Foto: Dunja Kolar • izvor: Index.hr
Krenimo s osnovnim – monetizacija je eufemizam kako bi se pokrilo ono što se planira s autocestama – davanje u koncesiju. Što je koncesija? Pravo koje se stječe ugovorom. Naš Zakon o koncesijama (inače prvi u Europi prilagođen novom koncesijskom modelu jer smo ga prilagodili prijedlogu Direktive o ugovorima o koncesiji, godinu i pol prije nego što je ista donesena), poznaje tri vrste koncesija. To su: koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra; koncesija za javne radove; te koncesija za javne usluge.
Pojednostavimo primjerom: ako koristite pomorsko dobro ili flaširate izvorsku vodu – tražite i plaćate koncesiju za gospodarsko korištenje. Ako gradite novu autocestu po sistemu da uložite svoje novce, sagradite je, upravljate i naplaćujete cestarinu 30 godina i onda je predate državi – to je koncesija za javne radove. I oko nje nema problema – kamo sreće da nađemo nekoga tko želi tako ulagati u daljnji razvoj cesta ili recimo dvokolosječnu prugu prema Rijeci.
Ova treća, koncesija za javne usluge je kada je nešto već izgrađeno i onda država to daje nekome u koncesiju. Monetizacija je upravo to, koncesija za javne usluge.
ZA MALE NOVCE
Nadležno Ministarstvo ima ideju »monetizacije«. Što je točnu Nacrtu ugovora još ne znamo, ali Nova TV je dobila neke informacije pa javlja: »Vlada traži jednokratnu naknadu između 18 i 24 milijarde kuna - što nije dostatno za zatvaranje trenutačnih kredita autocesta. Traži i zadržavanje radničkih prava na 3 do 5 godina. Godišnje poskupljenje cestarina veže se uz stopu inflacije umanjenu za 1%, a koncesija će biti na 35 do 40 godina.« Ukratko – dajemo na brzinu autoceste nekome za negdje malo više od pola milijarde kuna godišnje! Strateški državni resurs se daje za iznos koji se na godišnjoj razini kreće u iznosu od niti 0,5% državnog proračuna!
Zašto? Bivše HDZ-ove Vlade su definitivno loše vodile zaduženje HAC-a, stižu ogromni krediti već naredne godine, no zar se to nije moglo ispregovarati i reprogramirati? Naredne godine ćemo proračunsku rupu »zakrpati«, no što godinu dalje? I za 40 godina, cijeli jedan radni vijek, autoceste u kojem smo svi ulagali i ulažemo kroz Državni proračun i naknade za gorivo – bit će nam vraćene u tko zna kakvom stanju. Privatnom operateru cilj će biti naravno iskoristiti ceste do maksimuma – i vratiti potpuno amortizirane. Jednostavno rečeno: iskorištene i ruinirane.
ŠTO UOPĆE DAJEMO U »MONETIZACIJU«?
Da bi stvar bila ljepša – mi uopće nemamo pojma što dajemo u monetizaciju! Trećina autocesta nije upisana u zemljišne knjige! Jednostavno, i dalje su to oranice, polja i livade privatnih vlasnika – jest to autocesta u smislu da se koristi i da je po definiciji javno dobro u općoj uporabi, ali u zemljišnim knjigama nije upisano kao vlasništvo Republike Hrvatske. Zakon o vlasništvu je jasan: »Vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.« Kako uostalom drugačije? Pa ne možete ni iznajmiti stan ili dati poslovni prostor u zakup bez čistih papira!
Europska unija iznimno inzistira na svojim načelima, kao što je: načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije… Jednostavno, ako ide nešto u koncesiju, ZK-stanje mora biti jasno i čisto, što bi rekli 1/1. Sve drugo dovodi do mogućeg preferiranja nekog od potencijalnih koncesionara, zatvara tržište, a o otvara pandorinu kutiju zloporaba koje ne želimo ni zamisliti da se mogu dogoditi.
Država je u neku ruku kao ugostiteljski objekt: ako je u pitanju fino i ugodno uređen restoran, s dobrom rasvjetom, čistim stolnjacima i kvalitetnim osobljem, dolaziti će pristojni i ugodni gosti. U ovom slučaju – kvalitetni ulagači u našu infrastrukturu. No, ako imate polumračnu birtiju, s prljavim stolovima i gdje se na zna tko pije i tko plaća – dobivate i takvu klijentelu. Kako u birtiji, tako i u državi. A kakvu poruku mi ovime šaljemo?
Da se gluposti ne bi događale, i da od države ne bi nastajala balkanska krčma, EU nas je natjerala da u Zakon o koncesijama unesemo i sljedeću odredbu: »Ako se koncesija daje za obavljanje djelatnosti na nekretnini koja nije u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno davatelja koncesije, ili ako je za izvršavanje koncesije nužan prolaz ili provoz vozilima preko nekretnine koja nije u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno davatelja koncesije, davatelj koncesije je dužan razriješiti imovinskopravne odnose s tom osobom prije početka postupka davanja koncesije.« Dakle, prije početka davanja koncesije morate riješiti zemljišno-knjižna pitanja. Jednostavno – drugo bi bilo kao i dati u najam stan gdje: »Znate, moj je, ali tu se još sporim oko papira…« Tko će vam normalan doći?
Imati autoceste već valjda 10 godina, a nemati ZK papire znači kupus i znači nefunkcionalnu državu. Mi se još i pitamo zašto nema ulagača u hrvatsku privredu? Tko će pošten uopće ovdje doći, ako je i u drugim segmentima ovako? ZK stanje, katastar, jasni papiri – temelj su države. Mogli smo nešto od Austro-ugarske i naučiti.
U Ministarstvu se očigledno ili prave ili jesu neuki (da ne kažemo nešto gore), pa daju priopćenje: »Autoceste koje idu u koncesiju neće biti vlasništvo koncesionara, jer su one neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske i o vlasništvu se tijekom pregovora o nacrtu Ugovora o koncesiji s ponuditeljima neće pregovarati jer to pitanje ni na koji način ne utječe na postupak.« Ma zaista? Naravno da neće biti vlasništvo koncesionara, jer bi inače bila u pitanju kupoprodaja, ne koncesija. No mora se znati što je čije prije nego što ide u koncesiju! Priopćenje je jednostavno bajka za naivce.
Kako uopće da su svi ti konzultanti sve ove godine mogli propustiti ovako nešto veliko? Što su radili, osim što su primali novce poreznih obveznika?
KOLIKO SVE TO VRIJEDI?
Prema Zakonu o koncesijama, procijenjena vrijednost koncesije računa se na temelju podataka iz studije opravdanosti davanja koncesije. Studijom opravdanosti davanja koncesije posebno se uzimaju u obzir javni interes, utjecaj na okoliš, zaštitu prirode i kulturnih dobara, financijski učinci koncesije na državni proračun Republike Hrvatske, te usklađenost s gospodarskim razvojnim planovima i planovima davanja koncesija. Procijenjena vrijednost koncesije za javne radove i koncesije za javne usluge uključivat će i procijenjeni prihod koji će koncesionar ostvariti naplatom od krajnjih korisnika usluge koja je predmet ugovora o koncesiji.
Međutim, Strategija prometnog razvitka Republike Hrvatske nije gotova! Štoviše, čini se da nije ni u najboljem stanju, Zvono.eu piše o skupu o navedenoj Strategiji 23. rujna: »Predložena prometna strategija Hrvatske do 2030. godine poprilično je nespretan uradak u čiju izradu nisu ugrađene analize postojeće infrastrukture, prometni tokovi i još niz odrednica sadašnjeg prometnog sustava što i ne čudi je su taj dokument radili strani stručnjaci – kazao je na okruglom stolu u Daruvaru dr. Ivan Dadić s Fakulteta prometnih znanosti.«
Kako bez Strategije definirati prihod koncesionara? Ako primjerice Strategija predvidi brzu željezničku prugu do Splita ili Rijeke, onda je prihod autoceste jedan, ako ne predviđa – onda je sasvim drugi! To su jednostavno – prethodna pitanja. Da ne spominjemo pitanje Jadransko-Jonske autoceste. Ukoliko u ovoj strateškoj razdiobi snaga između SAD i Rusije bude donesena odluka da se krene u izgradnju tog koridora, kako bi se strateški ojačao cijeli ovaj dio Europe do Turske – to je pitanje koje vrijednost koncesije za hrvatske autoceste mijenja za nekoliko milijardi dolara. Tko danas zna taj odgovor? Ako netko zna, taj je izvan Hrvatske i prišapnuti će ga budućem koncesionaru. Koji će zaraditi milijarde eura ili dolara više, milijarde koje su trebale ostati Hrvatskoj.
U odredbi Zakona spominje se i javni interes kod studije opravdanosti davanja koncesije. Da li je i ovdje utvrđen? Sabor nije ništa pitan! Štoviše, sam aktualni program Vlade Republike Hrvatske govori: »Strateški važne tvrtke koje pružaju javne usluge, posebno u elektroprivredi, energetici, prometu, gospodarenju vodama, gospodarenju šumama, željezničkoj infrastrukturi ostat će u vlasništvu Republike Hrvatske.« Gdje se ovdje uklapa davanje u koncesiju, u aktualni program Vlade?
Prema Zakonu o koncesijama, navodi se i obvezna pravna analiza studije opravdanosti davanja koncesije koja među ostalim sadrži osobito i utvrđenja i analize imovinskopravnih pitanja te preporuka vezanih za uvjete davanja koncesije. Kako uopće možemo vjerovati ovim analizama ako trećina autocesta nije uknjižena?
UPORABNA DOZVOLA
Da bi stvari bile dovedene do apsurda na kvadrat, doznalo se da neke dionice autocesta, posebno A4, nemaju ni potrebne uporabne dozvole! Istini za volju ima privremenih, ali navodno neki dijelovi nemaju ni to? Izvješće o tome je iz 2013. godine, javno je dostupno, a problem još nije riješen.
Ako postoji i metar autoceste bez makar privremene uporabne dozvole – to je razlog za ostavke. Zakon o gradnji kaže: »Izgrađena građevina, odnosno rekonstruirana građevina može se početi koristiti, odnosno staviti u pogon te se može donijeti rješenje za obavljanje djelatnosti u toj građevini prema posebnom zakonu, nakon što se za tu građevinu izda uporabna dozvola.«
Uporabna dozvola dokazuje, ma tko bi rekao, da je objekt spreman za uporabu. Ako je nema, na toj cesti treba biti znak zabrane prometa. I ako je slučajno i jedan metar u prometu bez uporabne, oni koji su doživjeli prometnu nezgodu ili nesreću na toj cesti uredno mogu tužiti državu i tražiti novce – tom cestom se nije smjelo putovati.
Jasno je da je oko autocesta zadnjih desetak godina bilo svašta i više od svašta, od »farbanja tunela« nadalje. Ali valjda smo ovu Vladu izabrali upravo zato da dovede red, a ne da nakon tri godine saznajemo da smo u potpunom pravnom neredu.
DISFUNKCIONALNA DRŽAVA
Zemljišne knjige, uporabne dozvole, jasni planovi i poštivanje onoga što je sama vlast donijela u svom programu Vlade – upravo je ono što europsku državu dijeli od balkanske krčme. Jednostavno, nedopustivo je da ovakvi propusti postoje, da se toleriraju i da se još pokušaju opravdati kao »nebitni« u očajničkoj želji da se »monetizacija« progura pod svaku cijenu, neovisno o tome što pola preduvjeta nedostaje.
Kamo sreće da se netko nađe tko želi po koncesijskom modelu graditi nove autoceste. No, autoceste koje su izgrađene, uz ovoliko otvorenih pitanja i za ovako male novce – jednostavno ne treba davati u koncesiju. Treba dugove reprogramirati, a rad autocesta racionalizirati i debelo nadzirati.
Dodatno, prometna infrastruktura predstavlja faktični monopol – i zato se jednostavno ne treba privatizirati, pa ni »privremeno«. Vaš autor prvi ne vjeruje u dobro državno upravljanje privredom – da je država dobra u privredi, Istočna Njemačka bi proizvodila Mercedese, Zapadna Trabante. No, što se tiče prometa – tu vrijede neka druga pravila. Ceste, tračnice i dalekovodi moraju ostati državni inače se stvara privatni monopol. A to je jedina vrsta monopola koja je gora od državnog monopola.
Razmislite dobro što znači koncesija na 40 godina. Dijete koje se rodilo ove godine bit će u svojim srednjim godinama kada se autoceste, u tko zna kojem stanju, vrate na upravljanje hrvatskim građanima. Za 3 milijarde eura, niti dva godišnja deficita? A što ćemo onda 2016., prodati nešto drugo ili se ipak početi reformirati kao država? Što ipak ne bi krenuli odmah s reformama?
Ovaj voluntarizam, neprofesionalnost i nered, sve najgore što smo uspjeli napraviti, dodatno začinjeno onom Titovom da se ne treba držati zakona k'o pijan plota, neka nam – ne samo vlasti, nego i narodu – bude opomena koliko stvari moramo popraviti da bi Hrvatska krenula dalje. Trenutno smo čini se na razini one scene iz filma 'Ko to tamo peva, kada čiča zaore cestu i traži da se plati put preko oranja…
Sama monetizacija otvara toliko pitanja, toliko nejasnih brojeva i toliko manjkavosti da zagovornicima iste, treba reći jasno i glasno: »Ovo neće i ne smije proći!« I netko napokon mora biti pozvan na odgovornost radi nereda koji u ovoj državi postoji. Dok nismo baš sve rasprodali. Za male novce.