Moja prošla kolumna »Ovo nije moj Bjelovar«,  izazvala je burne reakcije mojih sugrađana. Dok se jedni slažu i priznaju da je  to zaista naša surova stvarnost i realna slika našega grada, drugi tvrde da nije baš tako i optužuju me, da širim pesimizam.

Oni koji me čitaju duže vrijeme, znaju da sam pisala o mnogim negativnim stranama našega grada, ali i o pozitivnim stvarima i entuzijastima, koji se zaista trude. Uvijek sam se trudila pisati realno, stvarno i potpuno iskreno.

Iz srca i svoje savjesti. Kome to smeta, neka više nikada, ne klikne na moju kolumnu.

Budući da  od samoga početka, imam zaista potpunu slobodu izražavanja, bez cenzure (hvala uredniku), uvijek sam se trudila pisati potpuno otvoreno, bez zadrške i straha. Upozoravali su me mnogi, da će me moje riječi koštati i da ću ih skupo platiti. Nisam mogla drugačije. Ponekad ne možeš, protiv onoga što jesi.

Ne ljutim se na one, koji me nazivaju bjelovarskim »hejterom«, ali svatko, tko me duže i pomnije čita, shvatio je već, kako mi je stalo do Bjelovara. Da mi nije, pisala bih vjerojatno o raznim banalnostima, jer me ne bi bilo briga.

Rođena sam Bjelovarčanka i ovdje živim čitav život. Još kao dijete, a bila sam gradsko dijete, odraslo na asfaltu i pomalo u oblacima (jer sam živjela u »neboderu«),  znala sam svaku bjelovarsku ulicu, svaki pedalj korza, svako drvo u parku, po kojem smo se penjali. Sada se tamo penje moja kćer, a ja prebirem po uspomenama. Imam ih mnogo.

Moji roditelji, uskoro će navršiti četrdeset godina, svog rada u bjelovarskoj Glazbenoj školi. Rade tamo, još od  prije, nego što sam ja ugledala ovaj svijet. Budući da nisu imali »baka servis«, mislim da sam u našoj Glazbenoj školi, valjda  i prohodala. Djetinjstvo sam provela na mnogim koncertima, probama i sličnim događanjima. Moj tata, osim što je radio i još uvijek radi kao profesor te škole, godinama je bio dirigent bjelovarskog Gradskog orkestra, a moja mama je naučila, već zaista mnoge generacije, note, ljestvice, akorde, intervale i brojne druge stvari.

Gradski orkestar, koji je osvajao brojne nagrade, širom Hrvatske i bivše Jugoslavije, ali također i na mnogim međunarodnim natjecanjima, još  je jedna stvar, koja je zbog izostanka podrške i nerazumijevanja gradske vlasti, otišla u nepovrat. Trudili su se i dirigenti prije i poslije njega, ali danas, Gradski orkestar je nešto, o čemu možemo samo, pričati s nostalgijom.

Također, sjećam se poznatog dječjeg festivala »Djeca, radost, pjesma«. Bjelovarski brend, koji je također izumro. Sjećam se, kako smo kao djeca, obožavali pjevati onu poznatu, uvodnu pjesmu »Zdravo djeco, velika i mala…«. Mlađe generacije, toga se ne sjećaju, ali stariji  dobro znaju o čemu pričam. Završavala je »tisuću vam pozdrava i šala, iz tisuću srca Bjelovara«. Dobra reklama za Bjelovar, zar ne?

Velika je šteta, što se nešto, po čemu smo bili itekako poznati, izgubilo u bespućima prošlosti.

Budući da sam odrasla u prosvjetarskoj obitelji, nisam odrasla u nekom materijalnom bogatstvu, ali bogat je tada bio, život u Bjelovaru. Ljudi nisu bili nezaposleni, tvornice i firme su radile, poneke itekako dobro, imali smo dva kina, uvijek prepuna, bilo je sportskih, kulturnih i društvenih događanja svake vrste. Život na gradskim ulicama,  bio je nešto, što je živjelo – i zimi i ljeti. I nije se gasilo, s prvim mrakom.  Tada je Bjelovar bio grad, zaista ugodan za život.

Sve ovo pišem, jer želim reći, kako poznajem ovaj grad.  A pišem o njemu, jer mi je stalo.

Jer ga volim. Jer znam kako se prije živjelo i kako se živi danas.

Osnovnoškolski i gimnazijski dani, prve ljubavi, šetnje korzom i sve one čari odrastanja, proživjela sam ovdje. I bilo je lijepo. Ni u snu se tada nisam nadala, da će Bjelovar postati grad, iz kojeg se samo, želi otići. A žele mnogi. Netko nam je srušio snove,netko je učinio da strepimo i razmišljamo, kako preživjeti.

TKO VOLI, A TKO MRZI BJELOVAR?

Bjelovarčani su postali specifični ljudi. Mnogi će kukati, žaliti se i cendrati, ali onako, tiho. Da ih slučajno, ne bi netko čuo. Ili glasno, nakon nekoliko pića, proklinjati će sudbu kletu i ovaj grad. Ali neće se usuditi, bilo što reći javno. Ili ne daj Bože, izaći na izbore. Na to idu budale. Odmahnut će glavom i krenuti dalje. Strah je nešto, što se mnogima, uvuklo u kosti.

Čega se boje? Da će ostati bez posla, neće dobiti plaću, djeca će imati probleme, prijatelji će ih zamrziti?

Da, tako su nas naučili. Da skrušeno pognemo glavu, bez riječi, bez pogleda uprtog gore i sa čvrstim stavom i mišljenjem. Učili su nas dugo, da naš glas ne vrijedi ništa, da mi ne mijenjamo stvari i da ne smijemo govoriti »protiv«. Bilo čega. Samo šuti i trpi.

A naše »protiv«, može biti naš »za«. »Za« – za nešto drugo. Ono bolje.

Oni, koji šute, odmahuju rukom, šapuću sa strane i ne vjeruju u promjenu, oni zapravo ne vole svoj grad. Jer ako nešto voliš, viknut ćeš glasno. Da svi čuju. I nećeš osjećati strah. Viknut ćeš i o dobrom, ali i o lošem. Jer voliš ovaj grad i ljude u njemu. Viknut ćeš bez cenzure i iz srca.

Oni drugi, koji na sav glas viču, kako je Bjelovar divan grad, kao stvoren za lijep život i kako u Bjelovaru, teče med i mlijeko, a ruže cvatu na svakom koraku, takvi se ili dobro zavaravaju ili žive u bajkama.

Čitala sam izvještaj sa sjednice Gradskoga vijeća. Dok oni raspravljaju o glazbi na sahranama, o novim trgovačkim centrima i kinu, koje se već poslovično, neće tako skoro otvoriti, pitam se, kuda sve to vodi? Tko će kupovati u tim silnim trgovačkim centrima, kada ljudi svakodnevno ostaju bez posla?

NAŠE »PROTIV«, MOŽE BITI NAŠE »ZA«

Istina, percepcija stvari je ključna. Neki su zadovoljni životom ovdje, mnogi nisu.  Zavisi kakva su vam očekivanja i kriteriji kvalitetnog života u gradu.

Ali problemi postoje i to su činjenice. Otvoreno ukazivanje na probleme, može biti i početak, njihovog rješavanja.

Na  probleme treba ukazivati i protiv njih se treba boriti. Uporno i tvrdoglavo. Hrabro i iskreno.

Svi mi. Na način, na koji možemo.

Za bolje. Za kvalitetniji i bogatiji život u našem gradu.

Kojim god očima, promatrali život u Bjelovaru, ako ste imalo svjesni i razmišljate svojom glavom, doći ćete do istine. Možda vaše istine. Ali važno je imati otvoreno srce i um. I težiti onom boljem.

I kako god mene ili druge nazivali, oni koji ukazuju na probleme, oni koji se ne boje reći da je nešto pogrešno i loše, nisu bjelovarski hejteri. Oni govore, jer žele bolje. Za sebe i druge.

Ja želim bolji, ljepši, bogatiji i ispunjeniji život u Bjelovaru. Za sebe, a pogotovo za svoju djecu.

Želim ga i za sve moje sugrađane i za njihovu djecu.

I želim nam svima, da možemo otvoreno, bez straha i cenzure, govoriti i reći sve što želimo. Sve što mislimo, što smatramo dobrim, ali i lošim. Pa ćemo i na taj način, možda imati neki ljepši, ugodniji i pozitivniji život u Bjelovaru, kojeg volimo.