MJESTO GDJE SE STVARA, SVIRA, SLIKA, PIŠE, GDJE SE ŽIVI MLADOST

»BIRTIJA« – CAFFE BAR ZAGREB – KULTNO MJESTO BJELOVARA

»U svakom malom gradu na svijetu postoje osobe koje za sebe smatraju da su drugačije od ostalih. Takve osobe se moraju kad tad sresti u svom okruženju, u potrazi za identitetom. Ja sam se našao u Birtiji, ni sam ne znam kako, okružen jednim novim, zanimljivim svijetom koji mi doduše nije davao odgovore na pitanja, ali je nudio nove putove kako da do njih dođem...« – Slaven Bandur

Četvrtak, 21 Veljača 2013 22:43 Maja Geček-Jelić
Ispis

 

Postoje mjesta koja ne trpe protok vremena i gdje uvijek imate onaj topli osjećaj svoga doma. To su posebna mjesta. Ona obično nemaju stotinu vrsta pića i najmoderniju glazbu, niti terasu s koje gledamo i komentiramo one poznate face u gradu.

To su mjesta koja imaju dušu umjesto najudobnijih stolica, posebne ljude s duhom, umjesto mnogo vrsta pića, udoban miris topline umjesto poznatih gradskih faca. Viđate uvijek istu ekipu i sretni ste zbog toga, konobar zna što pijete čim vas vidi, kao što zna i sve vaše životne probleme i radosti. Ta mjesta su mjesta koja godinama, pa ni desetljećima, nisu izgubila svoj šarm, a s njima se stopite kao s dijelom sebe.

Postoje li još mjesta gdje se stvara, svira, slika, piše, gdje se zaista živi mladost? Ili se življenje mladosti nekako izgubilo između svih onih ispijenih kava u kafićima s modernim ritmom i blještavim uređenjem? Jesmo li zbog facebooka i ostalih društvenih mreža izgubili interes i potrebu za takvim mjestima? Je li nas virtualni svijet spojio ili ipak sveo na lica pred ekranima, otuđenima u ovom naoko suvremenom i modernom svijetu?

Jesmo li sve bliže ili sve dalje jedni od drugih?

SREDIŠTE BJELOVARSKE UNDERGROUND SCENE

Mjesto mog odrastanja, moje mladosti, kao i mjesto odrastanja brojnih Bjelovarčana, bila je popularna »birtija« ili službeno »Caffe bar Zagreb«. Budući da sam dosta mlađa od mnogih koji su tamo ispunjeno živjeli svoju mladost, jer je vrhunac njenog života bio osamdesetih i početkom devedesetih godina, slušala sam brojne priče o njoj iz tih vremena. Priče od ljudi koji su gradili njezin kultni status.

»Birtija« je bila središte bjelovarske underground scene. U njoj je pokrenut list »fanzin za rock, književnost i ostale kulture«, pod nazivom »Naginjući leptiru – svijet drugih pogleda«, koji je izlazio od 1990. do 1992. godine. Pokrenuli su ga pokojni Dražen Buhin – Buha, koji je bio i urednik lista, te također prerano preminuli Momo Vukašinović i Mladen Cuvaj zvani Cuki.

Pokrenuti idejom da stvore »mjesto« gdje će se sakupljati ljudi skloni raznim vrstama umjetnosti, poput književnosti, glazbe, fotografije ili likovne umjetnosti, odlučili su pokrenuti »Leptire«, koji vrlo brzo postaju popularni i pridružuju im se mnogi ljudi. Sjedište i glavno tržište lista bio je »Caffe bar Zagreb«, koji je u to vrijeme okupljao mnoge pjesnike, slikare, mlade glazbenike i ostale umjetnički orijentirane ljude. Bilo je to mjesto druženja, glazbe, pisanja, mjesto puno kreativnog duha.

U časopisu su se objavljivali prilozi o kulturnim događajima, putopisi, osvrti na glazbene događaje, kratke priče, pjesme, crtice iz života i slično. Iako je bio rađen u amaterskim uvjetima, na fotokopirnom stroju u tadašnjoj videoteci »Ero«, uvijek se očekivao novi broj.

»MOŽE I BEZ NASLOVA«

Kako to obično biva, kritika nije nedostajalo, ali unatoč svemu, ustrajali su u namjeri, da pokrenu umjetničku i glazbenu scenu u našem gradu. Stvaralo se, pisalo, sviralo, slikalo i o svemu tome pisalo u »Leptirima«. Bilo je to vrijeme kada je jedno kultno mjesto, bilo mnogo više od samoga mjesta, bilo je to stanje duha, sloboda stvaranja, težnja da se kreativno proživi mladost.

Ukupno je izašlo šesnaest brojeva fanzina, a zadnji broj koji je ukoričen, sadržajno i grafički dotjeran, izašao je u lipnju 1992. godine. U istoj ediciji, posthumno je objavljena knjiga Mome Vukašinovića »Može i bez naslova«, u kojoj su njegove najbolje priče.

List je doživio svoj procvat za vrijeme održavanja Bjelovarskog anala mladih, a neko vrijeme se emitirala i radijska emisija »Naginjući leptiru.« Kako su mnoge stvari na neki način bile ispred svog vremena i imale epitet undergrounda, emisija nije doživjela više od desetak emitiranja, na veliko razočaranje mnogih slušatelja.

Taj period smatra se vrhuncem rada »Caffe bara Zagreb«, i vrhuncem bjelovarske underground scene, zbog mnogih koncerata, rock maratona, izložbi i performancea koji su tada bili organizirani.

Još 8. 12. 1988. godine prvi koncert u »Caffe baru Zagreb« održao je mladi i perspektivni duo »Apfelstrudel«, u kojem su svirali Slaven Bandur i Željko Trogrlić. Malo kasnije počinju se nizati bjelovarski rock bendovi kao što su »Johann Frapp«, »Krampussy«, »Druga Strana«, »The Eye« , »6th Avenue« i drugi. Održavane su mnoge gitarijade i rock maratoni, »Sigma Jazz bend« osvaja mnoge nagrade u cijeloj državi, slikari poput Franje Matešina izlažu svoje radove, a 1993. osniva se i »Jazz club Bjelovar«.

MLADOST KOJA SE ŽIVI KREATIVNO

Jesu li zaista bili drugačiji ili su samo bili u potrazi za brojnim odgovorima, koje svi tražimo u tim nekim godinama kada tražimo sebe, znaju samo oni. Ali bili su posebni na način da su odgovore tražili kreativno, kroz glazbu, sliku ili riječ. Sakupljeni zajedno na jednom sasvim običnom, a opet tako neobičnom i posebnom mjestu, koje je i dan danas sasvim isto. Sada s mnogo manje ljudi, ali s onom atmosferom i šarmom koja takva mjesta imaju. Možda i dalje bez odgovora, a opet – s dušom.

Mnoge kasnije generacije su odrasle u mnogima dragoj »birtiji«. Svaka sa svojom pričom, uspomenama, glazbom, sjetom i nostalgijom kada je se sjete u onim dosta zrelijim godinama života. Mnogi ju posjećuju još i danas, neki je se sjete samo ponekad, možda i sa suzom u oku. Mnogi je se ipak sjećaju s osmijehom na licu i nose je u duši poput spomenika svoje mladosti, izraza mladenačkog bunta protiv krutih pravila i želje za slobodom izraza.

Danas kao da su se mladost i odrastanje sveli na kavice po brojnim kafićima koji nemaju taj šarm, na razbijanje čaša i flaša kada zapjevaju »cajke«, na cjelovečernje sjedenje za jednim stolom dok u pozadini trešti neki moderni ritam. Na mjesta bez duše.

Današnji mladi ne znaju kako je lijepo imati mjesto gdje možeš doći uvijek, napisati pjesmu ili priču, razgovarati satima, slušati dobru svirku uživo, pogledati izložbu nekog mladog i još neotkrivenog slikara ili se dobro izjadati konobaru. Takva mjesta postaju kultna zbog ljudi koji su ih stvarali, koji su ih učinili takvima, koji su ih godinama gradili. Zbog posebnog duha tih ljudi.

Je li ta mladost koju danas žive mladi zaista mladost ili glumljenje života svedeno na laž, iluziju i privid što nam pruža virtualni svijet? Dok sjede pred ekranima, stvarni život im promiče, dok grade svoj svijet na facebooku, onaj pravi život im klizi kroz prste i nestaje zauvijek.

Postoje mjesta koja ne može zamijeniti ništa, postoje ljudi puni duha, njihov smijeh i pogled, topla riječ i zagrljaj kada se čini da se svijet ruši. I takvi ljudi i mjesta nas određuju.

Čovjek

Tada sam još poštivao jednog čovjeka. Tada sam još vjerovao u nešto i tada sam se nadao nečemu. I sad kad se sjetim toga, pitam se gdje su ljudi i shvaćanja minulih dana koji su me održavali.

Čovjek je bio i egzistirao i učio me čovječnosti i životu i ljubavi i shvaćanju i ljudskosti i prolaznosti i melankoliji i svemu...

Sad više čovjeka nema. Sada sam ja postao on. I teška je zadaća koja je preda mnom. I teško je naslijeđe koje mi je ostavio.

Ali još se držim, još mogu i još se trudim.

I sad još poštivam jednog čovjeka, mada sam sad ja postao on.

Vuk Momo

Ažurirano ( Četvrtak, 21 Veljača 2013 23:01 )