Još od najmanjih nogu nas uče, kako je važno da se čuje i naš glas. Kada prvi put ugledamo ovaj svijet, važno je da se čuje onaj plač, vrisak...glas. U vrtiću se već natječemo, da naš glas bude prvi i nemilosrdno ga želimo pustiti, izraziti sebe na bezbroj načina. I volimo ga čuti, volimo kada nas čuju oni drugi. Kada krenemo u školu, visoko u zrak dižemo ruke, sve u strastvenoj želji i namjeri da kažemo, govorimo, da izrazimo svoje mišljenje, da pustimo glasno… naš glas.

U onim idealistički nastrojenim, mladim, adolescentnim godinama, mnogi su željni promijeniti svijet. I misle kako će ga mijenjati svojim mišljenjem, stavom, svojim glasom. Smatramo ga važnim, smatramo da ima svoju vrijednost. Mnogi su kroz povijest, pokušavajući promijeniti stvari, vjerovali u svoj glas i borili se njime. Njihov glas je bio njihovo oružje.

Sjetimo se samo velikih prosvjeda hipi pokreta, onih koji su pustili svoj glas PROTIV rata, a ZA mir. A onda, kada postanemo stariji i mislimo kako smo pametniji, nekako prestanemo vjerovati u svoj glas. I kako će on nešto promijeniti.

UBOJSTVO NAŠEG GLASA

Jesmo li izgubili vjeru u vrijednost našega glasa, onda kada smo postali ravnodušni, jer smo vidjeli kako on ne mijenja puno? Ili smo prestali vjerovati u sebe i počeli vjerovati da smo samo brojka na glasačkom listiću, zaboravljeni fascikl na sudu, broj na zavodu za zapošljavanje? Jesu li nam ugušili duh i kupili naš glas svojim lažima, krađom, varanjem i bahatošću, a mi smo platili cijenu ubojstvom svoga glasa?

Mi nismo broj ili zaboravljeni slučaj, puno smo više od toga. Jer..imamo svoj glas.

Na izbore idemo u sve manjem broju. Vjera kako će se išta promijeniti, nestala je s godinama manipulacije, razočaranja i sve većeg siromaštva. Dok su ulice mnogih europskih država, okupirane ljudima, koji još uvijek, unatoč svemu, vjeruju u svoj glas, nama je zavladala ravnodušnost, apatija i pomalo tragično mirenje s postojećom situacijom.

Koja je kritična i alarmantna. Jesmo li je svjesni u potpunosti ili su nam isprali mozak i uništili zdrav razum, nekim svojim bajkama za odrasle?

Gdje je nestao bunt?

Na Zavodu za zapošljavanje, ili dok smo dobili, još jednu odbijenicu za posao? Onu čiji broj više niti ne znamo.

NEDOSTATAK KRITIČNE MASE?

Dok polako idemo prema 400.000 nezaposlenih, dok nam je prizor ljudi koji kopaju po kontejnerima, postao svakodnevna okrutna stvarnost, u vremenima kada je slušanje laži postalo gotovo normalno, mi i dalje šutimo.

Mladi ljudi šute, jer se možda boje. Ili mnogi planiraju otići, jer ne vide budućnost u državi šutnje, laži, besmisla i apatije. Stariji šute i kao da se nadaju nekim boljim vremenima. Jednom...

Bolja vremena nikako ne dolaze sama. Ona neće doći jer mi duboko vjerujemo u njih ili zato što se nadamo. Neće doći iz našeg nedjelovanja, indiferentnosti i gubitka duha. Doći će jedino iz nas samih, iz želje i težnje za promjenom, koja će se provesti u djelo. Doći će kada vratimo vjeru u sebe i u cijenu našega glasa.

Činjenica je kako tonemo sve dublje u tunel siromaštva, a agonija u kojoj živimo postaje sve gora. Pitam se, je li moguće da se pojavi ona kritična masa ljudi, onih koji će shvatiti kako naš glas mora vrijediti. Ili će se to dogoditi tek onda, kada većina nas, bude osuđena na traženje hrane po kontejnerima?

Zašto se bojimo izaći na ulice, jesu li nam zaista utjerali strah u kosti, ili su nam ubili svaku vjeru kako mjesto u kojem živimo, možda ipak, može biti neko bolje i ljepše mjesto?

Čega se bojimo kada više ništa ne možemo izgubiti?

UGASIMO TIŠINU

Ne izlazimo na izbore, jer ne vjerujemo u promjenu.

"Svi su oni isti" - postala je parola, koju papagajski ponavljamo.

Ne izlazimo na ulice, jer nemamo vjere, da će naš protest išta promijeniti. Ali se promjeni uporno nadamo.

Ne reagiramo, kada netko, mnogo manje stručan, dobije posao koji je možda mogao biti upravo naš. Jer..nema smisla.

Dok u liječničkoj ambulanti čekamo satima, pa uleti netko "preko veze", obično šutimo.

Ne reagiramo na nepravde u školi, na nasilje i zlostavljanje, na birokraciju koja postaje apsurd našega društva.

I tišina se nastavlja. Ravnodušnost je sve veća.

Šutimo i trpimo, ne čineći gotovo ništa.

Kakav primjer dajemo svojoj djeci, generacijama koje tek dolaze?

Kako treba biti pasivni promatrač u životu, umjesto da budemo aktivni pokretači, oni koji djeluju, kreatori zbivanja. Ne smijemo im dozvoliti da zaborave vrijednost svoga glasa, da zaborave na svoje pravo, pravo za koje su se mnogi, davno prije nas, borili svim srcem.

PRAVO NA GLAS

Mnogi su se, davno prije nas, borili mnogo, kako bi mi danas, imali privilegiju, čast i pravo. Pravo glasa. Neki su izgubili svoje živote, vjerujući u ideale, boreći se svim snagama, za nešto, što mi danas, tako lako odbacujemo. Borili su se najviše svojim glasom, mišljenjem, čvrstim stavom, protestom, snagom i hrabrošću, protiv onoga što su smatrali pogrešnim. Poput djeteta, silno su željeli da se čuje njihov glas, visoko su dizali ruke u zrak.

Glasovanje na izborima, postala je prije mnogo godina - čast, građanska dužnost, obaveza i pravo. A onda smo ju odbacili.

Prosvjedi su, mnogo godina unazad, pravo koje imamo. Zašto ga ne koristimo malo više?

Bliže nam se izbori kakvih još do sada nije bilo. Izbori za ljude koji će nas predstavljati. Iskoristimo svoje pravo i pustimo napokon naš glas. Odluka je na nama samima.

Odaberimo stručnost i znanje, umjesto praznih riječi i beskorisnih parola, odaberimo imati pravo na izbor i aktivnost, umjesto pasivnosti.

Usudimo se vratiti naš glas, jer, možda ga jesu ukrali, ali ne mogu ga ubiti.

Sjetimo se na trenutak onog zanesenog djeteta u sebi, koje samo želi, da se čuje i njegov - baš njegov glas.