Foto: Štefan Brajković
Kad je Svevišnji stvarao svijet i u njemu ljude i životinje, stvorio je i pse. Zašto je Stvoritelj smatrao potrebnim stvoriti, uz čovjeka, biće koje će ga bezuvjetno voljeti, više nego sebe sama… Zašto? Kada te svi ljudi iznevjere, pas te nikada neće. Kada te svi ostave, on će ostati s tobom, na tvom grobu će umirati od žalosti za tobom… Kad ga ne nahraniš, istučeš, poliješ vrelom vodom, slomiš mu nogu… on će na poziv opet doći k tebi mašući repom. Pognute glave će zatražiti samo malo tvoga milosrđa i ljubavi, jer te voli bezuvjetno. Ako ga opet zlostaviš, njegovo opraštanje nema kraja, dok ga konačno netko ne spasi od tebe, svirepog nasilnika, ili dok ne umre…
Voli li i jedan čovjek toliko? Oprašta li i jedno ljudsko biće toliko? Postoji li ljudski stvor koji je toliko odan, koji će svojim tijelom u snijegu, od hladnoće, štititi malog bracu, dok ljudi prolaze i okreću glavu na drugu stranu…? Nema takvog ljudskog bića. Nikada nije postojao čovjek toliko odan i pun ljubavi, koji bi umro za svog prijatelja. Samo jednom… prije 2016 godina. Nikada više.
ZAMISLITE SEBE KAO PSA
Zašto ljudi zlostavljaju pse, meni je totalna misterija. Ja uvijek postavljam stvari tako da pođem od sebe jer je to jedini ispravan način. Svi koji udarate pse nogom, umjesto da ih pomilujete i nahranite, bili bijeli, crni ili žuti ista ste sorta koja zaslužuje osudu kaznom zatvora. Evo što vam želim reći…
Pođite od sebe i svoje djece. Jedite slijedeći obrok iz tanjura punog blata i pijte vodu iz čaše koju niste oprali barem mjesec dana. Ja bih vam to se radošću priuštila, samo jedan zalogaj, samo jedan gutljaj… samo da osjetite. A kad ogladnite, najprije dobijete udarac nogom i ako imate sreće, nije puklo koje rebro. Potom vam u blato bacim komad starog, pljesnivog kruha i poželim vam dobar tek.
Kada pokažete da ste bolesni, samo vas treba zaliti vodom. O spavanju… dok je vani minus 15 lijepo bih vas poslala da legnete u limenu bačvu koju ste namijenili svom psu. Naravno da bih vam vezala lanac oko vrata. Tek toliko da vam bude lakše… Zamislite taj obrat. Zamislite sebe s punim ustima pljesnivog kruha u hladnoj bačvi s posudom smrznute vode ispred sebe. A ja u kući pokraj tople peći jedem fini ručak…
Da, svi vi koji to radite, niste ljudi. Vi ste ludi i mjesto vam je u umobolnici, samo što vam na žalost nitko ne može stati na kraj. Osim toga ste i opasni, pa kad vaši susjedi shvate da im ugrožavate živote i živote njihove djece, tada će se nešto i pokrenuti. Nadam se, uskoro.
Psi strahovito pate u ovoj zemlji. Azili i volonteri se bore koliko mogu, nemaju novca, nemaju prostora, hrane… jako im je teško. Ljudi doniraju koliko mogu da bismo ispravili ono što bolesni umovi čine svakog dana, svakog sata…
PSI LUTALICE NE POSTOJE!
Psi lutalice ne postoje. To je napokon svima postalo jasno. Postoje bezočno i neljudski napušteni psi i oni jadnici koji su slučajno (ili je netko namjerno ostavio otvorena vrata) odlutali od svoji domova. Njihovi vlasnici poduzimaju sve da ih pronađu, ali rijetko kada uspijevaju. „Bolesnici“ ostavljaju štence u kutijama po cičoj zimi ispod mostova, po grobljima ili ih bacaju u potoke, ostavljaju ispred škola… lista je dugačka kilometre.
Jedan »lik« je vezao psu kamen oko vrata i bacio ga u more… E taj je, navodno, dobio čak 15 dana zatvora i neku novčanu kaznu… O lovnim hrtovima koji su na kruhu, vodi i batinama ne mogu ni pisati jer mi se povraća od tih slika i napisa. Jedan je lovac nema dugo upucao, onako u prolazu, dva psa GSS-a. Ubio je pse koji spašavaju ljudima život. Koliko mržnje taj lik mora imati u sebi. Napokon, odakle mu pravo da puca u bilo koga? Navodno je mislio da su to psi lutalice… Sve što smije poduzeti je pozvati komunalnog redara, iako je i to često nemoguća misija… Ne žele se javiti na telefone. Ne zanimaju ih odbačeni psi. Previše je njima to papirologije za jednog psa. Mora zvati azil, i podosta toga… ali zato plaću nije problem primati svaki mjesec. Oglušuju se na sve dojave građana, što potkrepljujem dokazima. Pogledajte Facebook stranicu koja se zove Popis zlostavljača životinja u RH…
LJUDI SE BOJE ZLOSTAVLJAČA PASA
Ljudi prijavljuju anonimno, slikaju, objavljuju… nema nikoga da im pomogne, građani se sami bore protiv užasa koji ih okružuje, jer nemaju podršku lokalnih vlasti. Ne odaziva se ni policija ni komunalni redari. Jednostavno, ne žele sebi komplicirati život... Plaću, dakako, žele primiti. Plaćaju ih ti isti građani na čije se molbe oglušuju. A građani neka gledaju kako njihovi susjedi ubijaju pse, kako ih izgladnjuju, tuku… a ne smiju im pomoći jer mogu ugroziti vlastite živote i imovinu. Nemojmo se zavaravati… osoba koja može namjerno pregaziti psa autom, može pregaziti i dijete. Osoba koja može tako udariti psa da mu polomi nogu, kuk i rebra, može isto tako ozlijediti i dijete… Ljudi to znaju i boje se previše »čačkati«, jer nema policije da ih zaštiti.
Što reći o onima koji imaju pse neko vrijeme, pa ih natrpaju u auto, odvezu tridesetak kilometara i izbace iz auta? Bio je to pas koji im se više ne sviđa ili je to pas koji je već malo stariji pa češće treba veterinarsku pomoć… nevažno. Takvi psi završavaju u šinterajima, tuku ih i zlostavljaju, nazivaju lutalicama… Volonteri pronalaze pse vezane užetima za stabla u šumi, koji urlaju od gladi i žeđi…
I LJUDI I PSI ZASLUŽUJU TOPLI DOM
I ljudi i psi zaslužuju život. Svi zaslužuju imati hranu, piće, topli dom i nekoga da ih voli. Nema čovjeka koji posjeduje ljubav i odanost jednog psa. Svi bismo mogli učiti od tih divnih bića . Ako i vama zlostavljanje pasa pada tako teško kao i meni, a nemate novca da pomognete volonterima, pokušajte animirati svoje prijatelje i susjede. Udruge, molim vas, vi morate pokrenuti akciju. Tražiti promjenu zakona i zabraniti lance i nehumane, neprihvatljive uvjete života za pse, izgladnjivanje i maltretiranje. Treba kažnjavati daleko žešće nego s 15 dana zatvora… Zakonom treba zabraniti nekontrolirano parenje i proizvodnju štenaca izvan uzgajališta. Ostavljanje malih štenaca i izbacivanje pasa iz auta treba kažnjavati puno više nego do sada. Sve bi šinteraje trebalo pretvoriti u no kill azile u kojima bi životinje bile na sigurnom, nahranjene i zbrinute.
I veterinari bi se trebali uključiti. Poznato mi je da oni pomažu azilima, koji su puno dužni veterinarima, ali trebalo bi i običnim ljudima izaći u susret. Sterilizacija ženke stoji cca 500 kn. To je preskupo za naše uvjete života… Jako je malo ambulanti koje organiziraju akcije sterilizacije ženskih pasa na način da jednom ili dva puta godišnje spuste cijenu. Mediji bi svaki dan trebali objavljivati primjere i podizati svijest ljudi da taj užas napokon počne prestajati. Mediji bi mogli puno pomoći objavljujući svakodnevno slike iz azila apelirajući na građane da udomljuju, a ne kupuju pse.
Gdje su sve službe, inspekcije, redari, policija, koje tako skupo plaćaju građani ove zemlje… Zar se i oni ne bi trebali uključiti u zaštiti životinja? Javne osobe, svi vi koji imate i obožavate svoje pse, javite se. Pridružite se. Da vas samo nekoliko digne svoj glas, velik je to odjek. Nemojmo šutjeti.
Molim Boga da se ne razbolim od silne žalosti koju osjećam radi svega ovoga, da prestanem biti budna noću i da prestanem plakati danju… da se ljudi napokon probude i prestanu tolerirati zlostavljanje, ma kakvo ono bilo.
SVI SMO MI BOŽJA STVORENJA...
Može mi netko prigovoriti da se zauzimam za pse u vrijeme kada i ljudi u ovoj zemlji žive veoma loše. To je istina. Međutim, smatram da svatko zaslužuje brigu i skrb. Pozdravljam sve one koji brinu o ljudima. Ali, i oni koji brinu o životinjama jednako su vrijedni. Svi smo mi Božja stvorenja i trebamo živjeti po Božjim zakonima. Kao što nema Božjega zakona po kojem je ispravno zlostavljati čovjeka, tako isto ne postoji Božji zakon po kojemu je ispravno zatući i zlostavljati pse. Svi zaslužujemo ljubav, hranu, toplinu i dom.
Mislite li da psa ne boli kada ga udarite ili kada ga na hladnom betonu ostavite spavati ne može prehladiti i dobiti upalu mjehura ili mislite da mu je lijepo jesti iz prljave posude? Zašto mislite da je to u redu? Vjerojatno zato što mislite da ste bolji, superiorniji, inteligentniji i važniji od psa o kojem biste trebali brinuti. Naprotiv. To samo dokazuje da ste glupi, okrutni i bezdušni i da zaslužujete prijezir i svaku osudu i da niste vrijedni jedne dlačice iz krzna divnog bića o kojem biste morali brinuti. Godi li vam kad pas pogne glavu, rep ugura među noge i pomokri se od straha kad vas vidi? Ako u tome uživate, potražite pomoć psihijatra jer ste opasni za sebe i za sve oko sebe…
POMOGNIMO KOLIKO MOŽEMO!
Previše je toga… azili su puni, građani se nemaju kome obratiti, vlasti su zauzete same sobom… jedino još volonteri u azilima i udrugama za dobrobit životinja brinu, nabavljaju lijekove, traže smještaje, udomljavaju…
Dobri ljudi i ljubitelji životinja, ipak nas ima više nego zlostavljača… Djelujmo zajedno i pomognimo azilima u svojim gradovima… Dvadeset kuna mjesečno, dvadeset. Koliko možemo! Njima će to znatno olakšati posao. Odazovimo se, pomognimo, dajmo sve od sebe. Koliko možemo! Jer, ti naši brižni volonteri su svjetlost koju uporno pokušava nadjačati mračna strana. Ona koja širi strah i zlo oko sebe.
Baš danas čitam nadahnutu izjavu napisanu na facebooku, pa ću njome i završiti ovo pismo: »Kad bi životinje mogle progovoriti, čovječanstvo bi plakalo!«.
