U vrijeme korizme, preduskrsnog preispitivanja vlastitog duhovnog života, vjernici su bolje senzibilizirani za prijem sadržaja koji se tematski vezuju uz religiju. Ilibi tako barem trebalo biti. Filmska industrija računa na te sezonske naglaske, pa je za ta doba godine, kao i prigode uz Božić, u filmskoj povijesti prednjačio je rimski studio Cinecittà hiperprodukcijom raznih storija iz žanra mač i sandale, bez obzira uzimaju li se za potku radnje starozavjetni ili novozavjetni likovi, ili radnja kavoga apokrifa, života svetaca – ili otpadnika. Uglavnom, malo toga što bi se na neki način doticalo stvarnosti. A, ruku na srce, i same duhovnosti.

Jedan se film ove godine, međutim, odupire samim tim navadama. To je argentinski film »Papa Franjo: Put do Svete stolice«, u izvorniku »Francisco: El Padre Jorge« koji se na engleskom govornom području distribuira pod naslovom »Francis: Pray for Me«. Film redatelja Beda Docampo Feijóoa bavi se prekretnicama u životu Jorgea Bergoglia, koji ga dovode najprije u svećeničko zvanje, a naposljetku i do konklave 2013. godine koja ga je posjela na Svetu stolicu.

Papa Franjo je, čija se dvogodišnjica pontifikata navršava 13. ožujka, osebujna pojava u svijetu katoličanstva u kojemu je po mnogočemu prvi. Prvi je latinoamerikanac, prvi je isusovac koji je postao papa, prvi je neeuropljanin poslije pape Grgura III. koji je bio podrijetlom iz Sirije (umro 741. godine) i prvi ja papa koji je uzeo ime po svecu iz posve druge redovničke sljedbe, Franji Asiškom. Uopće je prvi s Franjinim imenom, pa se doima neobičnim u dva tisućljeća da mu uz ime ne stoji i neki redni broj. Prvi je, dakako, i po mnogočemu važnijemu, što nam u kakofoniji dnevnih informacija možda izmiče, po stavovima i po pristupima, razlozima po kojima je sadašnji papa izniman čak i među modernim papama koje nasljeđuje, počevši od Ivana XXIII. Koliko je toga uspjelo stati u 104 minute filma ostaje da se vidi, ali je samo jedno sigurno: igrani film približava informacije kake nije moguće dobiti igdje drugdje. Zgodan je za to primjer iz pretprodukcijskog razdoblja, kada je papu u Rimu posjetio glavni glumac Darío Grandinetti isključivo radi toga da s njime razgovara o njegovim tipičnim gestama, uzrečicama, govoru tijela…

Film se počeo snimati lanjskoga proljeća, a temelji se na biografskoj knjizi »Papa Franjo, život i revolucija« rimske izvjestiteljice za dnevni list La Nación Elisabette Piqué. Pripreme za produkciju počele su još u studenom 2013. godine kada se producent Pablo Bossi našao sa spisateljicom da joj najavi kako želi da se po njenoj knjizi snimi film o Bergogliju. Ubrzo se spisateljica našla s redateljem koji je uz njenu suradnju napisao i scenarij. Film je rađen upravo iz perspektive novinarke, a Elisabetta je scenaristu i redatelju mogla izravno svjedočiti o papi kojega osobno poznaje kao kardinala još od konklave iz 2005. godine kada se birao nasljednik Ivana Pavla II. Film se počeo snimati u siječnju 2015. godine da bi bio prvi put prikazan u Argentini 10. rujna prošle godine, u Španjolskoj tjedan dana poslije, a 30. rujna na Filipinima.

Katolički svijet je, općenito, film primio prilično pozitivno, a filmska mu kritika baš i nije bila sklona. To međutim, za publiku u ovom slučaju ne mora značiti ama baš ništa, kao što će sigurno biti još filmaša koji će se okušati u interpretaciji jednog toliko drugačijeg života drugačijeg pape. Međutim, prva filmska informacija svoje vrste o papi posebne karizme je ipak – prva.

Papa Franjo potječe iz sredine koja je, samo na razglednicama, vrlo slična našoj. Gradovi imaju svoje historicističko-secesijske jezgre, moderne poslovne četvrti, šoping centre, razvijeni javni prijevoz… Posebno tako, nevjerojatno europski, djeluje Buenos Aires u čijoj se građanskoj rezidencijalnoj četvrti Flores bračnom paru talijanskih iseljeničkih korijena, knjigovođi Mariju Joséu Bergogliu i Regini Maríji Sívori 17. prosinca 1936. godine rodio sin Jorge Mario Begoglio. Bile su to godine snažnoga useljeništva i jednako snažnog gospodarskog razvoja. Bergogliovi su se roditelji u Argentinu doselili 1929. godine u bijegu pred nadirućim Mussolinijevim fašizmom.

Argentina je na svoj način blagoslovljena i prokleta: Drugi svjetski rat nije osjetila, ali je zato osjetila sve svjetske gospodarske krize, a imala je i vlastitih uspona i padova. Solidno se školstvo unatoč svim krizama uspjelo održati unutar katoličkih redova pa je José završio srednju školu kao kemijski tehničar. Nekoliko je godina radio i kao laborant velike prehrambene tvrtke, a nije mu bilo mrsko raditi ni kao čistač ili barski izbacivač. Sve su mu te epizode omogućile da ostvari kontakt sa stvarnim životom, s ljudima koji su uspješni, i ljudima koji pate. Ljudima koji se vesele životu i ljudima suočenima s pitanjima života i smrti. I sam je u 21. godini prošao kroz takvu po život opasnu krizu kada je teško obolio od upale pluća u kombinaciji s izraslim cistama. Borba je završila tako da mu je tada odstranjen i dio pluća.

Na okrenutost duhovnom životu potakla ga je jedna ispovijed u kojoj ga je nadahnulo ponašanje ispovjednika. Počeo je pohađati župni seminar te se Družbi isusovoj pridružio 11. ožujka 1958. godine, a zaređen je 12. ožujka 1960. godine za studija humanističkih znanosti u Santigau de Chile, kada se posvetio doživotnom siromaštvu, čednosti i pokornosti. Sam je u nekoliko opsežnih dubinskih intervjua opisao kako mu je u vrijeme studija poziv na službu bio pun dvojbi, jer je silno bio sklon djevojkama, a ni one ga – onako živoga duha – nisu zapostavljale.

Nakon što je završio studije i jedno vrijeme predavao književnost i psihologiju u Santa Feu i Buenos Airesu, da bi kao voditelj početnih godišta sjemeništaraca završio i studij teologije. Posljednje je duhovne vježbe među isusovcima završio u Španjolskoj pa je potom od 1973. do 1979. godine služio kao visoki provincijal Družbe Isusove. Na početku te službe hodočastio je u Jeruzalem gdje se zatekao za Jom-kupurskog rata. Biskupom je imenovan 1992. godine, a kardinalom 2001.

Proživio je i burne sedamdesete godine kao isusovac i svjedočio je opasnom životu u Prljavom ratu, otmicama, mučenjima i ubojstvima za Videline diktature, pa i isusovačke braće. Taj ga je dio života snažno i nepovratno senzibilizirao protiv svakog terora politike nad stvarnim životom, pa se ni kasnije, kad je stega popustila, nije libio javno kritizirati nepravde. Istodobno je silno sklon dijalogu i nastojanjima da se svi kršćani zbližavaju, pravoslavci, anglikanci, luterani, evangelici, kao i s judaizmom, islamom, a ne zazire ni od krotko poniznog dijaloga s nevjernicima.

Sve to kao izabrani papa 2013. godine donio je i u rimsku kuriju, čisteći je od materijalističkog i putenog nemorala kad ono i ne zadire preko zakonskih granica. To mu mnogi teško opraštaju, kao što mu teško zamjeraju što u drugi i treći red važnosti stavlja pitanja kontrole začeća i slične izvikane radikalne teme koje katolički puk međusobno konfrontiraju, kako među sobom, tako i s javnošću izvan katoličanstva. Snažno se zauzima za obzirnost prema okolišu, za iskorjenjivanje siromaštva i nepravdi koje se njime hrane, nosi crtu teologije oslobođenja lišenu marksizma, ali istodobno nije bojovnik protiv moderne znanosti. Shvaća da je znanost donijela čovjeku mnogo dobra te da s postulati po kojima znanost funkcionira ne trebaju kositi s vjerom koju čovjek nosi u sebi, a to uključuje i pitanje evolucije. Poznata je njegova maksima »Bog nije magičar sa čarobnim štapićem!«. Zauzima se za veće sudjelovanje žena u duhovnom životu, a za postavljanje žena u katoličanstvu vidi kao relikt ostatak iz radikalnoga judaizma. Međutim, protivi se njihovoj svećeničkom zaređivanju jer ženu »vidi u drukčijoj ulozi u Crkvi«. Protivi se i smrtnoj kazni, kao i doživotnom zatvoru, a zauzima za poboljšavanje odnosa ne samo među religijama, nego i među državama. Zanimljiva osobna iskustva iz prve ruke donosi i hrvatsko-argentinski novinar i teolog Drago Pilsel, kojemu je u argentinskom razdoblju života današnji papa bio duhovni vodič, o čemu je ne jednom svjedočio.

Bit će zanimljivo vidjeti što o takvom našem suvreeniku donosi igrani film.

Na slici: Dvanaestogodišnji José Mario Bergoglio u salezijanskoj školi, četvrti dječak slijeva u trećem redu odozgo