Poznato je da je prvi televizijski signal svih vremena snimka govora Adolfa Hitlera na otvorenju Olimpijade 1936. godine. Londonski »Telegraph« otkriva da su Hitlerovi apetiti, kada je propagandna moć novog medija bila u pitanju, daleko nadilazili jedan obični govor i pod utjecajem su se Göbbelsa ubrzano pokušavali realizirati na taj način da se planiralo postavljanje golemih ekrana u Berlinu i Nürnbergu. Dapače, konstruiranje i neka vrsta kablovske televizije, a sve je trebalo početi prikazivanjem pastoralne idile odnosno života jedne njemačke, arijevske obitelji utjelovljene u likovima mladog para Gelli i Hansa. Pronađena dokumentacija svjedoči o tome da je Hitler jako dobro znao da se Nijemci ne poistovjećuju rado samo s likovima iz germanskih mitova koje je dobrano pothranjivao već i običnim ljudima koji potiču maštu i pothranjuju romantičnu viziju inače prilično turobne stvarnosti. Tehničarima koji su trebali ostvariti ovaj projekt »pranja mozga« koji je, igrom slučaja, mogao započeti tako da se ekrani postave u praonice veša, naloženo je da se potrude ubrzati nešto što može biti opasnije i razornije od bombi. Proljetne poganske svečanosti koje je Führer upriličivao noću, kada je čovjek bliži svom nesvjesnom i tako podložniji svakoj sugestiji, već su pokazale da je ljude moguće uvjeriti u apsolutno sve, a ima li se u rukama tako moćno sredstvo kao što je slika kombinirana s tonom, stvaraju se doista uvjeti za nešto što britanski novinari nazivaju prvim reality showom. Dakako, Hitler nije na umu imao dokonu zabavu popraćenu reklamnim spotovima, ali vrijeme će pokazati da je nemaju ni oni koji su u kasnijim godinama procvata svemoćne televizije razradili prave reality showove svih mogućih sadržaja, ciljeva i psiholoških reperkusija.

Zanimljivo je da su podaci o ovim ranim Hitlerovim pokušajima uspostave potpune kontrole uma nad njemačkim narodom držani u tajnosti do danas. Saveznici nikada nisu objavili bogatu dokumentaciju koja je sadržavala vrijedne opservacije koje su zacijelo počeli koristiti i sami. Šuškalo se čak da su britanski obavještajci godinama nakon rata ispitivali i promatrali stražare iz nacističkih logora, ne bi li uvidjeli kako je moguće da su ljudi umiješani u umorstva tisuća nevinih ljudi pokazivali tako malo kajanja i psihičkih problema. Dakako, put stvaranja savršenog vojnika se može makar djelomično preklapati sa stvaranjem čovjeka bez savjesti i suvišnih moralnih dilema. A na te ambicije nije imuna nijedna vojna sila svijeta.