»Nije sve tako sivo, kada imaš s nekim otići na pivo« – komentirao mi je netko, moju prošlu kolumnu.

Zapitah se tada, što uistinu zanima Bjelovarčane, što oni vole i za čim teže? Je li možda popiti pivo, zabiti gol i hvaliti se količinom ispijene tekućine i zabijenih golova, postao jedini cilj i težnja? Komentirati zadnju epizodu Sulejmana i sve one poznate face, koje ispadaju s ekrana? Jesmo li se zadovoljili mrvicama?

Iz svog iskustva, zaključujem kako Bjelovarčani zaista vole pivo. Ne jedno. Niti dva, tri. Oni vole pivo u potocima. Neka samo teče i klizi niz grlo. Svijet tada zaista nije siv, a naš grad dobiva tada mnogo boja. Uz potoke piva (nisu isključene niti druge vrste alkoholnih pića, od vina ili rakije, pa do najsofistiranijih šminkerskih koktelčića.)

Uspjeh se mjeri količinom, brzinom ispijanja i mogućnošću dugotrajnog filozofiranja pod utjecajem alkoholnih para, o stanju u gradu (u prijevodu »kukanje«), lokalnim političarima, količinom zabijenih golova (jer Bjelovarčani zaista vole nogomet), kao i seksualnim hvalospjevima alfa mužjaka.

Ako se priča zaista oduži, a piva prestane brojati, na red uvijek dolaze, nezaboravne priče iz nekih starih, dobrih vremena, kada je sve bilo divno i krasno, »pljuvanje« po onima koji su nešto postigli u životu , pokoja cajka uz koju suzu i razbijenu čašu i nevješti pokušaji upucavanja ženskom rodu. Nije isključena niti neka »šora«. Onako, čisto iz štosa.

Ipak je Štulić bio prorok kada je pjevao.. »Balkane, Balkane, Balkane moj….«

Ostali smo mu strogo vjerni i dosljedni. To se mora priznati.

Bjelovarčani zaista vole brojati boce ispijenih piva, broj zabijenih golova i broj žena koje su u svom životu, ludo »zaveli«, te ih poslije, ostavili bez pozdrava. Uglavnom, bitna je količina.

Bjelovarčani biraju kvantitetu. U svemu.

Bjelovarčani vole »cajke«. Nikako rock. Možda rijetki. Smatraju ih pomalo čudacima.

Ne daj Bože, punk. To je nešto što se ovdje rijetko spominje. Možda tiho. Svaki oblik alternative i različitosti, ovdje je strogo zabranjen. Ali punk još uvijek živi.

Mnogi vole folklor. Tradicijsku glazbu. To je ovdje uvijek »in«. Na korzu, u parku, u Domu kulture. Što je u redu. Moramo poštivati izvorno.

Ali, Bjelovarčani ne vole klasičnu glazbu. Koncerti su poluprazni, ali to nije nikako slučaj, sa Božićnim Gala koncertom. On nije pitanje glazbenog ukusa i razine kulturne osviještenosti, već statusa. Ako te ne vide tamo, o čemu ćeš pričati, narednih pola godine. Tamo negdje… do Terezijane. Mora se biti viđen.

Bjelovarčani vole narodna veselja. Terezijana je modni, glazbeni, scensko kulturni i općeprihvaćeni, maratonski događaj godine. Ne znam kako bi preživjeli, da nam ukinu našu Terezijanu. Gdje bi se samo onda, pokazale sve te modne kreacije, gdje bi se veselilo i mlado i staro, na jednom mjestu. Doduše, ostalo bi mnogo novca u gradskoj blagajni, ali ne, nemojte nam nikako ukinuti, naše narodno veselje. Jer… gdje bismo tada mogli vidjeti, sve one koje nismo vidjeli godinama i gdje bi nas drugi mogli vidjeti. I zaboraviti sve probleme, na barem ta tri dana.

Bjelovarčani vole kilometre nanizanih terasa. Rituali ispijanja kave, toliko su ovdje usavršeni, da ponekad imam osjećaj, da smo u Sarajevu. Bjelovarska »Baščaršija«, mogla bi uskoro postati glavna bjelovarska turistička atrakcija. Šteta je ne iskoristiti takve potencijale.

Bjelovarčani vole biti u kolektivnoj depresiji. Nisam sigurna što je tome razlog, možda previše ispijenog alkohola, cajki, previše golova, kava i narodnog veselja, pa su se jednostavno iscrpili. I izdeprimirali do krajnjih granica.

A možda gledaju previše sapunica. Jer… tamo uvijek netko strašno plače, pati i tuguje. Depra je »in«. Plakati nad »sudbinom kletom« je zabavan način provođenja vremena. Ali nimalo funkcionalan.

Ne možeš proći korzom i reći da si super. Vjerojatno bi mislili da si lud.

A možda je to zato što nam je dosta laganja, suludih ispraznih obećanja i mrtvila u našem gradu.

Bjelovarčani vole promenadu korzom. Pogotovo s djecom. Možda i psom.

I vole tada stati i popričati sa prijateljima, koje su upravo susreli. Pričat će dugo. O nezaposlenosti, propadanju firmi u našem gradu, o tome kako nema mjesta u vrtićima i kakvo je strašno stanje u školama. Pričat će, kako su dječja igrališta u katastrofalnom stanju i kako svoju djecu više ne puštaju tamo.

Pričat će. Ali neće ništa poduzeti. Najvažnije je ipak šetati korzom i biti viđen.

Bjelovarčani vole ravnodušnost i nemaju vjere u promjene. Žele promjene (tako bar kažu), ali ne izlaze na izbore. Pa se onda poslije čude, zgražaju i ljute na cijeli svijet. I bijesne, kukaju i tuguju.

Uz pivu naravno. A poslije slijedi ispucavanje na nogometnom igralištu, a žene na nekoj trač partiji. Ipak je poslije toga nekako lakše, zar ne?

Bjelovarčani nikako ne vole one koji su nešto postigli u životu. Koji znaju, mogu i trude se. Poznati »bjelovarski jal«, toliko je uzeo maha, da ćemo uskoro, sve takve, otjerati odavde. Mladi su to odavno shvatili, pa bježe, glavom bez obzira.

Bjelovarčani uvijek misle da je tuđe bolje. I ljepše. I pametnije. Bez obzira na sve argumente, činjenice i materijalne dokaze, za njih će uvijek i zauvijek, trava biti zelenija u nekom dalekom, tuđem dvorištu.

Bjelovarčani jako vole, što je Bjelovar, grad u kojem se svi znaju. I sve znaju o svakome. Tko, kada, zašto i s kim, razgovor je, koji im uljepšava svakodnevicu. Bez obzira na to, što znaju, da će takve malograđanske disertacije, nekoga možda, zaista povrijediti. Ali, važno je biti u toku događaja, zar ne? Cijena nije važna.

Bjelovarčani se nikako ne vole angažirati. Uvijek će reći da ništa nema smisla i da »mali čovjek«, nikako ne može ništa promijeniti. I ne može sam. Ali mnogo »malih ljudi« na hrpi, čini mnoštvo. Kritičnu masu. Koja može mijenjati. Ali nekako je lakše popiti pivo, zabiti gol ili gledati Sulejmana i ne opterećivati se takvim, životnim banalnostima.

Bjelovarčani nikako ne vole umjetnost. Niti umjetnike. Slikari, književnici( ne daj Bože pjesnici) i glazbenici, za njih su neka čudna vrsta, koju oni nikako, ne mogu dokučiti. I svim silama se trude ignorirati ih, potisnuti i baciti pod tepih. Da se ne vide. I ne čuju.

Umjetnici su oduvijek ispred vremena, u kojem živi naš grad. Samo vrlo rijetki ih razumiju.

Bjelovarčani jako vole živjeti u prošlosti. Jer ona je divna, prošlost je puna lijepih uspomena, pa zašto ne bi u nedostatku boljeg, zaglavili u njoj. Bjelovarčani su jako nostalgični ljudi. Rekao bi čovjek, vrlo emotivni. Ali zaglaviti u prošlosti, umjesto živjeti u sadašnjosti i pokušati živjeti život sada, ponekad je opcija koja jedino ostaje. Jer je tako svijet nekako ljepši. Jer je obojan nekim ljepšim bojama.

Bjelovarčani se baš vole razvoditi. Jer to je »in«. Razveo se prijatelj, kuma, susjed, pa zašto ne bi i ja? Pa to je baš moderno. Tko je još vidio biti u braku, biti takav tradicionalist, koji vjeruje u ono… dok nas smrt ne rastavi… Bajke su stvar prošlosti, a vjernost i poštovanje neka staromodna kategorija.

I na kraju, ako ste se našli u najmanje pet opisa, prosječnog Bjelovarčana ili Bjelovarčanke, sasvim sigurno ste onaj tipični, nepatvoreni i vjerni, pripadnik ove populacije. Čestitam vam.

A ako niste, ne brinite. Još uvijek ima nade za vas.

Čovjek uči dok je živ.