Što li je u tome što su svi oni umrli mladi? Ako si bio nadaren, u takvom slučaju iza tebe uvijek ostane neka zagonetka. Štoviše, čak se i neka mistika uvukla u prokletu brojku 27. Umrijeti sa 27 godina i »ući u Klub 27«. Naravno, to je ime medijska izmišljotina, ali na tom je popisu čak 51 poznata osoba. Počinje smrću skladatelja, pijanista i dirigenta Alexandra Levyja koji je umro još 1892. godine, a zasad završava s lanjskom pogibijom Banjalučanke Slađane Slađe Guduraš. Od domaćih poznatih tu bi se, da je doživio 25. siječnja 2008. godine bio i Toše Proeski, ali nije. Poginuo je na cesti u prometnoj nesreći, kao i Slađa, 16. listopada 2007. godine, a mnogi za njim ni danas nisu prestali žaliti.

Janis Joplin umrla je u 27 godini 4. listopada 1970. godine od kombinacije alkohola i predoziranja heroinom. Punih 45 godina nakon njene smrti zanimanje za nju nije prestalo, valjda kao ni za još jednu pokojnicu iz kluba 27, Amy Winehouse. Dokumentarac o Amy je upravo ovjenčan ovogodišnjim Oscarom.

U proteklih gotovo pola stoljeća od smrti Janis Joplin iskorišten je valjda svaki centimetar filma na kojem se nalazi, svaka raspoloživa minuta iz televizijskih arhiva. Puno je toga, posebno iz privatnih arhiva, pojeo kanadski dokumentarac Howarda Alka »Janis« iz 1974. godine u kojemu je iskorišteno jako puno neformalnih snimaka, njen posjet obljetnici mature u rodnom Port Arthuru u Teksasu u atmosferi koja pršti nesnošljivošću vršnjaka i vršnjakinja prema Janis. Pa, što se još o njoj ima vidjeti?

Redateljica Amy J. Berg misli da ima. Nominirana je za Oscara 2006. godine za svoj prvi film, dokumentarac »Izbavi nas od napasti« o slučaju svećenika Olivera O’Gradyja, njegovim ispovijedima iz egzila u Engleskoj o pedofilskim metodama da si priušti žrtve i pokušajima crkvenih velikodostojnika, koji su znali za sve, da se njegova zlodjela zataškaju.

U lanjskom dokumentarcu Amy J. Berg »Janis: Little Girl Blue« – koji u Bjelovaru igra od 8. ožujka – naratorica je, nimalo slučajno, američka kantautorica Chan Marshall poznatija po scenskom imenu Cat Power. Nadahnuto svojim južnjačkim izgovorom čita Janisina pisma jer kao malo tko razumije Janisine probleme. I sama je prolazila kroz slične pa nije nimalo čudno što se uspjela u njih uživjeti i oživjeti ih svojim južnjačkim izgovorom.

Redateljica i scenaristica filmom pokušava ući pod kožu Janis i razumjeti Janis Joplin kao ljudsko biće. Zato su u filmu dubinski intervjui s roditeljima, sestrom, bratom, preživjelim članovima grupe The Grateful Dead (uz Janis, hipijevskim ikonama Zapadne obale), Krisom Kristoffersonom (autorom ikonične skladbe »Me and Bobby McGee«) i – zanimljivo, s televizijskim intervjuerom Dickom Cavettom, koji je u svojim slavnim tjednim intervjuima preslušao i na human način uspio javno razgolititi praktično sve najveće s rock scene, pa i Janis.

O njoj u minutama iskopanima iz arhiva govore Jimi Hendrix, John Lennon, Yoko Ono, Otis Redding i drugi suvremenici.

Film se bavi njenim skromnim podrijetlom, njenim – da nije bila veličanstvena i obožavana rock ikona – sasvim prosječnim izgledom kojega je bila svjesna i njenim nonkonformizmom zbog kojega je zapravo izopćena iz zajednice svojih srednjoškolskih vršnjaka i vršnjakinja. Tek kad je se onako kao rascvjetanu pojavu vidi na susretu sa školskim vršnjacima - posvećenima sasvim prozaičnim provincijalnim životnim ciljevima: zaposliti se, vjenčati, odgojiti djecu - može se osjetiti i njena frustracija. Njen prkos i potpuna posvećenost pjevanju učinili su da iz članice acid-rock benda »Big Brother and the Holding Company« izraste u solisticu čiji blues i danas odzvanja neodoljivo i neponovljivo iskreno.

Ali lako za glazbu. Vektor svirke na playlisti svatko uvijek može vratiti na početak i ponovno stisnuti »play«. »Replay« samoga vremena od prije pola stoljeća – malo teže.

Da bi se rekonstruiralo vrijeme i osjećajnost koje su mladi šezdesetih godina prošloga stoljeća dijelili – nije dovoljno slušati samo glazbu. Vidi se to po praznjikavim oponašavatelji(ca)ma na HTV-ovu Voiceu, ali i u cijeloj armiji danas popularnih pjevačica, kao što je npr. Joss Stone. Za to oponašanje vokala, osim nadarenosti treba imati i još nešto: ne samo ono što je grupa Vatra našla u Ekatarini Velikoj, ili što je Petar Grašo našao u Oliveru Dragojeviću. Jest, kod oponašatelja je naizgled sve na svom mjestu, sve je jednako uzbudljivo, ali nedostaje glavni sadržaj: vjerodostojnost. Ona neukrotiva snaga koja, zajedno s bluesom, izbija iz pjesme Janis Joplin je neponovljiva, kao što je bilo i neponovljivo vrijeme čiji je jedan od simbola Janis postala.

Bilo je to vrijeme djece rođene u ratu, ili u oskudici neposredno poslije rata. Sam je rat učinio da se u obitelji prenese ponešto od vojne discipline, a zamislivi vrhunac zabave mladih u njihovo su vrijeme bili su plesnjaci s glenmilerovskim big bandovima. Urbani muškarci u Americi u to vrijeme sa sebe nisu skidali sakoe, kravate i posebno - šešire. I u toj i takvoj bijeloj Americi dogodio se šezdesetih godina masovni šareni otpor. »Vodite ljubav, a ne rat« bio je slogan generacije koja je za sebe otkrila nešto posve drugo osim korejskog, vijetnamskog i hladnog rata te je svojim užasnutim roditeljima pokazala srednji prst. Drugi je užas ta generacija roditeljskom naraštaju priredila sklonošću prema promiskuitetu i svim drugim zamislivim i nezamislivim eksperimentima koji su nudili odmak od roditeljski urednog obrasca života. To je, ujedno, i vrijeme emancipacije afroamerikanaca u pokretima za ljudska prava koje mladi podupiru neovisno o rasnoj pripadnosti, a u to se vrijeme, u drugom valu proboja crnačke glazbe među bjelačku mladež kao soundtrack njihova života ugnijezdio R’n’B, blues i rock. Fenomeni koji su postali globalni preplavljujući granice država, kontinenata i društvenih uređenja.

Janis Joplin je jedna od ikona toga vremena i optimizma da se svijet postavljen naglavce može urediti bolje i humanije nego što to zanimaju prethodne generacije. Festival u Woodstocku jedan je od vrhunaca toga vremena. Ipak, to se vrijeme urušilo samo u sebe zbog svoje neostvarivosti. I Janis Joplin se urušila u sebe, potpuno se ostvarivši u tom svijetu, koji je – kako se pokazuje – bio samo idealistički vrt u puno okrutnijoj guštari stvarnosti. Možda je takva spoznaja ona specifična razlika zbog koje je morao nastati ovaj film, a više nije dovoljan onaj iz 1974. godine.

Naravno, u filmu ima mnogo isječaka i iz nastupa Janis Joplin, tek da se vidi kontrast između njene depresivne osamljenosti, kako u adolescentskoj dobi, tako i među mnoštvom na vrhuncu slave, kao mogući ključ preranog završetka njenog života.

Film su kritičari prema Rotten Tomatoesu ocijenili s prosjekom 91 posto, a agregatna ocjena Metacritica je 75 od 100, što znači da su te 103 minute i više nego vrijedni za pogledati. Producenti su sasvim sigurno, osim pojačanoga zanimanja generacija koje i danas ganu Janisine izvedbe, računali i na one koji su odrastali uz njenu glazbu i teško se mire s tom nesretnom sudbinom.

Prvi je put prikazan lani na Mostri u Veneciji, a potom i u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Torontu. U Europi se, osim u Veneciji prošloga proljeća, počeo prikazivati tek ove godine.