Pomalo me iznenadila vijest, kako se u Zagrebu priprema prosvjed odgajateljica. Kako sam i sama, odgajateljica po struci, koja je godinama radila u vrtiću, zainteresirala me ta tema.

Znam kako rade odgajatelji, pogotovo u mnogim privatnim vrtićima. Rade za dosta male plaće, često puta i po dvije smjene, u pretrpanim grupama, koje sačinjavaju i do tridesetak  ili čak više djece, sa šefovima i šeficama, koje se odnose prema njima bez poštovanja i sa sve bahatijim roditeljima, koji misle da je njihovo dijete, jedino u grupi. Svaka čast ravnateljima i roditeljima, koji se prema odgajateljima, odnose s poštovanjem i razumijevanjem.

A tete? One  kao prave superžene, sve to stoički trpe, jer većinom, jako vole svoj posao. Ne bune se,  vrijedno rade svoj posao, a često puta i još mnoge dodatne poslove, koji im nisu u opisu posla, kao npr. pomaganje u kuhinji ili čišćenju, jer su jednostavno... sretne što rade.  I boje se, da ne ostanu bez posla.

Svaka čast pojedinim vrtićima, koji poštuju pedagoške standarde, gdje se ravnatelji ili šefovi, odnose prema svojim zaposlenicama, na pozitivan i motivirajući način, s poštovanjem i uvažavanjem, gdje im je plaćen svaki dodatni sat,omogućeno bolovanje kada su im djeca bolesna,  pružena prilika za stručno usavršavanje. Jer se u suprotnom, događa gubitak dostojanstva struke.

Unatoč predrasudama mnogih i uvriježenom mišljenju, kako tete samo čuvaju djecu i kako je to lagan i opušten posao, istina je uglavnom, nešto sasvim drugo. To je vrlo zahtjevan, strašno odgovoran, stresan te fizički i psihički naporan posao.

Koji može biti divan i inspirirajući, u nekim normalnim radnim uvjetima i kvalitetnom i pozitivnom okruženju. Jer, postoje sva ta nasmijana dječja lica, njihovi divni i mudri odgovori, osjećaj zadovoljstva i sreće na njihovim licima.

ZAŠTO PROSVJED U ZAGREBU?

Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske, najavio je prosvjed odgajateljica zagrebačkih dječjih vrtića, za četvrtak 30. listopada u 14 sati, ispred poglavarstva Grada Zagreba.

Moto prosvjeda je »Za bolje uvjete rada odgajatelja u dječjim vrtićima i dostojanstvo struke«.

Što zapravo zagrebačke odgajateljice traže?

Ovo je njihovo obrazloženje, te njihovi zahtjevi, koje prenosim u cijelosti:

»Od 2008. godine kada je donesen Državno pedagoški standard (DPS) predškolskog odgoja i obrazovanja u Gradu Zagrebu nismo riješili gorući problem broja djece u odgojnim grupama, jer je na snazi program racionalizacije iz 1993. godine, a sada je 2014. godina.

To uzrokuje povećane radne i stručne napore svih zaposlenih u gradskim vrtićima a posebno odgojno obrazovnih radnika.

DOSTA smo čekali i vjerovali kako će se odgovorne institucije odgovorno ponašati prema prvoj stepenici sustava odgoja i obrazovanja.

Umjesto zahvalnosti za strpljenje, stručan i kvalitetan rad u izvođenju svih programa u gradskim vrtićima prozvane smo NERADNICAMA.

Nakon 17 godina slomljeno je kolektivno pregovaranje. Ubijen je socijalni dijalog, a socijalno partnerstvo pretvoreno u socijalno neprijateljstvo. Pregovori i razgovori su igre bez granica a socijalni dijalog postao je socijalni monolog.

NEDOPUSTIVO je da više od 5000 zaposlenih u dječjim vrtićima Grada Zagreba ostane bez Kolektivnog ugovora i uređenog sustava plaća!!

Gradsku vlast živciraju sindikati, koje nazivaju komarcima, pokušavaju neistinama podijeliti radnike ali ne uspijevaju – UMJESTO TOGA SVOJOM NAS POLITIKOM SPAJAJU U ZAJEDNIČKOJ BORBI.

Pridružite nam se, neka se vidi da nas ima.

Dođite, iskažite svoje nezadovoljstvo, ogorčenost, demotiviranost sadašnjom situacijom.

Izborimo se za sebe i svoje suradnike.

Zajedno za dostojanstvo radnika u dječjim vrtićima

ZAHTJEVI SOMK-a:

T R A Ž I M O

• hitno donošenje plana razvoja i mreže dječjih vrtića u Gradu Zagrebu (poštivanje Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju čl.14)
• bolje uvjete rada odgojno obrazovnih radnika u dječjim vrtićima sukladno donesenom DPS-u.

Z A H T J E V A M O

• Neodgodivu primjenu Državno pedagoškog standarda.

I N Z I S T I R A M O

• Da sva djeca imaju jednake uvjete i mogućnosti sukladno DPS-u.

O Č E K U J E M O

• Da Državno pedagoški standard bude IZAZOV a ne PROBLEM za Grad Zagreb.

I N Z I S T I R A M O

• Na stvaranju uvjeta rada koji neće "ubijati" kreativnost odgojitelja.

T V R D I M O

• Manjak vrtića snižava pedagoške standarde.

P O D S J E Ć A M O

• da se Državno pedagoški standard unatoč zakonskoj obvezi ne poštuje«

Sindikat udružuje samo zaposlenike u gradskim vrtićima, a oni zaposleni u privatnim vrtićima, prepušteni su sami sebi.

Oni samo traže da se poštuju zakoni i propisi u predškolskom odgoju, koji se očito, već godinama zanemaruju.

Hoće li zagrebački odgajatelji, postići išta svojim prosvjedom, vidjet ćemo, a prosvjed me naveo da istražim, kako je u drugim, ali i u našem Bjelovaru.

PEDAGOŠKI STANDARDI  I LISTE ČEKANJA

Članak 22 , Zakona o predškolskom odgoju kaže:

(1) Broj djece u odgojno-obrazovnoj skupini u redovitom programu utvrđuje se ovisno o dobi djeteta i broju djece s teškoćama uključene u odgojnu skupinu.

(2) U odgojno-obrazovnu skupinu djece u redovitom programu u dobi:

−od navršenih šest do navršenih 12 mjeseci može se uključiti najviše 5 djece,

−od 13 do 18 mjeseci može se uključiti najviše 8 djece,

−od 19 do 24 mjeseca može se uključiti najviše 12 djece,

−u trećoj godini može se uključiti najviše 14 djece,

−u četvrtoj godini može se uključiti najviše 18 djece,

−u petoj godini može se uključiti najviše 20 djece,

−u šestoj godini može se uključiti najviše 23 djece,

−u sedmoj godini do polaska u školu može se uključiti najviše 25 djece.

(3)U odgojno-obrazovnu skupinu može se uključiti, na temelju mišljenja stručnih suradnika dječjeg vrtića, samo jedno dijete s lakšim teškoćama i tada se broj djece u skupini smanjuje.

Također, prema pedagoškom standardu,  svako dijete jasličke dobi,  u jaslicama  mora imati na raspolaganju, pet četvornih metara slobodnog prostora, a dijete vrtićke dobi, tri »kvadrata«. To bi značilo, da bi grupa od npr. dvadeset  petogodišnjaka, trebala boraviti u prostoru, ne računajući hodnike, sanitarni čvor i namještaj u tom dnevnom boravku, od najmanje 60 četvornih metara.

Tako je po standardu, tj. u teoriji.

No, kako je zapravo u praksi?

U početku moram spomenuti da su odgajateljice sa kojima sam pričala, tražile da ne spominjem njihovo ime, niti ime njihovog vrtića, tako da poštujem njihovu želju. To mi samo govori o njihovom strahu za svoje radno mjesto, te o mnogim nepravilnostima u radu mnogih dječjih vrtića.

Odgajateljica iz Varaždina, govori mi, o svojim teškim uvjetima rada. Odmah napominjem, kako  se radi o privatnom vrtiću. Radi sedam sati dnevno, bez prave pauze, što nije u skladu sa zakonom. Prostor vrtića opisuje kao premalen, da u njemu borave djeca i kaže kako doslovno, nemaju gdje staviti sve krevete, za dječje spavanje, ako dođu sva upisana djeca.

Imaju listu čekanja, tako da već sada, primaju predbilježbe za iduću školsku godinu. Uz posao koji radi,tu je i sva moguća dokumentacija koju treba napisati i izrada didaktike.

Bez obzira na sve, sretna je naravno, što uopće radi, jer vjerojatno dobro zna, koliko je nezaposlenih odgajatelja.

Odgajateljica iz Zagreba, kaže mi kako radi u »pretrpanoj grupi«, ali da ona i njene kolegice šute i trpe, jer znaju da nije problem u ravnatelju, već u nedostatku prostora. Ne pouzdaje se baš u prosvjed, niti želi sudjelovati, da si ne stvori  dodatne probleme.

Radi pet sati i trideset minuta u grupi, plus trideset minuta za pripremu, a dva sata za sve dodatne poslove.

Slično je i u Rijeci, Splitu i Osijeku, tj. u našim najvećim gradovima.

Odgajateljice se također žale na jako loše međuljudske odnose u kolektivu, a također i na jako teško dobivanje posla, tj. zapošljavanje »preko veze«. Otići na bolovanje je često puta luksuz, kao i slobodni dani, što je ipak više slučaj u privatnim vrtićima.

KAKO JE U BJELOVARU?

U namjeri da saznamo stvarne podatke, uputili smo pitanje svim bjelovarskim vrtićima. Pitanje je glasilo:

»U svrhu pisanja članka o stanju u bjelovarskim vrtićima, molimo Vas da nam odgovorite na pitanja: postoji li u Vašem vrtiću lista čekanja, te koliko je djece u grupi, s obzirom na njihovu dob?«

Ovo su odgovori koje smo dobili:

Dječji vrtić Ciciban:

»Dječji vrtić Ciciban je temeljem raspisanog natječaja popunio sva raspoloživa upisna mjesta. Trenutno u vrtiću boravi 210 djece raspoređenih u devet odgojno-obrazovnih skupina u kojima radi 19 odgajatelja djece predškolske dobi (VŠS) / prvostupnika predškolskog odgoja uz stručni tim kojeg čine ravnateljica (odgajateljica djece predškolske dobi / prvostupnica predškolskog odgoja), pedagoginja (mr. sc. znanstvenog polja pedagogije), logoped (prof. logoped/defektolog) te zdravstvena voditeljica (bacc.med.tech) što čini ukupno 23 stručnjaka te time u potpunosti udovoljavamo Državnom pedagoškom standardu. Djeca su raspoređena u jaslične i mješovite odgojno-obrazovne skupine.

Trenutno u DV Ciciban nema liste čekanja već pojedinačnih upita za raspoloživa mjesta.Jaslične odgojno-obrazovne skupine imaju prosječno 17 djece, a s njima rade po tri odgajatelja. Vrtićke skupine imaju prosječno 26 djece uz dva odgajatelja.«

Ravnateljica Senka Marija Ivanušec

Pedagoginja mr. sc. Branka Biketa Caktaš

Dječji vrtić Bjelovar:

»Liste čekanja ovog trena, u Dječjem vrtiću Bjelovar nema. Prema interesu roditelja (telefonski/osobno) moglo bi biti zahtjeva za smještaj djece koja u periodu od studenog 2014.-kolovoza 2015. navršavaju godinu dana i istima, vjerojatno, nećemo moći udovoljiti. Što se tiče brojnog stanja upisane djece, u nekim skupinama imamo više djece od broja predviđenog Državnim pedagoškim standardima. Ako gledamo stvarnu polaznost djece, prema propisanoj pedagoškoj dokumentaciji, udovoljavamo broju djece u skupini u skladu s Državnim pedagoškim standardom.«

Ravnateljica:Dijana Matoš, prof.

Dječji vrtić Bubamara:

»U dječjem vrtiću Bubamara nema liste čekanja za upis djece. Dječji vrtić Bubamara trenutno djeluje u 3 odgojno obrazovne skupine sa 6 odgojitelja. Roditelje koji su predali zahtjeve za upis u toku pedagoške godine 2014./2015. čeka mjesto u vrtiću i upisi su konstantni. Budući da dječji vrtić Bubamara po programu odobrenom od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te po Državnom pedagoškom standardu ima kapaciteta za 97-ero djece, postoji smještajna mogućnost za 40-tak djece uz naravno dogovor i suradnju sa Gradom Bjelovarom.

U mješovitoj odgojno-obrazovnoj skupini djece u dobi od 1 do 2 godine boravi 13-ero djece, 2 odgojitelja

- u mješovitoj odgojno-obrazovnoj skupini djece u dobi od 2 do 3 godine boravi 15-ero djece, 2 odgojitelja

- u mješovitoj odgojno-obrazovnoj skupini djece u dobi od 3 do 6 godina boravi 30-ero djece, 2 odgojitelja, po potrebi 3 (ravnateljica), prostor od 103,52m(kvadratnih)

Broj djece u skupini varira mjesečno s obzirom na upise i ispise djece.«

Ravnateljica: Kristina Bajza

Dječji vrtić Pinokio:

»U dječjem vrtiću Pinokio postoji lista čekanja, broj djece na čekanju je 30.

Imamo dvije odgojno obrazovne skupine, tj. stariju skupinu gdje ima 30 djece i mlađu skupinu isto gdje je 30 djece«

Ravnateljica

Dječji vrtić Osmijeh nije nam poslao odgovor, pa ne navodimo podatke.

Zaključujem kako je i u Bjelovaru, kao i u mnogim gradovima situacija vrlo slična.

Iako se naš gradonačelnik hvali, kako više nemamo lista čekanja, odgovori upućuju na to, da one još uvijek postoje, kao i da u ponekim vrtićima, nemaju dovoljno prostora, da grupe usklade, s pedagoškim standardima.

Uglavnom, nisu krivi ravnatelji, na koje se obično vrši pritisak, da upišu što više djece, kako bi se »gradski oci«, hvalili kako u njihovom gradu, nema lista čekanja ili su one, izrazito male. S druge strane, ti isti gradski oci, ne rade na tome, da se povećaju kapaciteti i grade novi ili proširuju stari vrtići. Pa tako imamo začarani krug, koji možda »ide na ruku« političarima, ali nikako nije povoljan i pozitivan za djecu,njihove roditelje,  niti za odgajatelje.

ULOG U DJECU I ONE KOJI IH ODGAJAJU – ULOG U BUDUĆNOST

Ministarstvo već niz godina, upozorava na usklađivanje pedagoških standarda, tj. na smanjenje broja djece u grupama. No, ne daju baš niti novac, kako bi se stanje promijenilo. Ako se smanji broj djece, a kapaciteti ostanu isti, povećat će se drastično liste čekanja. Ako se ne smanje, nemamo liste čekanja ili bar ne tako velike, ali imamo prevelik broj djece u grupama i nemoguće uvjete rada, za odgajatelje u mnogim gradovima.

Hoće li možda zagrebački prosvjed biti pokretač većih promjena, pokazat će vrijeme.

Činjenica ostaje da odgajatelji u mnogim gradovima, tj. mnogim vrtićima, polako gube svoje dostojanstvo, pogotovo ako rade u privatnim vrtićima. Potplaćeni su, rade u pretrpanim grupama, odnosno nemogućim, uvjetima za rad.

Često puta se brinu o bolesnoj djeci, pa tako u isto vrijeme mjere temperaturu, brišu male nosiće i pokušavaju pomiriti Marka i Petra, koji su se upravo posvađali. U takvim uvjetima, daleko je priča o kvalitetnom individualnom radu. Više se svodi na to, »kako preživjeti dan«. Kako žonglirati između sadržaja i svih onih drugih »ometajućih« faktora, koji polako postaju sadržaj.

Kada postanemo društvo koje razmišlja da su djeca zaista naša budućnost i da je ulagati u njih, kao i u one, koji ih odgajaju, jedan od temelja kvalitetne države, tada će se možda promijeniti stvari i za naše tete. Kao i za one najmlađe pripadnike našeg društva.

A do tada će one i dalje, kao prave superžene, hraniti i maziti, raditi najzanimljivije projekte i mjeriti temperaturu, pisati stotine papira dokumentacije i izraditi sto čuda od rola za toaletni papir i boca od mlijeka, grliti ih kada su tužni i smijati se i plesati s njima, kada su sretni. Slaviti rođendane i Božiće, prerušavati se za maškare, naučiti ih stotine pjesmica i kako se pristojno ponašati, naučiti ih da jedu zdravu hranu i da je prijateljstvo, jedna od najvažnijih stvari na svijetu. I još mnogo, mnogo toga, što će ostati ispisano u srcima mnogih mališana.

Pa onda recite, ne zaslužuju li više i bolje?