Rat je sranje. Svaki rat je sranje, samo što lakše prepoznajemo čime oni s druge strane pune glave svojem topovskom mesu koje šalju na bojišnicu – to bi mogao biti glavni dojam nakon izlaska iz dvorane poslije izraelsko-njemačkog dokumentarca  »Cenzurirani glasovi« scenaristice i redateljice Mor Loushy u trajanju od 84 minute.

Film će se u bjelovarskom kinu prikazivati, naravno, samo jednom, kao što i priliči filmovima kojima je puna glava gledatelja na izlazu iz dvorane svrha nešto važnija od trenutka kad kinoblagajnik počne brojati utržak.

Ovaj film nije samo za filmofile, iako je prikazivan u uglednoj službenoj konkurenciji na lanjskom festivalu Sundance, Berlinalu i nekoliko drugih, kao i za one koji tek nešto površno znaju o bliskoistočnih ratova u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća.

Film se bavi »preslušavanjem« magnetofonskih vrpca na kojima su zabilježeni glasovi ratnika sa svježim dojmovima po povratku u kibuc poslije Šestodnevnoga rata 1967. godine. Iskaze su o tome »kako je bilo« snimili njihovi drugovi iz kibuca Amos Oz i Avraham Shapira. Scenarij se temelji na knjizi Avrahama Shapire »Sedmi dan: Vojnici govore o šestodnevnom ratu« koja je na temelju magnetofonskih zapisa izašla tri mjeseca poslije završetka izraelskog blitzkriega. A i takva je knjižica svojedobno u Izraelu uzburkala duhove da bi danas bila gotovo zaboravljena.

U filmu bivši vojnici integralno preslušavaju vlastite iskaze, iste one zapise koje je izraelska vojska cenzurom pustila da se u knjizi objavi manje od trećine. Današnji sedamdesetogodišnjaci te vrpce prvi put stiočki preslušavaju gotovo pola stoljeća kasnije od trenutka kad su njihove ispovijedi zabilježene mikrofonom u trajanju od oko 200 sati.

Daleko od toga da su i ti pojedinci, čiji se identiteti (ovdašnjem gledatelju nebitni) otkrivaju tek u odjavnom špici, uvjereni u ispravnost svakog vlastitog djelovanja u ratu. Štoviše, jasno se vidi koliko su potreseni svojim svježim svjedočenjem i njegovim značenjem, ali i shvaćanjem kakav je sustav koji ih je gurnuo u ratne strahote.

Film je, naravno, propleten prikladno umontiranim onovremenim medijskim izvješćima i ratnom propagandom pa svaki gledatelj lako može zatvoriti vlastitu zaokruženu sliku. Jedna od tih slika je razoreni izraelski propagandni stroj i općeniti državni junački narativ o ratu i slavljenje pobjede. U intervjuima i sama redateljica svjedoči o aktualnim problemima s izraelskim cenzorima. Sva sreća da u dokumentarcu nema iritantnih »pametnih glava« koje bi neukom gledateljstvu »rastumačila« što to zapravo gledaju.

Više je nego dovoljno da se takve zaokružene predodžbe pred kamerama sastavljaju i odražavaju na licima samih sudionicima rata, sada iskusnim ljudima u sutonu života. Jer, glavna je neizrečena riječ u ovom filmu: »Zašto sve to?«

Za naše iskustvo o ovdašnjim ratovima taj film ima iznenađujuće mnogo usporednica. Uključujući i razumijevanje mehanizma po kojemu je mlada redateljica osjetila poriv da se magnetofonske vrpce integralno preslušaju pola stoljeća poslije, o razlozima ušutkivanja tih glasova i, posredno, zašto je taj film proizveden u koprodukciji sa stranom zemljom. Nije dovoljno samo odmahnuti i reći »Rat je sranje.«