BJELOVAR U današnje vrijeme puno puta nam se čini kako je nestao osjećaj nade, a onda nakon svega taj osjećaj beznađa zamijeni velika količina snage vjere. Snaga vjere nam pomaže da ustanemo te postanemo još bolji ljudi. Makar osjećamo možda neku neshvaćenost, pod time mislim na onu unutarnju, koja često kuha u nama samima. Osjećamo gubitak, pod time mislim na bilo koji gubitak bilo kakve prirode. Gubitak dragih ljudi, gubitak i nedostatak ljubavi, gubitak nekog izgubljenog vremena za kojim žalimo i koji ne možemo vratiti.

Ljudske promjene očite su svaki tjedan, a da ne govorim o mjesecima koji jako brzo prolaze. Bog mijenja ljude, a zatim preko Boga, čovjek mijenja okolinu pa i prostor te sve oko sebe sa čime je okružen. Ono što mi se čini jako bitno je da za novi početak nikada nije kasno, kao što sam rekao promjene ne možemo zaustaviti kao što ne možemo zaustaviti sunce koje izlazi svakoga dana i koje zatim na kraju dana zalazi.

Sveti Franjo je govorio gubitak može postati dobitak, tuga može postati radost, tjeskoba postaje ushićenost, strah i nesigurnost mogu postati ono najbolje, a to je ljubav, zatim plač postaje osmijeh.

Mnogi ljudi dobiju svoj duhovni poziv. Poziv od Boga da mu na ovoj našoj planeti Zemlji služe te da budu svjetlost ostalim ljudima. Takvi ljudi bili su predstavljeni na adventskim susretima u Crkvi svetog Antuna Padovanskog u Bjelovaru. Zadnji susret bio je baš ove subote gdje su se predstavile sestre milosrdnice Svetog Križa iz Zagreba.

Sve je oduševila raspjevana, vedra i puna radosti časna Dijana Lončarek koja je ispričala svoje svjedočanstvo. Kako je bila suočena s bolestima svojih dragih ljudi. Njen vedar duh nasmijao je i oduševio sve prisutne. Radost i pjesma zračila je cijelom crkvom.

Kako sam razmišljao i pažljivo slušao, Sveti duh je tako dopirao i do mene. Ljudi bi jedni drugima trebali biti oslonac, nada pa zatim i prijatelji, a Isus naš spasitelj i najveći te najbolji prijatelj i učitelj.

Djetešce nam se rodilo…