Dugo sam razmišljala o ovom tekstu. Mnogo sam pisala o Bjelovaru. Na najrazličitije načine. Cinično, kritički, s ljubavlju i nadom, s vjerom u svoj grad. S beskonačnom vjerom u ljude.

Ovo mi je 50. kolumna i možda je zaslužila taj naslov. Mnogo sam kritizirala stanje u Bjelovaru, ali mislim da sam uvijek bila, realno kritički promatrač, našeg grada. Barem sam se trudila.

Mislim da sam imala hrabrosti, reći stvari koje mnogi znaju, ali samo šapuću. Ili nemaju prilike. Pa sam se trudila, pisati u ime svih njih. Mnogo sam pisala o svim svojim obespravljenim sugrađanima, o licemjernim obećanjima, o ljudima, kojima je očaj postao, zaista jedina opcija. Koliko sam uspjela u tome, znate samo vi.

Namjera mi je uvijek bila potaknuti na razmišljanje i otvorenost. Jedini cilj mi je bio inspirirati, navesti na kritičko razmišljanje ili samo, utješiti mnoga tužna srca. Ako sam uspjela doprijeti do samo nekoliko duša, sretan sam čovjek.

Ja znam da sam uvijek pisala iz duše, a da su me mnogi vaši komentari, dirnuli do suza. Jer moja duša, još uvijek, negdje duboko, u mojim najskrivenijim dijelovima i u svim mojim stanicama, voli moj grad.

Ovdje sam rođena i odrasla. Još uvijek susrećem u prolazu neka lica, s kojima sam se igrala po parkovima i dječjim igralištima. I znamo se silno smijati, svim našim »psinama«, koje smo kao razigrana djeca radili.

Ovdje sam završila, još uvijek mi dragu, bjelovarsku gimnaziju. Mnoge profesore koji su mi predavali, a neki od njih se i dobro namučili sa mnom, susrećem često i uvijek mi izmame osmijeh na lice.

Ovdje sam proživjela pubertetsko ludilo, prve ljubavi, razočaranja i razne životne škole.

Ovdje sam godinama radila u svojoj struci odgajatelja, mada već godinama, zauzimam jedan od mnogih brojeva, u statistici nezaposlenih osoba.

Ovdje živim i odgajam svoje kćeri.

I često mi se čini da u svom rodnom gradu, trunem poput biljke bez vode. Ili svjetlosti. No, koliko ga god, sve češće, ne osjećam svojim, zbog sve bijede, siromaštva i tuge u očima, mnogih svojih sugrađana, mislim da ga volim. I da će ga dio mene, voljeti zauvijek.

Jer je moj.

I jer sam ja njegova.

GRADE MOJ…

Kada razmišljam zašto volim Bjelovar, čini mi se da svaki događaj, koji mi je ostao u sjećanju, kao draga uspomena, kao i svaki dio grada koji volim, volim zbog ljudi. Ljudi, koji su na neki svoj način, obilježili moj život. Od tete u vrtiću, učiteljice u osnovnoj školi, profesora u Gimnaziji, nastavnika u Glazbenoj školi, pa do svih onih ljudi, koje sam voljela ili volim.

Uvijek sam jako voljela ljude. I dan danas, odgovorno tvrdim, da nema ljepše stvari u životu, kao što je smijeh, dragih nam prijatelja, zagrljaj onih koje volimo, ljudski glas kada nam je najteže, riječ ili ruka podrške, kada ju trebamo.

I to sam od mnogih ljudi, na najrazličitije načine, uvijek dobila.

Jer Bjelovarčani su takvi. Bez obzira na sve teškoće, probleme, sve suze i neprospavane noći, mnogi od njih su zadržali veliko srce. Bez obzira na sve, životu i bijedi u inat, pokazali su se kao veliki »fighteri«, s dušom ispod sijede kose i izboranog lica od previše briga.

Ovdje su moja djeca, roditelji, prijatelji i mnogi dragi ljudi. Ovdje su ljudi koje volim.

Zato volim Bjelovar.

Volim bjelovarske ulice i parkove. Kao dijete sam trčala po njima, a u nekim zrelijim godinama, pomogli su mi da prehodam, mnoge moje tuge, dileme, sva moguća pitanja, koja su negdje tamo, na pustim bjelovarskim ulicama, našla svoje odgovore. Imamo lijepe parkove, koji su me mnogo puta inspirirali, doveli do mnogih mojih riječi i tekstova. Zato volim Bjelovar.

Jako volim bjelovarsku knjižnicu i ljude koji tamo rade. Uvijek sa osmijehom na licu, sa nekom lijepom riječju i sa znanjem o dobrim knjigama. Mjesto s dušom. Bjelovarska knjižnica, jedno mi je od najdražih mjesta. Mjesto koje me inspiriralo, tješilo i radovalo, sa svojom čarolijom, satkanom od predivnog mirisa knjiga. Zato volim Bjelovar.

Volim i bjelovarski bazen. Dečki, koji se stvarno godinama trude, uspjeli su od golog betona i vode, stvoriti sadržaj, koji svako ljeto, zaista veseli mnoge Bjelovarčane. I mene samu. Čista voda, zanimljivi sadržaji, smijeh i radost mnoge djece, nešto je što me veseli. Zato volim Bjelovar.

Volim kada prolazim pored naše Glazbene škole. U prolazu, čujem prebiranje po klavirskim tipkama i tada se sjetim svih mojih godina, koje sam provela tamo, svirajući klavir, pjevajući u zboru, učeći note, akorde i intervale. Sjetim se svih entuzijasta i dragih ljudi, koji tamo rade. Sjećam se predivnog druženja, koncerata i putovanja. Zato volim Bjelovar.

Kada se želim maknuti od često puta teške i mučne svakodnevice, odem na naš Borik. Onaj šum borova, ima zaista terapeutski učinak na mene. Volim duge šetnje, trčkaranje moje mlađe kćeri, uz zvuk smirujućeg ptičjeg pjeva. Miris drveća, koje me uvijek zove da ga zagrlim. Širom otvorenih ruku. Zato volim Bjelovar.

Volim Bjelovarsko kazalište. Čarolija i sjaj koju nam ono daje, ne može se mjeriti cijenom ulaznice, već samo velikim trudom, željom i strašću, koju oni, koji je stvaraju, ulažu u nju. A ulažu mnogo. I bore se, zaista mnogo.

Bore se, da nam svojom čarolijom, uljepšaju našu sumornu svakodnevicu.

Volim našu alternativnu scenu i već kultnu »birtiju Zagreb«.

Tamo sam odrasla i upoznala mnoge drage ljude. Ljude, koji su mnogo puta bili ispred svog vremena, pa im je Bjelovar postao »premali«. Iako je danas, draga nam »birtija«, daleko od svojih sjajnih vremena, volim ponekad otići tamo, popričati s konobarom i upiti taj neki duh bunta, revolucije, rocka i bliskosti.

Nostalgičan sam tip, priznajem. Volim poslušati dobri stari rock i nasmijati se starim vremenima. Mada sam hipi u duši i srcu, ne volim živjeti u prošlosti. Biram biti sada i ovdje.

NAŠ GRAD

Koliko god nam je teško, ne smijemo klonuti duhom. Koliko god su nam ukrali snove i pretvorili ih u surovu borbu za golu egzistenciju, ne smijemo se predati.

Tu smo. Sada i ovdje.

I moramo pokušati sve što možemo, kako bi naš grad, zaista bio, samo naš grad.

I mada nosimo pretežak teret na leđima, ja još uvijek mogu vidjeti, osmijeh na licima mnogih.

I znam da je negdje ispod, prekrivena magličastom nadom, velika tuga, ali ja biram vidjeti vaš osmijeh. Jer mi on daje nadu.

Znam da svi vi, koji priznajete, kao i vi, koji to više ne želite priznati, niti sami sebi, volite Bjelovar. I želite mu najbolje.

Znam da želite vidjeti radost na licima svojih sugrađana i čuti glasan smijeh.

Znam da želite posao i normalan život bez straha za egzistenciju.

Ja još uvijek volim svoj grad. Volim pisati o njemu.

O lijepom i tužnom, o mnogim stvarima koje volim u njemu, kao i o onima, koje nemaju neku svijetlu budućnost.

Volim pisati o promjeni. Mada se često u životu osjećam... sama protiv svih.

Nadam se da ću još dugo pisati o Bjelovaru. I o promjenama koje su nužne.

Volim šetati ulicama svog grada i razmišljati o tome, kako smo grad svi mi.

I svaki naš osmijeh, kao i pokušaj da učinimo nešto za naš grad, za druge oko nas, učinit će sigurno, da naš grad, postane neko ljepše mjesto. Za nas i našu djecu.

A na kraju Vas pitam: Zašto vi volite Bjelovar?