to je kratki film čiji je sadržaj primjereniji odraslim osobama, koji se prikazuje na festivalima animacije i u umjetničkom programu na televiziji. »Ornament duše« je do sada nagrađen tri puta, što je za prvi film odličan rezultat. Sudjelovao je na brojnim svjetskim festivalima, od kojih sam ja putovala na one u Francuskoj, gdje sam u istom programu sa Slobodanom Šijanom, režiserom filma »Tko to tamo peva« i »Maratonci trče počasni krug«, te Portugalu i Egiptu. Moj drugi film zove se »Požuda«. Dovršen je nedavno, i već sam dobila vijest da je ušao u konkurenciju za nagradu na brazilskom festivalu animacije »Animamundi«, pa se nadam da će biti prilike da otputujem na festival i posjetim Rio de Janeiro. Film je nastao prema istoimenom stripu koji sam nacrtala prije par godina. Ova je priča zapravo metafora stvarnih ljubavnih veza u kojima žene najčešće podnose razne patnje ne bi li zadovoljile svoju predodžbu o idealnoj i romantičnoj ljubavi zbog koje se sve poduzima i sve može izdržati.

Imaju li tvoji radovi neki osobni »potpis« u njima, ono što te izdvaja od drugih i čini prepoznatljivom?

U svojim scenarijima često koristim metafore, igre riječima, poetičnost i humor.  Što se tiče rukopisa u mom crtežu, postala sam svjesna koliko je prepoznatljiv i drugačiji tek kada sam počela putovati po svjetskim festivalima animacije i uspoređivati ga s ostalima. Drugi autori se često žale da im je najveći problem pronaći neki svoj stil, ali ja s tim nisam imala problema, pronašla sam ga vrlo lako.

Vjerujem da bi čitatelji htjeli znati održavaš li ponekad i radionice za javnost?

Radionice održavam dosta rijetko. Ne stignem ih voditi koliko bih željela jer sam ne stignem. Nedavno sam vodila radionicu s iznimno talentiranim učenicama Medicinske škole u Bjelovaru, a u organizaciji njihove fantastične knjižničarke, mr.sc. Zorke Renić koja se zaista jako potrudila oko svih detalja potrebnih za organiziranje radionice i projekcije filma koji je nastao na radionici.