Dugo sam razmišljao napisati li uopće ovu kolumnu. Svi moji prijatelji s kojima redovito ispijam kave odgovarali su me od te »sulude« ideje. Govorili bi mi pa jesi li ti normalan, bavio bi se politikom, htio bi dobiti glasove od građana, a protiv si ideje o gradnji zatvorenog bazena u Bjelovaru. Rekli su mi da je imati stav protiv izgradnje bazena, bez obzira što se nalazimo u krizi, kao da sam si stavio pištolj na čelo potencijalne političke karijere. Opravdavali su mi se činjenicom da nitko još nije dobio izbore govoreći istinu. Ja možda neću dobiti nikada izbore, ali isto tako nikada se neću niti odreći prava da govorim istinu. Nastojim u što više životnih i političkih situacija ostati principijelan i dosljedan svojim stavovima pa ću to učiniti i ovoga puta. Naime, političari se vole razbacivati velikim projektima i nerealnim obećanjima jer nažalost građani to vole i redovito ih honoriraju na izborima. Tako smo primjerice dobili Arenu Zagreb koju danas financijski može spasiti samo Severina ako održi u njoj svaki drugi dan koncert. Dobili smo i nekoliko tisuća »besplatnih« stanova u Jelkovcu koje danas nitko ne želi kupiti, te Bandićeve fontane koje koštaju milijune kuna da bi svijetlile u mraku. U Karlovcu postoji most kojeg zovu »Vukelićev most od 50 milijuna koji ne vodi nikuda«, a sjećamo se još kako je bivši premijer napravio autocestu do svog sela koje broji tek nekoliko kuća. I tako mic po mic, političari su pobjeđivali na državnim i lokalnim izborima, a država je bila sve zaduženija i siromašnija.

DODVORAVANJE BIRAČIMA DUGO DVA DESETLJEĆA

Čak mogu shvatiti da je građanima draže da ih se hrani nerealnim obećanjima o velikim projektima nego da im netko drugi govori kako za to nema novaca. Međutim, ne mogu se pomiriti s činjenicom da takav način dodvoravanja biračima traje već dva desetljeća, da narod i dalje »guta« tu priču, a upravo zbog takve politike i življenja izvan svojih mogućnosti država nam se i našla u situaciji da smo toliko dužni da nam više nitko ne želi posuditi novac.

Uvijek volim komparirati državnu politiku s lokalnom. Tu se ništa ne mijenja, uloge su iste, samo ih glume drugi glumci. Svaki iza sebe želi ostaviti neko remek djelo političke neodgovornosti i gluposti, samo da bi jednoga dana mogli reći svojim unucima ili prijateljima uz partiju »bele« ili šaha, to sam ja napravio, doduše kreditom na dvadeset godina. No vratimo se mi na priču bazena. U Daruvaru vjerujem kako gradonačelnik Dalibor Rohlik proklinje dan kada je njegov prethodnik odlučio izgraditi termalni vodeni park kreditom na dvadeset godina, a koji sada grca u dugovima, dok rata kredita jede gradski proračun. Priča se da koprivnički bazeni svake godinu popiju nekoliko milijuna iz gradske blagajne. Surfajući internetom, gotovo je nemoguće pronaći gradske bazene koji posluju s dobiti bez pomoći i dotacija grada.

BAZEN KAO NOĆNA MORA

Proteklih mjeseci, sve se češće spominje izgradnja zatvorenog bazena u gradu Bjelovaru koji bi koštao preko 50 milijuna kuna. Nije uopće sporno da je Bjelovar grad koji zaslužuje zatvoreni bazen, ali obzirom kakve smo probleme imali s otvorenim bazenom u svega tri ljetna mjeseca proteklih nekoliko godina, doista nije realno očekivati da grad može izdržati jedan tako zahtjevni projekat bez posljedica za gradske financije. Ali bez obzira na sve, ponovno radimo jedan veliki projekt kao što je primjerice bila »podzemna garaža« bez feasibility studije koja bi nam pokazala opravdanost investicije u takav jedan projekt koji će otplaćivati sigurno i naše generacije. Samo kako bi se na lagan način dodvorilo građanima. S druge strane, bjelovarsko gospodarstvo je na koljenima, ono godinama stagnira i ne stvara nove dodane vrijednosti. U suprotnom, da smo se posljednjih godina više bavili gospodarstvom i privlačenjem investicija, danas bi bazen bio realnost, a ne noćna mora.

Jedini bazen koji grad Bjelovar danas hitno treba po mom mišljenju je bazen ideja, bazen mladih ljudi koji će ih ostvariti i bazen investicija koji će pokrenuti projekte i stvoriti nova radna mjesta. Ja se zalažem za takav bazen. Nažalost, nekako se bojim da ćemo se po dobrom starom običaju ipak odlučiti za prvu varijantu, u kojoj će netko dobiti spomenik i pobjedu na izborima, banka kredit i siguran prihod idućih 20 godina, građani kupaće kostime i nažalost knjižice rada. Čak neću niti ja loše proći, vjerojatno će moja stranka zbog ovog stava dobiti manje glasova, ali će nam barem savjest biti mirna.