• Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size


BJELOVARSKA BIROKRACIJA – LABIRINT BEZ IZLAZA

Znam da svatko od vas ima svoja iskustva i vjerojatno ste često puta psovali i proklinjali, sve te hladne činovnike, koji samo sjede, odlaze doma ranije s posla, piju mnoge kave i ne rade mnogo. Mora li biti baš tako? Danas, u vrijeme sveopće informatizacije i umreženosti?

E-mail Ispis PDF

Sigurno vam se barem jednom dogodilo, da  ste ušli  u hladni labirint birokracije. Ona vam je poput centrifuge u veš mašini, jer kada jednom uđete, vrtite se, ali bez kraja programa. Pripremite živce ili nešto za smirenje, jer ulaskom u nju, bit ćete samljeveni, obilazit ćete institucije mjesecima, čekat ćete i dočekati nekoliko Godota, a krajnje rješenje, neće se nazirati.

Jako volim Kafku, a iz današnje perspektive, čini mi se kao odličan prorok, mnogih naših svakodnevnih problema.

Znam da svatko od vas ima svoja iskustva i vjerojatno ste često puta psovali i proklinjali, sve te hladne činovnike, koji samo sjede, odlaze doma ranije s posla, piju mnoge kave i ne rade mnogo.

Mora li biti baš tako? Danas, u vrijeme sveopće informatizacije i umreženosti?

U vrijeme OIB-a, koji je trebao biti, kako su nam prije više godina bajkovito pričali, jedinstveni broj, koji pokazuje, baš sve o vama?

Moraju li se baš trošiti, svi ti silni papiri i naši živci?

Mnogi se pitaju, što uopće rade, svi ti službenici, zaposleni u javnim službama?

DOPISI KOJIMA SE GUBI TRAG?

Ljetos sam na adresu Bjelovarsko-bilogorske županije poslala službeni dopis. Budući da je bilo ljeto, tj. vrijeme godišnjih odmora, nije mi bio čudno, što odgovora nema mjesec dana. Ali kada odgovora nije bilo gotovo dva mjeseca, poslala sam svoj upit, na dotičnu mail adresu. Dobila sam odgovor, kako se vidi da je moj dopis zaprimljen, ali mu se od tada, gubi svaki trag.

Gubi svaki trag? Zvuči kao prozaična rečenica iz krimića.

Smiješno i trivijalno. Osim u slučaju da su ga oteli vanzemaljci ili ako u  našoj županiji postoje duhovi ili neke druge više sile, odgovor je  sramotan.

Rečeno mi je, neka ponovo pošaljem svoj dopis, ali ovoga puta na dotičnu mail adresu. Nakon tjedan dana, dobila sam odgovor, kako je u međuvremenu moj dopis pronađen (ipak ne postoje duhovi ili neke druge više sile koje kradu dopise). Dakle, kada sumiramo, moje čekanje jednog najobičnijeg odgovora, trajalo je više od dva mjeseca.

Dopisima se nikako ne bi smio gubiti trag, niti bi se odgovori, trebali čekati mjesecima.

Čula sam još sličnih priča, koje mi samo govore o tome, kako je birokracija mašinerija, koja je samoj sebi svrha.

To je samo pokazatelj, koliko se poštuje »mali« čovjek, onaj, koji treba odgovor, često puta i što prije. Često puta hitno.

BESPLATNA I NEDOČEKANA PRAVNA POMOĆ

Početkom sedmog mjeseca, dakle, prije gotovo četiri mjeseca, predala sam u državnu upravu, papire za odobravanje besplatne pravne pomoći. I dan danas, rješenje nisam dobila.

U mom konkretnom slučaju, podnositelji mojeg zahtjeva su moje kćeri, jer se radi o pitanju neplaćanja alimentacije, tako da sam ja njihov zakonski zastupnik. Po tom zakonu, takvi slučajevi, u kojima su djeca podnositelji, trebali bi biti prioritetni i rješavati se brzo i ažurno.

Vjerujem da postoji mnogo slučajeva »za obraditi«, ali čekati četiri mjeseca rješenje o besplatnoj pravnoj pomoći, zaista prelazi granice zdravog razuma. Sada su me uputili neka se obratim Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Navodno  će  tim putem, ići nešto brže, mada ja sad moram ponovo prikupljati papire i naravno... što drugo nego čekati.

Svima koji možda jednom budu imali potrebu, podnositi papire za besplatnu pravnu pomoć, predlažem neka odmah u početku, papire predaju Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Uštedjet će mjesece čekanja.

I tako ukrug, od jedne institucije do druge. Korak po korak, papir po papir. Hodate sa fasciklom papira i ne rješavate gotovo ništa ili provedete mjesece u čekanju nekog rješenja.

Mislim da se na sve te papire, potroši velika količina novaca, koja bi mogla biti ušteđena, povezivanjem institucija, tako da nas prestanu slati od jednog do drugog, prebacivati odgovornost uvijek na »onog drugog«, i upirati prstom, kako je upravo »netko drugi« zakazao ili kriv.

SVATKO, NETKO, BILO TKO I NITKO

Pomalo me to podsjeća na onu, vjerojatno vam poznatu priču. Za one koji je slučajno još možda nisu čuli, ona glasi ovako:

»Bila jednom četvorica: Svatko, Netko, Bilo tko i Nitko. Trebalo je obaviti važan posao i Svatko je mislio da će ga Netko obaviti. Netko se zbog toga naljutio, jer je to bio posao za Svakoga. Svatko je opet mislio da bi ga Bilo tko mogao obaviti, no Nitko nije shvatio da ga Netko ne želi obaviti. Na kraju je Svatko krivio Nekoga, jer Nitko nije učinio ono što je mogao obaviti Bilo tko.«

Po ovom sistemu funkcioniraju naše institucije, koje nikako ne rade svoj posao. Rade ga, ali previše sporo, nezainteresirano i aljkavo.

Ne tvrdim kako u svakoj od njih, ima zaista vrijednih, poštenih i zainteresiranih ljudi, koji rade svoj posao »kako bog zapovijeda«. Ali, mnogi su se tamo našli po inerciji, sasvim slučajno, na lagodan današnji način.

Preko rodbine, kumstva, stranke, pa tako, ne brinući previše o sigurnosti svog radnog mjesta, obavljaju svoj posao jednim okom i uhom, sa šalicom kave i razmišljanjem, što će jesti na gablecu, koliko prije će otići kući i kada će idući blagdan, pa da malo spojimo neradne dane. Kojih i ovako imamo u Hrvatskoj previše.

Oni imaju siguran posao, koji nije na određeno i ne moraju se bojati otkaza. Imaju dobre plaće i one su uvijek na vrijeme. Ne rade prekovremeno i imaju skraćeno radno vrijeme prije praznika ili blagdana. Imaju godišnji i sigurno mogu na bolovanja, kada su im djeca bolesna.

Ali su uvijek nekako namrgođeni i bez ljubaznosti i srdačnosti. A trebali bi, s obzirom na sve svoje prednosti, imati osmijeh na licu čitavo svoje radno vrijeme, kao i pristojnost, ljubaznost i srdačnost u svakom trenutku. Kao i uvijek spreman odgovor i informaciju.

Ne čudite se previše, kada vas ljudi prepoznaju kao one »koji samo piju kavu i ranije bježe s posla« i kada se priča, da vas ima zaista previše. Tako da  i oni dragi, susretljivi, pristojni i srdačni službenici (nisu iz bajke, zaista postoje), često puta padnu u zaborav, upravo zbog većine onih drugih.

Vi ste tu zbog nas, a ne mi zbog vas. Trebate biti na usluzi, svakome od nas.

Onoga trenutka kada se to u našem gradu, kao i čitavoj državi shvati, kada računalo zamijeni brdo papira (a time ćemo postati i ekološki svjesniji), kada službenici budu shvatili riječ žurno ili prioritetno, kada budu pošteno radili svoj posao, kao da im svakoga dana prijeti otkaz, tada nam se možda neće dizati kosa na glavi, na spomen birokracije i javnih službi.

Kada jednog lijepog dana, svi mi zajedno, izađemo iz labirinta razmišljanja Svatko, Netko, Bilo tko i Nitko, možda se promijene stvari.

A do tada, čuvajte svoje živce i zdrav razum, a svaki puta kada postanete ljuti ili ogorčeni, na raznorazne situacije, okolnosti, ljude ili institucije, samo se sjetite, kako ipak... živite u Hrvatskoj.

Ažurirano ( Ponedjeljak, 20 Listopad 2014 12:52 )