Prije tjedan dana, pisala sam o čudu koje se dogodilo u Bjelovaru. Pomalo uzbuđena i s velikom nadom u slogu, zajedništvo, odlučnost i spremnost Bjelovarčana, da napokon, bar pokušaju, mijenjati stvari.

Za  one neupućene, radi se o bjelovarskoj bolnici i o  mogućem gubitku, njenog pravnog statusa, nakon gotovo 250 godina.  Zajedno s bolnicama u Virovitici i Koprivnici,  trebala bi biti pripojena Osijeku.

Zamislite si sada svi vi, koji imate malu djecu ili zamislite sve naše, bolesne i nemoćne umirovljenike, kako se satima i satima »koturaju« do Osijeka, kako bi došli na specijalistički pregled.

O troškovima takvih putovanja, ne želim ni pisati. Za to nam, ne treba mnogo mašte.

Svi mi jako dobro znamo, da naša bjelovarska bolnica, nije u posebno dobrom stanju. Također svi većinom znamo, sve njene nedostatke i probleme. Mnogi od nas, imali su  i poneko neugodno iskustvo, no to sve, ipak nije razlog, za naše ravnodušno mirenje, sa svime što se dešava.

Bjelovarčani su, već po pravilu, jako ravnodušni ljudi.

Bjelovarčani ipak, vole kukati, dramiti i plakati nad »sudbom kletom«, koja ih je zadesila, u njihovom rodnom gradu. Poslije će to zaliti, s nekom pitkom alkoholnom tekućinom, pa će svijet, na trenutak, izgledati ljepši.

Svratiti u neki od bjelovarskih kafića i »glumiti hrabrost« i biti veliki na riječima, to je klasična bjelovarska priča. Ali uvijek postoji onaj koban trenutak, trenutak gorkog i mučnog otrežnjenja.

Zato me posebno iznenadila jedna priča.

Tračak nade u meni, probudila je grupa »Bjelovarčani za spas bolnice Bjelovar«. Krenula je s velikim entuzijazmom, željom, voljom i strastvenom predanošću, da se  stvari pokušaju promijeniti. Gledala sam, pomalo u čudu,  kako iz sata u sat, broj članova, naglo raste. Osnivač grupe je čovjek, sa zaista velikom željom i voljom.

Od osnivanja  grupe na Facebooku, prošlo je otprilike dva tjedna i grupa sada broji,  više od 3.200 članova.

Entuzijastii i ljudi koji beskompromisno žele mijenjati?

Ili samo, još jedna  grupa na »fejsu«?

Velike priče bez pokrića  ili razbijanje ravnodušnosti?

TEŽINA POTPISA

Sve je počelo vrlo žustro, brzo i činilo se, kao  jedna mala,  bjelovarska revolucija. Mnogo se pisalo, komentiralo i ljudi su djelovali vrlo svjesno i odlučno u svojim namjerama.

Sljedeći logičan korak, bilo je pokretanje peticije. Dok je sve još bilo na »lajkovima« i komentarima, izgledalo je nekako idilično,  ali kada je došlo do pokretanja online peticije, stvari su pokazale, jednu sasvim drugačiju stranu. U gotovo tjedan dana, peticiju je potpisalo, nekoliko stotina ljudi, točnije u trenutku dok ovo pišem, skupljeno je 369 potpisa.

Jesmo li navikli na klasične peticije na papiru, koje potpisujemo na štandu? Ili zaista mnogi misle, da nam bolnica, ovakva kakva jest, uopće ne treba?

Dok naši bjelovarski moćnici, kuju planove, za megalomanske i  neodržive projekte, poput zatvorenog bazena, u isto vrijeme,  nekako rezignirano gledaju, kako nam planiraju »istjerati« bolnicu iz grada. Veliki apsurdi maloga grada.

Uzimam u obzir, da postoji još mnogo ljudi, koji nemaju internet, a peticiju bi vrlo rado potpisali, negdje na ulici.  Peticija će, prema mojim saznanjima, vrlo brzo, moći biti potpisana i na taj način.

Ali, što je s  više od 3.200 ljudi, koji su u par dana, postali članovi grupe?

Svaka čast iznimkama, koji su potpisali.  Ali ostaje pitanje zašto nisu i ostali.

Ne znam točno, koliko se misle angažirati naš župan i gradonačelnik, ali nisam niti vidjela, da su se angažirali, naši gradski vijećnici.

Kao da svaki angažman i inicijativa, ako nije samo za osobnu korist, već za opće dobro svih nas, postaje neka,  izumrla kategorija.

Čitajući mnoge komentare ljudi, primijetila sam dozu ogorčenosti i ljutnje, na one koji su doveli, do postojećeg stanja bolnice. Naravno, odgovornost je na njima, ona nikako nije na pacijentima.

Primijetila sam  kako se od velike želje, volje i strasti, da se napokon pokuša nešto promijeniti, situacija »razvodnjava« i prerasta u »zaboravljeni slučaj«.

Zašto tako brzo i lako odustajemo?

Zašto nam je tako teško, staviti svoj potpis?

Potpis ima snagu i težinu. On pokazuje stav.

On je dokaz našeg neslaganja i pobune, protiv onoga što nam je nametnuto, bez našeg pristanka . To je naše »ne«, protiv onoga što nije ispravno i što nije dobro za nas.

Hoćemo li zaista mirno, prepuštajuće i  s kroničnom ravnodušnošću, gledati kako se, kap po kap, utapamo u vlastitom strahu ili ćemo  se napokon probuditi?

Mnogi misle da naš glas ili potpis, ne vrijede ništa. Zaboravili smo biti, aktivni sudionici društva u kojem živimo. Zaboravili smo  da su takve »male« revolucije, često puta, mijenjale svijet. Potpuno smo zaboravili što znači odlučnost, hrabrost, ustrajnost i želja za promjenom.

ZAŠTO SMO IZDALI SAMI SEBE?

Često puta nemamo priliku. Često puta je možda uzaludno. Često puta nemamo, baš nikakvu šansu da išta promijenimo, jer odlučuju oni drugi. Oni koji imaju moć.

Ali ovog smo puta, možda dobili priliku da pokušamo. Pa smo  iznevjerili sami sebe.

Prodali pokušaj  promjene, za život u »sigurnoj zoni udobnosti«.  Koja više nije nimalo, sigurna niti udobna, već je puna nesigurnosti i očaja.

Dok gledamo kako se zatvaraju tvornice i gase radna mjesta, dok gledamo kako se poslovi dobivaju preko veze ili političke funkcije, dok prolazimo gradom, koji je postao poznat i prepoznat, jedino po kafićima, zapitajmo se, što smo učinili da bude drugačije?

Kada je tako teško, staviti čak svoj potpis, izaći na izbore i zaokružiti broj, reći naglas stvari bez straha i šaputanja, pobuniti se protiv očite nepravde, ne mislite li, da smo izdali sami sebe?

Možda ne namjerno i svjesno, možda ne iz nekih loših namjera, možda smo samo  poput djece, naivno vjerovali, da će za nas govoriti i napraviti stvari, netko drugi.

Ali, onaj drugi ne postoji. Postojimo samo svi mi, sa svakim našim »malim« potpisom i glasom, koji ostavlja trag.

A mnogo tragova, čini utabanu stazu.

Neki drugačiji i bolji put.

Grad u kojem živimo, treba svakoga od nas. Ali nas treba aktivne i s vjerom. Poduzetne i bez straha. On ne treba našu pasivnost i ravnodušnost.

Treba nas slobodne.

Jer, sloboda je  isključivo to. Činiti možda naoko male, ali naše izbore.

Ostaviti svoj potpis bez straha, donositi odluke po svojoj savjesti, ne utopiti se u masi, razmišljati kritički i otvorenog uma, govoriti iskreno i bez  zadrške. .to je sloboda.

Ona  znači usuditi se i viknuti glasno ...NE.

Za sve one, koji možda  još požele potpisati peticiju, potpisati je mogu ovdje.

A o svim budućim događanjima, vezanim za peticiju, svakako ćemo vas obavještavati.