VARAJU ME OČI MOJE!!!
Dok sam prošli tjedan šetao prema centru grada, desetak metara preda mnom gospođa (u jednoj od glavnih gradskih ulica) je s nogostupa zakoračila u divnu zelenu djetelinu i spustila se u čučanj. Svega par metara od citylight reklame. Nije neobično vidjeti naše drage uglađene sugrađanje, pogotovo one mlađe (iako ima i nešto ozbiljnije gospode) da svojim kurčićima zalijevaju rubove kuća, izloga, parkova, haustora.... Ali ovo je stvarno bilo previše. U čudu sam ostao paraliziran i pokušao u gađenju okrenuti glavu, ali znatiželja je bila jača. Gospođa, ma kakva gospođa, baba, babuskara je čučeći u travi odnekud izvukla ogromnu najlonsku vreću brže nego David Copperfield. Pokret ruke joj je bio izvježban kao kakvom džeparu. Stao sam, razrogačio oči i pomislio: »Pa jbt neće valjda srat' u tu vreću!?!?!!!«
IPAK DRŽAVNA DJELATNICA
Nakon još par sekundi baba je namjestila vreću i trenutak prije nego mi je refleks prekrenuo oči »na bijelo« babuskara je počela bjesomučno šakama čupati djetelinu i trpati u vrećicu. Tako znači! Još jedna od onih koja po gradskim zelenim površinama krade državnu imovinu. Zamislite vi te drskosti! Prostor širine nekih 2 metra između ceste i nogostupa bio je prepun prave krmne djeteline visoke gotovo 40 centimetara. Mjestimično je rasla i divna visoka trava koja je bila visoka preko pola metra. Naši vrijedni gradski oci su teškom mukom uzgojili tako visoku lijepu travu da bi sada jedna baba krala tu državnu, tj. našu imovinu. Već sam primio mobitel u ruku s namjerom da ću zvati policiju i prijaviti ovu drsku krađu, ali palo mi je na pamet da je dotična baba, tj. gospođa samo djelatnica neke od naših državnih službi (i to djelatnica u civilu) pa bere travu kako bi vidjela da li je dovoljno narasla i da li ima dovoljno nutritivnih sastojaka. Koji sam ja krelac, prozujalo mi je glavom. Naravno da je ta fina gospođa djelatnica državne agencije za ispitivanje kvalitete trave konačno mi je sinulo.
Otkako smo ušli u EU sve se drastično promjenilo. Sjećam se kako su prije 2 godine javne gradske površine zarasle u drač i mnogi naši vrijedni Bjelovarčani su sami svojim kosilicama pokosili i maknuli tu groznu smrdljivu travurinu, a pogledajte sada samo dvije godine kasnije: imamo još višu travu, ali ne bilo kakvu, već vrhunsku, čak se i uzorci uzimaju. Nije ni čudo jer stočarski kraj kakav je naš uvijek treba vrhunsku travu, a gdje li će trava bolje rasti nego u centru grada pod budnim okom naših dragih službi. Toga se nisu sjetili čak ni Japanci! Evo upravo zbog uzgoja trave naši dragi službenici čak nisu stavili niti jednu kantu za smeće u jednu od najprometnijih ulica kroz koju dnevno prođe 10.000 duša. Da ne bi došlo do kontaminacije te divne sočne zelene trave. A naši vrli Bjelovarčani u gotovo austro-ugraskoj maniri ne ispuštaju niti papirić već sve svoje otpatke spremaju u torbe i nose po 2-3 kilometra. Ove hrpe smeća, ubljuvaka i razbitog stakla što se nađu po nogostupu proizvod su zavidnih turista koji su ljubomorni na ljepotu našeg grada i jebe im se živo za našu visoku zelenu travu. Gamad turistička. Sva sreća što ih nema više u našem gradu. Da se mene pita, i ovih par pansiona što imamo bih dao zatvoriti. Sve. Samo dolaze, razbijaju i bacaju smeće. Ajd' dobro ako nekad potrefe koji ubljuvak u travu umjesto na nogostup ili fasadu ima koristi za travu, ali inače samo šteta od tih turista.
UNIŠTAVAČI TRADICIJE I ČASNI IZUZETCI
Ali nisu turisti jedini trn u oku svakom poštenom Bjelovarčanu. Ima tu i ovih koji renoviraju kuće, pa stavljaju fasade i zamislite vi to, u centru grada. Nove novcate, s novim prozorima, a čak i nove žlijebove stavljaju na krov. Ubit će nam ovo malo tradicije. Kako će se znati da su zgrade stare, građene prije prve Jugoslavije ako budu stavljali nove fasade? Oni uništavaju patinu naše povijesti. Ako nema žbuke koja pada, šupljeg žljeba koji zalijeva veselu djecu koja idu iz škole, praznih zgrada u centru gdje se mladi mogu igrati, popiti koju cugicu po skrivećki, možda i popušiti nešto egzotično, kakav je to grad pitam Vas? Oni nam žele ubiti romantiku i naše višestoljetno nasljeđe. Ipak bez obzira na ove demonske destruktore, nije sve novo loše. Moram svakako pohvaliti posljednji uradak: Za arhitekta i izvođače ovog našeg novog kina imam samo riječi hvale, jer su ipak ostavili dašak te arhaične ostavštine. Kada krenu filmovi, djeca a i roditelji moći će opet veselo cičati kada ih zalije voda. Isti doživljaj kao da šeću gradom ispod žlijeba postavljenog 1897. To nije 3D, to je pravo 4D kino u svakom smislu. Niti Pariz ga se ne bi posramio. Gospodo moj naklon, nadmašili ste sami sebe i uspjeli ste dio romantike ugraditi i u ovu novu zgradu i to sve spojiti s najmodernijim tehnologijama. Trijumf u svakom pogledu!
ALTRUISTIČKI RAJ PUN LJUDI VELIKOG SRCA
Svi se znaju, svi si pomažu u ovom našem toplom gradu Bjelovaru. Ta međuljudska toplina osjeti se na kilometre, to je nešto nevjerojatno. Tu nema susjeda koji će nešto ružno reći o svojim sugrađanima, a ako zatrebate pomoć svi će drage volje priskočiti. Uvijek će vas netko pogurati i podbočiti. Kod nas se ne bira sredstvo »podbočenja«, ljudi su tako dobri da sve može poslužiti: vile, motika, grablje, kolac. To je pravi altruizam, kad svog susjeda i sugrađana pogurate svim mogućim sredstvima, a ne samo jastučićima i bijelim rukavicama. Jedan moj poznanik je u naletu bijesa rekao da je Bjelovar šupak svemira i to s hemoroidima, ali sada znam da nije bio u pravu. Naš dragi grad ima i više nego što nam treba: mnoštvo divnih starih zgrada na kojoj se vidi patina povijesti, romantike na svakom koraku, visoke trave, divne službenike i najbolje susjede koje možete zamisliti. Eto, jedino da je možda manje tih vražjih turista koji bacaju smeće sve bi bilo idealno, ali kao što znamo u životu nije baš sve idealno, zar ne?
pl. Zorro Bilogorski
