Gotovo da nema čovjeka koji si u Hrvatskoj nije postavio to pitanje. Ponekad ili gotovo svaki dan. Ostati ili otići?

Ostaviti rodni kraj, sva ona poznata i lijepa mjesta, drage prijatelje, roditelje, rodbinu i ostale. Ili ostati i nadati se nekim boljim vremenima, koja ako realno pogledamo, neće doći tako skoro.

Otići zbog samih sebe, radi nekog boljeg, kvalitetnijeg, ispunjenog i sigurno bogatijeg života ili  zbog svoje djece, koja su već sada osuđena na dužničko ropstvo, teško pronalaženje posla ili nezaposlenost i »truljenje« u ovoj našoj bajnoj državi?

Mnogi su se već odlučili potražiti sreću i otišli »trbuhom za kruhom« daleko od svog doma.

Trenutno nam se događa emigracijski val, poput onog nekadašnjeg, kada su naši djedovi i bake, ili mnogi roditelji, odlazili u Njemačku, Australiju ili druge države ili kontinente.

Sveprisutan je i egzodus mladih, većinom visokoobrazovanih ljudi. Podaci govore kako je u protekle tri godine, Hrvatsku napustilo više od trideset tisuća mladih ljudi.

Neki kažu da je to najlakši put. Jednostavno ostaviti sve i otići tisuća kilometara daleko u nepoznato.

Pobjeći i ne osvrtati se. No, je li to bijeg ili tužna  i realna nužnost?

Postaje li to polako jedini kvalitetan i ispravan put za mnoge, pogotovo mlade i obrazovane ljude, koji samo žele raditi, biti plaćeni za svoj posao i živjeti bolje?

BIJEG ILI TUŽNA  POTREBA

Vjerojatno jako teška odluka za one koji su se odlučili na taj, za mene vrlo hrabar i odlučan korak. Promijeniti u potpunosti svoj život, okolinu, klimu, ljude i navike. Vjerujem da su mnogi od njih isplakali suze, odlazeći na taj daleki put, koji im sigurno garantira barem normalan život i egzistenciju.

Vjerujem i da se takve odluke ne donose preko noći i da su svi razmišljali mnogo, borili se sa svojim dilemama, možda i noćima ne spavali. Jer, odlazak u nepoznato, zahtijeva mnogo hrabrosti, odlučnosti, spremnosti, volje i želje. To nitko ne može poreći.

Mnogi čak osuđuju one koji pokupe svoje »krpice« i odluče otići iz svoje domovine. Govore kako je to bijeg od svakodnevnih problema, kako su možda trebali svoje znanje, sposobnosti i entuzijazam, iskoristiti za dobrobit, ove naše zajednice. No, oni su otišli, jer im je to bio jedini izbor. Mnogi su od njih visoko obrazovani, sposobni, mladi ljudi, koji su godinama pokušavali naći posao. I to bilo kakav. Ali posla nije bilo. Ili je bio strašno loš.

I mnogi mladi, ali i nešto stariji Bjelovarčani odlaze u Irsku, Njemačku, Kanadu, čak i Novi Zeland. Nedavno samo pisali o visokoobrazovanoj, sposobnoj i hrabroj Bjelovarčanki, Evi Pemper, koja je nakon mnogih razočaranja, odlučila napustiti našu državu i svoju sreću potražiti, čak na Novom Zelandu. Koliko god ju hvata nostalgija i nedostaju joj mnoge stvari, tamo je zaista izgradila impresivnu karijeru i našla svoju sreću. To je samo jedan od mnogih primjera.

No, što će biti za više godina, kada dođe do potpunog »odljeva mozgova«? Tko će ostati i kako ćemo živjeti?

Postoje brojni kritičari, onih koji odlaze. Od naših političara, koji nekako ogorčeno gledaju na mlade koji odlaze, do domoljuba koji smatraju kako ako domovinu voliš, ne odlaziš iz nje nikako. Tu su i oni  rijetki utopisti, koji smatraju kako posla ima i kod nas, samo moraš biti sposoban, pa ga naći.

Svi oni koji govore kako posla ima, za one koji ga traže i žele raditi, mislim da nisu svjesni hrvatske realnosti. Možda posla ima, ali ne dovoljno za sve nezaposlene.

Možda posla ima, ali nažalost, prečesto ga dobivaju oni sa dobrim vezama.

Možda postoje poslovi, ali gdje se za vrijedan rad, ne isplaćuje plaća ili se plaća minimalac, nedovoljan za dostojanstven život.

Uvijek je u životu pitanje  zbora. Pristati šutke na takvu situaciju, pognuti glavu do poda, dati se iskoristiti do krajnje mjere i izgubiti svaki ponos, dostojanstvo, predati se ili ne?

Oni koji govore kako je to bijeg i da je najlakše otići, možda žele i sami to isto, ali nemaju hrabrosti. Možda nisu poslali na stotine zamolbi i dobili isto toliko odbijenica. Možda nisu doživjeli onaj osjećaj kada radiš mjesecima, a plaće nema. I neće je vjerojatno biti. A ti dolaziš svakim danom na posao i vrijedno radiš.

I nadaš se...uporno se nadaš, dok nada polako počinje umirati.

Pa se počneš polako pitati, kako će biti ovdje mojoj djeci? Činim li im medvjeđu uslugu što ostajem ovdje i ne omogućujem im nešto mnogo bolje? A bolje postoji. I to neusporedivo bolje.

Činjenica je da se u mnogim zemljama za kojima žudimo radi vrlo mnogo. Ali je taj vrijedan i mukotrpan rada redovito i pošteno plaćen. I ne morate razmišljati hoćete li dobiti plaću i kojeg datuma će napokon doći. To je nešto, što nije sporno.

Ne morate se tamo u civiliziranom i uređenom svijetu pitati, hoćete li imati za one svakodnevne osnovne potrebe. Kako ćete prehraniti i obući svoju djecu. Hoćete li moći platiti račune na vrijeme.

Imam dvoje djece i mnogo razmišljam o njihovoj budućnosti ovdje. Što im se ovdje pruža i nudi?

Životarenje ili život?

NAŠ IZBOR - ŽIVOT DOSTOJAN ČOVJEKA ILI ŽIVOTARENJE

Svatko je slobodan izabrati. I treba birati mudro, promišljeno  i razumno.

Upustiti se u avanturu života, koja je ujedno i jedna od najtežih u životu i otići ili ostati i biti veliki optimista i nadati se nekom boljem životu ovdje? No, je li to i dalje optimizam ili svojevrsna utopija?

Hoće li uskoro mnogi od nas i naša djeca, jednostavno biti prisiljeni otići trbuhom za kruhom, jer će možda jedino to, postati jedini izbor? Jer više nećemo moći trpjeti životarenje od danas do sutra, nesigurno i očajno stanje, koja nas tjera na onaj krajnji čin – odlazak u jednom smjeru?

Mnogi ovdje žive život, nedostojan življenja. Možda poneki svojom krivnjom, kako neki govore, ali najveći broj, nikako ne.  Svi oni koji dugo traže posao ili koji marljivo rade kao mravi, a za svoj posao, ne dobivaju plaću, žive životima, koji  su teški, mukotrpni i nedostojni čovjeka.

Svi oni, koji noćima ne spavaju jer ne znaju više, kako žonglirati umjetnošću, koja se zove preživljavanje, žive nedostojan život, kakvog nitko ne zaslužuje.

Izabrati bolje za sebe, a pogotovo svoju djecu, nikako nije bijeg, već dobar i razuman izbor. Često puta i nužna potreba. Izbor koji vjerojatno mnogima nije lak, ali je mudar i pametan.

Već smo iz straha i očaja, pristali na mnoge stvari. Šutimo i ne bunimo se, dok nam država tone naočigled. Jer mislimo da ne možemo ništa promijeniti. Jer se bojimo za ono malo što nam je ostalo. Možda krov nad glavom ili sutrašnji ručak.

Hrabri su i oni koji ostaju i postaju heroji preživljavanja. Nisu svi u mogućnosti izabrati odlazak, iz raznoraznih razloga.

Život je samo jedan.

Hoćemo li ga živjeti ili ćemo pristati na životarenje?