Proteklog se vikenda u Šibeniku dodjeljivala Nagrada Dijana Klarić. U kategoriji projekta godine nominiran je bio i projekt Bjelovarčanki Tamare Šegan Wharton i Antonije Putić, »Kina nikad ne spava«. No, djevojke na dodjelu nagrada nisu išle jer su obje na putu. Tamara je trenutno u Indiji, a Antonija u Japanu. I obje su u pripremama za neke nove umjetničke  projekte. Jesu li Japanci uistinu toliko ljubazni, koliko ribe jedu i ima li još uvijek gejši u Gionu, pokušali smo saznati od Antonije.

Otkud ti u Japanu?

Iz Koreje. To je logičan geografski niz. Osim toga, Japan je u susjedstvu i bilo bi uistinu šteta ne obići ga. Svi koji su ikad posjetili Japan imaju samo riječi hvale, a to mogu i ja potvrditi – Japan je predivna, predivna zemlja bogate povijesti i još divnijih ljudi. Pravo je zadovoljstvo biti u Japanu, posebice u proljeće kada sve cvijeta i kada se priroda budi.

Za Japance kažu da su jako ljubazni. Je li to točno?

Japanci su vjerojatno najljubazniji ljudi na svijetu, možda i šire. To kako oni dočekuju svoje goste je nevjerojatno… Ja sam na svakom koraku bila potpuno oduševljenja njihovim manirama. Kada usporedim kako Japanci tretiraju svoje goste i koji tretman gosti dobiju kad dođu na naše more, bude mi malo neugodno.

Znaju li Japanci za Hrvatsku?

Gotovo svi znaju. Japanci rado putuju i dobro poznaju europska odredišta. Upoznala sam nekoliko Japanaca koji su i sami bili u Hrvatskoj. Svi su redom oduševljeni Plitvicama. Japanci vole prirodu, zelenilo, planinarenje, a naše su Plitvice uistinu predivne pa nije ni čudno da su i Japanci njima oduševljeni. Sviđa im se i Dubrovnik, tvrđave… Oni mlađi će spomenuti i Game of thrones i poznate dubrovačke lokacije. No, u maniri velikih džentlmena, Japanci će tek potiho spomenuti da je organizacija putovanja u Hrvatskoj imala niz propusta. Naravno, riječ je uvijek o hrvatskim agencijama partnerima. Bojim se uopće i pomisliti što to točno znači. Sličnu sam priču čula i od Korejaca. Naime, na letu od Moskve u zrakoplovu sam upoznala skupinu turističkih vodiča koji su došli u Hrvatsku kako bi provjerili ponudu i napravili aranžmane za putovanja. Zahvaljujući televizijskoj emisiji o putovanjima Europom, ali i Mirku Filipoviću koji je u Koreji ogromna zvijezda, vlada velik interes za našu zemlju. Skupina turističkih vodiča vratila se u Koreju bez naših propagandnih materijala i bez da su dobili informacije koje su tražili. Vjerujem da to dovoljno govori o propustima u organizaciji. Takve propuste zemlja koja se želi ozbiljno baviti turizmom ne bi trebala imati.

Koje je najbolje vrijeme za posjetiti Japan? Imaju li i oni sezonu?

Japan je uvijek čaroban, ali najpopularnije vrijeme je u proljeće kad cvatu trešnje i za vrijeme Zlatnog tjedna koji obično pada u svibnju. No, čak i kad je sve prepuno turista, u Japanu je sve izvrsno organizirano i zapravo nema prevelike razlike. Ja sam za vrijeme Zlatnog tjedna bila u Kyotu i uistinu, sve je bilo puno gostiju. No, domaći će turisti uvijek dati prednost stranom turistu – prilikom kupovine karata, u restoranima, na mjestima za fotografiranje... Neopisiva ljubaznost. Razgovaram u kompleksu Zlatnog paviljona s jednim od zaštitara i pitam ga kako to da su svi tako ljubazni prema turistima.

– Hrvatska se nalazi u okruženju mnogobrojnih zemalja i većini je vaših susjeda lako doći kod vas. Mnogi će doći i više puta. U Japan ljudi dođu uglavnom jednom jer je Japan daleko i mi znamo da imamo samo jednu priliku za biti dobar domaćin, pokazati im najbolje od naše zemlje, uključujući i poštovanje koje svaki gost zaslužuje. Vi, ako nešto i pogriješite ove godine, možete to ispraviti iduće, Japan nema tu privilegiju – govori zaštitar dok me vodi do prostora u kojem mogu napuniti baterije fotoaparata. Cijelo vrijeme razmišljam o tim njegovim riječima. No, još je jedna velika razlika između japanskih i naših turističkih djelatnika. Naime, Japanci u svemu što rade žele ostvariti vrhunske rezultate na obostrano zadovoljstvo, a uz to se vode tezom da bi svaki posao svakodnevno trebao barem malo napredovati. Možda se tu negdje krije i tajna iznimne ljubaznosti i srdačnosti svih Japanaca, ne samo turističkih djelatnika. Razvili su tu maniru do savršenstva.

Za Japan se često kaže da je jako skup. Je li to točno?

Ha, teško pitanje – što je to skupo? Ako radite u Hrvatskoj i imate prosječnu plaću koja pritom kasni i enormne troškove života, onda je i odlazak na Molve skup. U suprotnom – Japan nije ništa skuplji od ostalih razvijenih zemalja. Ono sto se bitno razlikuje u odnosu na Hrvatsku jest činjenica da će vam Japanci na svakom koraku željeti pomoći da uštedite vrijeme i novac i neće vam naplatiti zrak, vodu, sunce, pogled u daljinu… Na samom dolasku u Osaku, već u zračnoj luci postoje uredi u kojima možete kupiti kombinirane karte za javni prijevoz. Postoji niz opcija za putovanje Japanom, ovisno o tome kamo idete, što želite vidjeti, koliko brzo želite putovati i kojim prijevoznim sredstvom. O svemu tome ovisi i cijena karte. Ljubazno osoblje s vama će provjeriti vaš raspored i napraviti vam najbolji plan putovanja kako bi što bolje iskoristili svoj novac, ostvarili popuste i vidjeli ono što vas zanima. Ja sam željela putovati svim prijevoznim sredstvima – i svim brzinama. Bila sam baš iznenađena koliko je jeftina na kraju bila kombinirana karta. Neograničena vožnja autobusom ili podzemnom željeznicom u Kyotu bez popusta stoji 13  kuna. To je na razini vožnje tramvajem u Zagrebu. Ulaznice za sve turističke atrakcije također su vrlo pristupačne – Hram zlatnog paviljona u Kyotu (Kinkaku-ji temple), jedna od najpoznatijih građevina u Japanu ima istu cijenu ulaznice tijekom cijele godine – 23 kune. Među najpopularnijim atrakcijama grada Kyota su Kraljevska palača u Kyotu (Kyoto Imperial Palace), (Fushimi Inari Shrine), šuma bambusa (Bamboo grove) – ulaz za sve navedeno je besplatan. Velika je to razlika u odnosu na 180 kuna koliko stoji jedna jedina ulaznica za Plitvice, tako da bih prije rekla da je Hrvatska jako skupa, a Japan pristupačan.

Jedu li svi u Japanu sushi?

Naravno. Sushi je japansko nacionalno jelo. Japanci i inače obožavaju ribu i jedu je enormno puno. Sushi se može kupiti doslovno posvuda – na mnogobrojnim tržnicama ribe, restoranima, supermarketima... Japanci vole piknik i nerijetko će svaki slobodan trenutak provesti u prirodi. U trgovinama nude već pripremljene, pakirane sushi pakete koji se mogu kupiti po cijeni od 15-ak kuna nadalje i savršeni su zalogaj za jesti vani, kao »hranu s nogu«, kako bismo u Hrvatskoj rekli. Meni se jako japanska kuhinja jako sviđa. Završila sam i popularni Haru tečaj kuhanja i znam i sama pripremiti neka jednostavnija japanska jela.

Zahvaljujući japanskoj kuhinji navodno nema debelih Japanaca. Je li to točno?

Osim sumo boraca! Ali oni zapravo nisu debeli – oni su jaki! Ali da, općenito gledajući, nisam srela mnogo debelih Japanaca. Njihova je prehrana temeljena na ribi, piju puno čaja, jedu rižu, vrlo su aktivni… I žive najduže na svijetu.

Jesu li Japanci onakvi kakve ih vidimo izvan Japana: užurbani, super pristojni i fotkaju doslovno sve oko sebe?

Japanci se rado bave fotografijom. Doslovno nema kutka u kojem netko nešto ne fotka. A to uopće ne čudi jer je Japan jako fotogeničan (ako se to može reći za zemlju), a Japanci proizvode najbolje kamere na svijetu. Kako sam ja upravo u fazi kupovine nove fotografske opreme (naravno, i dalje japanske), nije bilo boljeg mjesta za provjeriti informacije o kvaliteti i cijeni. Nema zaljubljenika u fotografiju koji neće s vama podijeliti informacije, pokazati vam fotografije, raspričati se o performansama – pa tako i u Japanu. Naravno, Japanci su i poznati proizvođači fotoaparata – Nikon, Canon, Olympus, Sony… A jesu li užurbani? Pa kad fotkaju, uglavnom nisu. Meni se ponekad čini da je cijeli svijet užurban i da zapravo nema prevelike razlike među nacijama.

Koliko dugo planiraš ostati u Japanu?

U posljednje vrijeme nekako sve manje radim planove, a sve više puštam da se stvari dogode… U Japan sam se zaljubila na prvi pogled… Neplanski. Pa malo neplanski i produžujem ostanak… Ali uskoro ću u Hrvatsku jer me čeka premijera filma s Franjom Matešinom, a  i izložba. Zaželjela sam se i prijatelja i bakine sarme. Toga nema u Japanu.

U narednih pet tjedana kroz priče i fotografije Antonija će nam predstaviti zemlju izlazećeg sunca. Pratite nas i dalje na portalu Zvono.eu.