Zaboravite Igre prijestolja i Igre gladi. Gospodare prstenova i Narnijske kronike. Dolazi sedmi nastavak Zvjezdanih ratova, a u srijedu minutu prije ponoći 16. prosinca u bjelovarskom će se kinu čuvena špica početi odmotavati uz famfare Johna Williamsa zajedno s rolicom teksta koja nestaje u beskraju. Ne računajući specijalne projekcije za novinare - u prije svih u svijetu!

Sve je s tom svemirskom sagom počelo 25. svibnja 1977. godine prvom projekcijom prvoga filma iz serije, za kojega se kasnije pokazalo da je četvrti nastavak finacijski silno uspješne sage. Tih je šest filmova dosad na svim mogućim mjestima gdje se utržuje dobit dosad inkasiralo gotovo 4,4 milijarde dolara, po čemu je na petom mjestu serijskih zlatnih koka. Superuspješni filmovi iz Marvelove zbirke stripovskih junaka zauzeli su prvo mjesto jer su investitorima donijeli devet milijardi, ali za 12 filmova s njihovim junacima. Harry Potter je zaradio 7,7 milijardi za osam filmova, a serijal o Jamesu Bondu 6,5 milijardi za 26 filmova.

Međutim, u popularnoj kulturi koja živi izvan blagajni za naplatu, utjecaj serije filmova o Zvjezdanim ratovima može se usporediti samo s televizijskom serijom Zvjezdane staze i cjelovečernjim filmovima s njihovim likovima. Mada, Star Trek je po zarađenom novcu (1,93 milijarde dolara) tek na 24. mjestu po zaradi iz čak 12 snimljenih filmova i bezbrojnih nastavaka i ogranaka serije. Da zarađeni novac nije i mjerilo utjecaja primjer je trilogija Matrix braće Wachowsi koja je također snažno utjecala na popularnu kulturu pa i na sami filmski jezik, a uopće nije na popisu 25 financijski najuspješnijih franšiza. Spielbergov je Indiana Jones tek na 22. mjestu, a zaradio je sa četiri filma samo malo više od Pixarova tri animirana iz serije “Priča o igračkama” koja je na 23. mjestu.

I OVCE I NOVCE

A Star Wars ima sve, »i ovce i novce«. I zaradu i nesrazmjeran utjecaj na popularnu kulturu.

Što je to toliko uzbudljivo i magnetično u ovoj franšizi Georgea Lucasa? Toliko privlačno da gledateljstvo upravo već mjesecima sličicu po sličicu analizira foršpane koji najavljuju novi nastavak, a internetski je događaj među uzbuđenim poklonicima nastao kada je netko otkrio kako u najavi filma »Sila se budi« za japansko tržište ima i nekoliko nepoznatih kadrova?

Dok su neki pustolovni filmovi tek kinematografska zabava uz kokice i puštanje mozga na pašu, oko Zvjezdanih ratova već se desetljećima vode rasprave čak i o epizodnim likovima, njihovim ulogama u zapletima, raspletima i utjecajima na radnju u više epizoda, o zvjezdanim lokacijama, o raznolikim oblicima života u raznim zakucima svemira… Minuciozno se analiziraju svjetovi i njihovi stanovnici, upotrijebljene tehničke igračke. Ama baš sve, od Zvijezde smrti preko svih vrsta letjelica, prijevoznih sredstava, životinja, pucaljki do svjetlosnih mačeva. Sve te i najsitnije naprave dobile su čak i svoje ime, ako ga i nisu imale. Danas je najuzbudljivije prognozirati što se u novom nastavku događa s generacijom junaka iz najstarije trilogije, čiji su nositelji uloga u najnovijem filmu stariji četiri desetljeća.

Ne treba ni napominjati kako među današnjim ljubiteljima Zvjezdanih ratova u većini prevladavaju generacije koje se nisu ni rodile kad su izašli prvi filmovi. Fanovi su morali proći stanovitu »dopunsku nastavu« nadoknađujući “gradivo” otprilike onako oni koji vole popularnu glazbu danas nadoknađuju neizbježno propušteno slušajući Beatlese, Bowieja i klasične albume Pink Floyda.

OPERA U KOJOJ SE NE PJEVA

U Zvjezdanim je ratovima manje znanosti, a više je fikcije i slobodne fantazije. Veliki popularizator znanosti Neil de Grasse Tyson se čak i zafrkava s tehnikalijama u filmu (“Što će im plaštevi? Zašto se mačuju, kad laserom mogu s bilo koje udaljenosti spržiti protivnika?”).

Ta osobina nesputane tehničke mašte ovim se filmovima ipak ne zamjera, kao što se ni suprotno posebno ne hvali usporednim, također kulturološko uspješnim, Zvjezdanim stazama. Bit j i jednog i drugog serijala u nečem drugom.

Zbog upravo tih izljeva bujne mašte koja se ne utemeljuje na eventualno mogućem, seriju Star Wars svrstava se u podžanr space opere. Pojednostavljeno: takve su priče bajke. One su prava, ovlašno skrivena bajka sa svim sastojcima, vitezovima i princezama, protuhama koji na kraju ispadaju dobri, brutalnim imperijem, lošim i dobrim momcima, prevrtljivim slatkorječivim moćnicima, čarobnjacima i redovnicima. Os im je svima borba dobra i zla, samo u drugim kostimima i na drugim lokacijama. Postav je jasan kao i u svakoj bajci, pa se gledateljstvo lako uživljava u ono to slijedi. Svi rekviziti s kojima junaci, a i njihovi pratitelji iz filmova dolaze u dodir, uključujući i bizarne životne oblike, više služe smještanju likova u radnju i motivacije onoga kako djeluju, nego što bi se autori priče trudili da se sav ambijet malo vjerodostojnije, pa makar i površno, barem malo više podvrgne zahtjevima znanstvene vjerodostojnosti. Tako će, na primjer, malo tko Star Warsima zamjeriti što se u svemiru čuju eksplozije, ali je ugodna pomisao da je scenografima ipak stalo da efekti eksplozije budu vizualno izvedeni kao torioidni (u obliku »šlaufa« za plivanje), umjesto da se eksplozija rasprsne na sve strane.

U Star Warsima, također kao i u svakoj bajci, važnu ulogu ima i neki oblik magije. Ključni nevidljivi fenomen je Sila, njena dobra i tamna strana, a u nju su upućeniji od drugih redovnici-vitezovi jediji sa svojim patrijarhom, kao borci na strani slabijih i dobre polutke Sile.

Politički, događaji u Zvjezdanim ratovima vode se u jednostavnoj shemi borbe protiv tiranije nekog potisnutog oblika demokracije, kao da su doslovno prepisani iz povijesti pada demokracije antičkoga Rima i uspostavi carstva. Gledatelja se uvlači u to da se identificira s pobunjenicima protiv galaktičkog imperija, slabijom stranom pa se iz toga očišta, sloj po sloj, polako otkrivaju slojevi zapleta iz iskonske polarizacije na borbu pravde protiv nepravde. Pisci priče i kreatori likova sve su učinili da dobro »argumentiraju« pobude jedne i druge strane na njihove akcije. Rezultat je odličan: filmove razumiju i klinci koji gutaju stripove, ali i odrasli koji razumiju suptilnije nijanse poriva i akcija junaka na obje strane.

RAZVIJANJE IZ POTKE KUROSAWINA FILMA

Kad bi netko danas pred producente i financijere stavio sedam ili devet debelih scenarija za visokobudžetirane filmove s preskupim kostimima, scenografijom i još skupljim specijalnim efektima, jer je baš zamislio da se priča baš mora odvijati u svemirskim prostranstvim, a da to još k svemu nudi i neki lik koji nema ni 30 godina, bio bi glatko odbijen. George Lucas, rođen u svibnju 1944. godine, uspio je upravo u tim godinama Universalovim producentima prodati dva filma, American Graffiti i Zvjezdane ratove. Ove druge su mu kasnije odbili. Priča im je u prvoj verziji bila prezamršena.

Nakon uspjeha s nostalgičnim filmom o bezbrižnoj poratnoj rock and roll mladosti, zagrijao je stolac i svoju priču temeljenu na odnosima likova iz filma Akire Kurosawe Skrivena tvrđava (1958.) - o dvojici seljaka koji prate pustolovinu dvojice seljaka koji prate princezin inkognito putovanje u pratnji generala - začinio je elementima kao što su Sith, Smrtonosna zvijezda, a dodao je i protagonista koji se tada zvao Annikin Starkiller. U drugom češljanju priče dodao je i njegova sina koji živi skromno sa seljacima, kojega je nazvao Luke Starkiller.

»Kako sam razvijao priču postajalo mi je sve jasnije kako sve te svjetove i zaplete više neće biti moguće utrpati u jedan film. Napokon, kada je dovršena okosnica, shvatio sam da će za to biti potrebne tri trilogije, ukupno devet filmova«, napisao je Lucas u predgovoru drugom izdanju knjige »Krhotina u oku duše«, romanu Alana Deana Fostera iz 1978. godine koji opisuje događaje između prvoga i drugoga filma Zvjezdanih ratova, odnosno što se dogodilo između četvrte epizode »Nova nada« i pete epizode »Imperija uzvraća udarac«.

Za snimanje prvoga iz serije drugoj je kući (20th Century Fox) ponudio epizodu iz sredine sage za koju mu se činilo da na najbolji način može postaviti okvir likova, njihovih odnosa i radnje, a da bez previše naknadnih objašnjenja o tome tko je kome što film može imati i logičan završetak, ako se nastavci i ne snime. Alanu Deanu Fosteru je tijekom rada na paketu Zvjezdanih ratova povjerio da njegove priče razvije u romane i objavi ih, a ako bi film postao uspješan, da ti romani posluže kao predlošci za nove filmske nastavke.

SLIJEDE NASTAVCI 2017. I 2019.

Ostalo je, rekli bismo, povijest. S već razrađenim okvirom, ali i nešto inata iscijeđena iz ljutnje jer su tri filma u kojima radnja prethodi događajima u prva tri snimljena filma kritičari doživljavali relativno nedovoljno »uzvišenim«, Lucas se bacio na posao snimanja sedmog nastavka. No, sigurno ponešto ima i u tome da je Disney za nepoznati iznos 2012. godine uvjerio Lucasa da se pozabavi sedmom epizodom, a i onima poslije njih, mada je prije više puta izjavio da posljednja tri od ukupno devet nastavaka neće nikad snimiti.

Da, Disney je naručio već osmi i deveti nastavak čije su premijere već najavljene za 26. svibnja 2017. godine i snimanje za 2019., i slijedit će i glavne matice radnje. Najavljen je i ogranak radnje fima o Hanu Solu s najavom premijere 25. svibnja 2018. godine. Priče koje u iz matice Star Warsa izletjeli kao iz centrifuge, ogranak radnje »Ratovi klonova« iz 2008. snimljeni za Warner u kojima je producentske uzde držao sam Lucas, kao ni TV specijali, nisu naišli na prijem u fanova na način na koji se iščekuje odmotavanje nastavaka glavne priče, jer su se ne bacajući puno svjetla na glavne zagonetke. Više su doživljeni kao eksploatacija.

Zato je tim veće zanimanje za to što će otkriti tko su kome novouvedeni likovi i što rade, kao objašnjenja nekih nejasnih momenata u ranijim nastavcima. Nije nimalo nevažna radoznalost kako danas u ulogama poznatima od prije četiri desetljeća izgledaju Carrie Fisher kao princeza Leia, Mark Hamill kao Luke Skywalker i Harrison Ford kao Han Solo. A nove androide i druge bizarne kreature da se i ne spominje.

Nevolja je što je u četiri desetljeća, od prvog do sadašnjeg sedmog filma, filmska tehnika toliko uznapredovala, a specijalni su svemirski efekti nekad snimani na brižljivo izrađivanim maketama, a danas su digitalni, da je sve fanove pomalo strah neće li u novom nastavku, i onima koji potom uslijede, biti žrtvovana konzistentna stilizacija filma za ljubav sirenskog zova onoga što se sve danas može digitalnom tehnologijom. A ona bi već za dvije ili tri godine možda mogla djelovati deplasirano.

Sve to ne bi smjelo opterećivati publiku čim se u kinu ugase svjetla i krene rolica o događajima koji su se »jednom davno dogodilo u dalekoj galaksiji« uz zvuk ikoničnih famfara Johna Williamsa. Tada bi se napokon trebalo opustiti i zaboraviti primisli tipa: »A što bi bilo da smo Silu ipak pustili da se naspava?«