Nedavno smo obilježili Dan grada Bjelovara, ujedno i dan bjelovarskih branitelja. Moram priznati da je doista bilo ugodno u Domu kulture tijekom svečane sjednice gradskog vijeća. Lijepo osmišljen program, decentan, baš po mom ukusu. Protokol je bio na razini, govori kolega političara korektni i prigodni, upravo kako i zaslužuje tako bitan događaj kao što je Dan grada, pogotovo iz razloga što je doista svečana sjednica Gradskog vijeća ove godine, nekako protekla u ozračju branitelja, sjećanja na Domovinski rat i zahvale onima koji nisu danas s nama, a dali su najvrijednije što su imali za danas slobodni Bjelovar. Čini mi se da su političari po prvi puta zasluženo ostali u drugom planu, govori su bili kratki, pijetetni, s malo političkih poruka, a više sjete i zahvalnosti hrabrim bjelovarskim mladićima koji su toga tragičnog dana izgubili svoje živote. Međutim, nije mi jasno kako je do takve političke metamorfoze uopće došlo. Nadam se samo da razlog nije bio to što se aktualna vlast nema prilike pohvaliti učinjenim protekle godine, što nije bilo investitora, otvaranja pogona i novih radnih mjesta, polaganjem kamena temeljaca, rezanjem vrpci i sl.
VJEROVALI SMO U PRUGU ZVANA ČEŽNJA I BJELOVARSKI IPSILON
Naime, sjećamo se ne tako davno, svečanih sjednica vijeća/skupštine grada i županije kada je sve vrvilo »velikim facama«. To su bili dani kada su prvih pet redova Doma kulture zauzeli ministri, državni tajnici, saborski zastupnici, direktori najvećih državnih firmi i drugi uglednici koji su trebali osigurati procvat našeg grada i županije. Vjerujem da se i vi sjećate dana kada se govorilo o velikim infrastrukturnim projektima od kojih su naveliko isticani »pruga zvana čežnja« i toliko željeni »bjelovarski ipsilon«. Sjećamo se još uvijek bijelog šatora na nekoj iznajmljenoj vrbovečkoj livadi s koje nam je obećana upravo ta cesta najkasnije do 2013. godine. Tada sam se osjećao ponosno jer sam doista vjerovao »onome« Dr. Ivi kojem danas ime izgovara još samo Andrija Jarak, kada se uživo javlja sa županijskog suda. Tada smo imali ministara u vladi, saborskih zastupnika, državnih tajnika više nego što danas imamo pročelnika u županiji, ali cesta nažalost ipak nije došla dalje od Farkaševca. Dapače, priča se da će se njom prije prevoziti vegeta negoli štapići i keksi.
Ove godine, naši lokalni političari uspjeli su se probiti u prve redove, ali opet je ostalo slobodnih mjesta u prvim redovima, pa je u pomoć da ih popuni priskočio velečasni i načelnik policijske uprave. S druge strane, najvažnija gošća po funkciji bila je potpredsjednica Sabora, gospođa Zgrebec, a voditeljica je pročitala pismo Predsjednika Sabora g. Josipa Leke koji je kulturno čestitao Dan grada te se ispričao unaprijed zakazanim obvezama. Iskreno, očekivao sam barem jednog od ministra iz redova HNS-a koji su tijekom kampanje došli dati podršku gradonačelniku Korušecu. No, možda je i bolje da nije bilo političke elite, jer taj film smo već vidjeli.
DOVOLJAN I JEDAN MINISTAR, AKO JE PRAVI
Danas, kada pišem ovu kolumnu, zapeklo me kada sam u vijestima vidio da će se uspostaviti zračni most i da će država subvencionirati zrakoplovne letove iz Osijeka prema Zagrebu!!
Naravno da se ne može uspoređivati naša cesta ili pruga s uspostavljenim zračnim mostom u Osijeku, ali stvarno me zanimalo koji su to ministri i državni tajnici koji su uspjeli povući taj most do Osijeka. Knjiga je spala na samo jedno ime. Ivan Vrdoljak, ministar iz kvote HNS-a zadužen za gospodarstvo. Računica je vrlo jednostavna. Kaže stara narodna: »Puno babica, kilava djeca«. Možda je to bilo pravilo u našem slučaju, a izuzetak u slavonskom, no to na kraju krajeva više nije niti bitno. Nadam se samo da će Ivan Vrdoljak, obzirom da je u kampanji često obilazio sa svojim kolegama ministrima naš grad, popločati svojim dobrim namjerama i malo naše ceste prema Bjelovaru.
RAZVESELIO ME NOVI ASFALT U FARKAŠEVCU...
Vraćajući se neki dan iz Zagreba, silno me razveselilo kada sam vidio da je konačno otvoren dio brze ceste prema Bjelovaru, kod Cugovca. Naime, svi koji imaju sreću da imaju stalno zaposlenje, doduše u Zagrebu, kao moja malenkost, znaju koliko im znači ponovno otvorenje tog malog dijelića ceste koji je bio zatvoren nekoliko mjeseci, a čije otvorenje vam omogućuje da se više ne morate vozikati kroz centar Vrbovca i dalje po vrbovečkim zaseocima da biste stigli sretno na svoje radno mjesto u Zagreb. Kako je navedena trasa bila zatvorena nekoliko mjeseci, zanimalo me što su radili da je toliko dugo taj dio bio zatvoren. Imao sam što i za vidjeti. S lijeve strane još se dizala prašina sa uređenog nasipa koji je vodio prema nadvožnjaku za Koprivnicu, a s desne strane gotovo da je narasla šikara na trasi prema Bjelovaru. Međutim, da nije sve tako crno, naviknut na vožnju zaseocima, upravo ovoga petka odlučio sam skratiti put za par minuta i kod popularne »Špice« skrenuti prema Farkaševcu. Vauuu, a ono u Farkaševcu, tik pored table koje označava to posljednje mjesto u Zagrebačkoj županiji, u potpunosti svježe asfaltiran priključak na brzu cestu prema Zagrebu. Bilo je to pravi melem za moje oči koje me spriječilo u nakani da odmah po dolasku u Bjelovar napišem još jedno priopćenje na temu koprivničke urote i bjelovarskog crnog pačeta ili ti trinaestog praseta. Iskreno, nadam se da se ipak kreće i da će barem taj djelić ceste biti pušten u promet, kao što je i obećano do proljeća slijedeće godine. Možda i mi na kraju krajeva imamo svog Vrdoljaka...
