• Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size


UČIMO LI, DOISTA, PONAVLJANJEM POVIJESTI?

DJECA – RADOST ILI VIŠAK SVIJETA

Radom francuskoga povjesničara mentaliteta Phillippea Ariѐsa na povijesti djetinjstva, oblikovana je teza o djetinjstvu kao promjenjivoj kategoriji ovisnoj o društvenim i kulturnim kontekstima u kojima se odvija. (S. Potkonjak)

E-mail Ispis PDF

Za razliku od klinaca iz moga današnjega susjedstva u najužem središtu grada, ja sam odrastao na rubu grada, točnije, na njegovu istočnom ulazu čiju je površinu za igranje i glupiranje bez teta i vrtića omeđivala Gradska pekarnica i Franckova ispostava za cikoriju, s jedne strane, te željeznički kolodvor i rampa s "vaktarnom" prema Mlinovcu i Novoseljanima, s druge strane.

Zapravo, prilično veliko područje za klinca u čijem se radoznalom i zbrkanom umu smisao života svakodnevno potvrđivao riječima: "No, dobro, 'odi se igrat'... Ali ne daleko!!!". U prijevodu, to je dopuštenje uključivalo Blajfa, Pifu, Rafu, Čonu, Damu i Marijanku, a u prikrivenom, samo nama razumljivom, značenju i sav glomazni željeznički inventar oko razdjelnice našega imaginarnog Disnylanda: slabo prometne "štreke" kojom se, gledano iz naše žablje perspektive, samo "foršibalo" "ge"-vagonima gore-dolje na dionici kolodvor - groblje – kolodvor.

"Er-ka-tri- plinara-šturc-dva-gore!!!", vikali smo iz sveg glasa, skriveni iza hrpe šlipera unoseći pomutnju u skretničarsko dovikivanje. Do posljednjega smo se daha igrali sa stvarnim i prevelikim strojevima i napravama koji su u našem popodnevnom prividu stvarnosti predstavljali tek (ne)obične igračke.

Najveći nam je izazov bila "parnjača", lokomotiva koju smo prerušeni u Indijance napadali strijelicama i sulicama sve dok nas brkati strojovođa rumena nosa ne bi rastjerao šištećim ispusima vrele pare. A, nedjeljom, kada bi mrgudni nadzornik otišao svojima na selo, a moji napunjeni pohanom piletinom utonuli u kolor-filterom prikriveni crno-bijeli teve drijemež, vozikali bismo se derezinom sve dok nas "pedagoški zaušnjak" indijanskim jujukanjem probuđenoga željezničara ne bi iz čarolije igre bolno vratio u "čaroliju" stvarnosti.

DJECA IZ CENTRA GRADA

Sve su mi te slike proletjele mislima kada sam prije nekoliko godina ugledao svoje male susjede kako snuždeno sjede uz drveni bunar i tužno pilje u prazno.

"Što je, klinci, opet vam se ne daju igrati?"

Umjesto odgovora, dobio sam poglede iz kojih sam jasno iščitao kako je generacijska nesnošljivost, između "penzića" iz moje zgrade u Trumbićevoj i njih nekoliko iz susjedne u Gundulićevoj, taj dan uključivala i mene. "Rat", koji je iz ljeta u ljeto postajao sve žešći, te je nedjelje, očito, dodirnuo samo dno generacijskoga suživota.

"Znate da su susjedi stari i bolesni i da ih sve smeta" – pokušao sam diplomatski " a, vi im se iz inata dernjate pod prozorima. Zašto se ne odete igrati na 'gimnazijsko' ili kod 'Šabićeve'?"

"Na 'gimnazijsko' ne možemo jer je zaključano," – iznenadio me jedan svojim staloženim i jetkim odgovorom, "a ograda nam je previsoka pa se možemo ozlijediti. Tamo smiju samo stariji. Na 'Šabićevom' nas hoće tući jer smo još premaleni i slabiji od njih... A, ni ne smijemo preko semafora jer su nam roditelji zabranili."

"Pa, 'odite na 'Winterovo'... to je tu - preko parka... nema semafora." – pokušao sam...

"Znamo, ali nas roditelji ne puste izvan kvarta."

"Za razliku od naših vršnjaka mi stanujemo u centru grada, ali se zato nemamo gdje igrati. Kakav je to život?" – dodao je drugi jetko.

Doista, kakvo je to djetinjstvo? Veliki travnjak ispred dviju njihovih zgrada, koji se kaskadno veže na naše dvorište sa starim drvenim bunarom, dotrajalom klupicom i šupama, zjapi već godinama prazan.

"Žao mi je..." – s nelagodom raširih ruke. Koje li ironije, pomislih, istodobno, dok za njihovo igralište nitko nema sluha, u najskupljem terminu uoči Dnevnika veselo se vrti:

"čuvajte nas, pazite nas
jer znakovi su premalo
valjda je i odraslima
do djetinjstva našeg stalo"...

I PRIJE TRIDESET GODINA O TOME SU BRINULE JEDINO NOVINE

Podsjetilo me to kako su i početkom 80-ih godina bjelovarski klinci s Radićeva trga i iz Lenjinova naselja odrastali na zapuštenom prostoru između gradske nebrige i roditeljske komocije pa sam ponovno prelistao nekoliko brojeva Bjelovarskoga lista iz toga doba.

U svomu pismu iz siječnja 1982. šesnaest stanara s Radićeva trga žali se kako "već 30 godina na zelenoj površini pokraj dječjeg igrališta" imaju ukrasno drveće i taj bi prostor, koji su "desetljećima čuvali od propadanja, rado nazvali parkićem, samo da je tu još nekoliko klupa. No, ... doselila je na taj travnati prostor jedna obitelj, koja se bavi zabavljačkim poslom, svoje kuće na kotačima i počelo je tada bezdušno uništavanje..." onoga što su oni "... čuvali. Dolaze tu od tada mladi zabaviti se, a sve nam to zagorčava život." Riječ je, naravno, o Sajmištu, sjevernoj strani Radićeva trga, na kojemu su se, otkako se ja sjećam, desetljećima izmjenjivali mali, osrednji pa i oni pravi, veliki, cirkusi s međunarodnom reputacijom. I, upravo zahvaljujući njima, njihovim neustrašivim krotiteljima, prelijepim egzotičnim plesačicama "bez kostiju", hrabrim trapezistima, "ludim" motociklistima u željeznim kuglama i ogromnim drvenim "bačvama smrti", prepredenim lakoprstim mađioničarima i do suza smiješnim klunovima, mi smo o dalekom afričkom životinjskom carstvu, anatomiji čovjeka, zakonima gravitacije i pretvaranju materije (šarene marame) u materiju (golubovi i zečevi), više naučili nego što su nas o tome u školi učili. Svaki smo detalj upijali širom otvorenih očiju i usta, shvaćajući kroz njihove vještine kako je, zapravo, baš sve moguće samo ako vjeruješ u sebe i ako se ne bojiš. To iskustvo, zacijelo, nisu prošli ucviljeni stanari koji svoje žalopojno pismo završavaju vapajem za "više razumijevanja za naše tegobe i nastojanja da očuvamo zelenilo i naš mir", razotkrivajući, na posljetku, prave razloge svoje građanske "zabrinutosti" – NJIHOV MIR.

O "očuvanju zelenila i mira", odnosno, o stvarnom stanju stvari i dječjim igralištima, pisao je tada i legendarni foto-reporter Đuro Đeri.

U broju iz travnja iste godine, pod naslovom "Rugoba drugog parka", on, bez dlake na jeziku i bez straha od političke odmazde, piše: "Svakodnevno smo svjedoci uređenja Trga jedinstva (današnji Trg Eugena Kvaternika; op. a.), no, na drugoj strani, u neposrednoj blizini na Radićevom trgu, svjedoci smo propadanja i neuređenosti nekada lijepog parka. Od nekadašnjih klupa ostali su samo djelomično betonski nosači i gotovo da u cijelom parku nema niti jedne na kojoj bi se moglo sjediti. Staze su zarasle travom, postolje nekadašnjeg spomenika ('Bjelovarac' Vojina Bakića; op. a.) već četiri godine stoji razbijeno i već djelomično zaraslo u travu i mahovinu. Dakako, ovakvom izgledu doprinijeli su nesavjesni građani, no, unatoč tome, trebalo bi povesti više brige o ovom dijelu grada u neposrednoj blizini centra."

I, zatim, već u svibnju iste godine, britki foto-reporter pod naslovom "Sajmište - džungla" nastavlja: "Sajmište, nekadašnje stjecište seljaka, nakupaca, prekupaca, znatiželjnika i tko bi sve znao koga, nakon ukidanja sajmova ostalo je prepušteno samo sebi. Sjeverni dio je dijelom iznajmljen i nešto je uredniji, dok je onaj južni zarastao u pravu džunglu. U zaklonu grmlja i korova našlo se tu skrovito mjesto i za privatni depo otpadnog željeza. S pravom se pitaju mnogi građani koji tuda prolaze zbog čega se ne uredi taj prostor i iskoristi u bolje svrhe."

Na što je točno Đuro mislio pod "boljim svrhama" može se iščitati iz njegove sljedeće foto-kritike objavljene u srpanjskom broju s komentarom i naslovom "Zapuštena igrališta": "Zahvaljujući Općinskom odboru Društva 'Naša djeca' mnoge mjesne zajednice nakon pronalaženja prigodnog terena dobile su sprave za dječju igru. Djeci željnoj igre to je dobro dolazilo, našli su svoj kutak i sadržaje pogodne za igru. No, nakon uređenja dječjih igrališta u nekim mjesnim zajednicama nije se dovoljno vodila briga oko održavanja tako da su sada mnoga zarasla u travu, sprave za igru su polomljene i uništene (djeca za koju su bile namijenjene sigurno ih nisu uništila), a samo malo truda bilo bi potrebno da se mnogi ringišpili, klackalice, ljuljačke itd. dovedu u upotrebljavajuće stanje..."

Tri tjedna kasnije, po istoj se temi u svečanom broju lista svojim pismom oglasio i jedan anonimni građanin: " ... Međutim, da vas put nanese samo dvije ulice dalje... naći ćete se ... na Radićevom trgu, koji je sušta suprotnost glavnome. Polomljeno drveće od zadnjeg nevremena još nije uklonjeno. Drač je izrastao toliki da se čovjek iz njega ne vidi, kamoli djeca koja se tu svakodnevno igraju. Tu postoje ljuljačke, klackalice, tobogani i ostalo namijenjeno za igru djece, ali polomljeno..."

UČIMO LI, DOISTA, PONAVLJANJEM POVIJESTI?

Jedno od takvih uništenih igrališta vrijedni je Đuro tih ljetnih dana 1982. snimio u Lenjinovu naselju nedaleko bazena i Radićeva trga, a ja, pak, tridesetak godina kasnije u samomu središtu grada: između Trumbićeve, Haulikove, Gundulićeve i gradske Knjižnice, donosno, parka.

Gotovo je nevjerojatno kako su u samom središtu grada uspjele opstati ove male dječje oaze stiješnjene između parkiranih automobila i nabacanih gvalja smeća. Godinama sam gledao taj prizor, iz dana u dan, i ništa se nije mijenjalo. Sve do pretprošle godine. Iznenada je uz središnju zgradu niknuo asfaltirani plato s novim košem za košarku. "No," - pomislih "konačno. Za djetinjstvo, valjda, nikada nije kasno..." Međutim, isto su tako iznenada nestale i spravice za igru!?

Ipak, ljulja i ostalo pojavilo se, nekim čudom, prošlo ljeto – teleportirano prekoputa, u dvorište mojih malih susjeda iz Gundulićeve. Naime, na suncem oprženom travnjaku mojih malih susjeda s početka priče, pojavila se jedno jutro uniformirana radna ekipa oboružana krampovima i lopatama i bez nekog velikog dogovaranja počela kopati jame. Oguglao već na telefonijsko i ino mađioničarstvo s nevidljivim podzemnim poslovima, nisam ni pomislio kako će već sljedećega dana, umjesto telefonijskoga podzemlja, proraditi ondje neveliko, ali dugo priželjkivano, dječje igralište sa stvarnim, pravim pravcatim, inventarom za igu! Bravoooo!!!

Međutim, taj iznimno značajan događaj za katastar bjelovarskih urbanih sadržaja, ima i svoj tragični nastavak. Početkom školske godine "jedine gradske novine" objaviše kako na tom-i-tom mjestu više nema ničega... Kako došlo – tako o'šlo! Nadglasali, naime, komotni stanari očajne roditelje koji su godinama molili i preklinjali gradske vlasti za jedno malo dječje igralište. I, eto, dobili su ga, ali po onoj: "Da Bog da im'o pa nem'o!". I to na parceli u vlasništvu Grada!

KOMU SMETAJU DJECA?

Teško je to shvatiti. Teško je dokučiti zašto još uvijek u nekim ljudima čuči nekakav Herod ili, pak, onaj zloglasni faraon. Psihijatar dr. Clive Sherlock kaže kako društvo postaje sve sebičnije i ima sve manje poštovanja: "Ljudi su sada više opterećeni samima sobom i manje zabrinuti za druge ljude. Zajednice su više sklone prikupljanju materijalnoga. To im je, u pravilu, važnije od zanimanja za zdravlje susjeda. Ljudsko poštovanje prema sebi je palo, a s time pada i poštovanje prema osjećajima drugih ljudi."

Eh, da sam ja netko...

"Da sam ja netko,
pozvao bih sve dječake,
dao bih im igračke i
pustio ih da se cijeli dan
igraju i jure.

Radili bi divne stvari,
prekratki bi bili dani
voljeli bi svoje škole đaci
da sam ja netko."

(Pjesmu "Da sam ja netko" izvela je na natjecateljskoj rock večeri zagrebačkog festivala 1970. godine sarajevska rock-grupa Indexi. Skladao ju je Hrvoje Hegedušić, a tekst je napisala maja Perfiljeva.)

Ažurirano ( Subota, 18 Svibanj 2013 08:15 )