Otkad sam u svoj rodni grad došla na ferije dogodilo mi se puno neshvatljivih stvari. Na primjer, nijedan obiteljski liječnik nije me htio primiti sve dok nisam potražila protekciju preko prijatelja... i slično. No, ovo što mi se jučer dogodilo prevršilo je svaku mjeru...

Došla sam doma na par mjeseci. S obzirom da sam bolesna ponijela sam si za to razdoblje sve lijekove. Međutim došlo je do izvanredne situacije da sam svoj boravak morala produžiti i ostala sam bez lijekova... Najprije sam se raspitala za recept za moj lijek kod liječnika opće prakse. Oni nisu ovlašteni prepisati mi taj lijek. Potom sam obišla sve ljekarne. Nudila sam im recept iz inozemstva koji je moj psihijatar poslao telefaksom… U ljekarnama su svi tražili pokažem povijest bolesti... Opet ništa od lijeka.

Već sam neko vrijeme bez lijeka i jako se loše osjećam. Zato su mi preporučili da odem u hitnu ambulantu Psihijatrijske bolnice. I tu me dočekalo neugodno iznenađenje. Primila me medicinska sestra kojoj sam morala sve objašnjavati, kao da je liječnik… Nije pokazivala nikakve volje da me razumije pa sam zahtijevala sam da ipak pozove liječnika. Isprva je to odbijal, ali je na ponovljene zamolbe popustila. Što je ipak pozvala liječnika ne znam jesu li tome pridonijele moje suze, bijes, ili me se samo htjela riješiti.

S visokih stepenica, gledajući me još sa višljeg stigao je »gospodin nedodirljivi« primarijus Vinko Catipović. I to bez pozdrava. Pružila sam ruku i pozdravila pitajući »Zar se ovdje ne pozdravljaju pacijenti?«

Odgovor nisam dobila, a o njegovoj isprici ni ne sanjam... Gospodin mora da je iznad pacijenata... jer za njega kao da riječ »pacijent« ne sadrži riječ »čovjek«… a ja nisam došla preko protekcije ili prijatelja.

Objasnila sam ukratko što trebam i dala sam mu svoju dijagnozu. To ga nije impresioniralo, jer on ne prima bez uputnice. Ja još nisam čula da je za hitnu potrebna uputnica.

U tom sam kratkom razgovoru zatražila da me primi i sam postavi dijagnozu, jer ja ne mogu bez tog lijeka. Međutim gospodin primarijus mi je hladno okrenu leđa i nestao istim stepenicama.

Moj je zadnji pokušaj bio da odem u običnu hitnu ambulantu, s obzirom na loše stanje u kojem sam bila. Ono se još pogoršalo poslije doživljaja na Psihijatriji. Počela me obuzimati panika, pa bijes, razočaranje. Za tugu više nije bilo mjesta...

U hitnoj su me lijepo primili i sve mi objasnili, ali mi nisu mogli pomoći. Razgovarali su i s primarijusom Vinkom Catipovićem koji im je navodno rekao da mi je »ponudio pregled i htio dati preporuku za lijek«, ali da sam ja odbila. Znači, osim sto mi dotični nije htio pomoći, čak i laže.

S obzirom da sam bicikl, kojim sam pošla tražiti pomoć, ostao kod psihijatrije, vratila sam se i kroz vrata vidjela u hodniku nedodirljivog primarijusa. U svem svojem jadu i bijesu ušla sam i dala mu jednu pljusku. Sada mi je žao što nisam upotrijebila šaku. Jadnik je prijetio policijom... Možda bi je pozvao ali onda bi javno izašlo u novinama da mi je odbio pomoć.

Eto, tako. Ja sam i dalje bez lijeka. Ovoga će mi vikenda doputovati suprug iz Švicarske i donijeti lijek, jer, eto, običan čovjek bolje shvaća što mi znači taj lijek nego specijalist primarijus.

[Tekst je lektoriran i neznatno kraćen. Podaci o identitetu čitateljice poznati uredništvu]