Prikupljaju se potpisi za referendum protiv »monetizacije« hrvatskih autocesta. Neki je lukavac šapnuo nekome u Vladi da se to nazove tako, a ne rječju koncesija.
Ma, ne valja ni riječ koncesija. I ona djeluje činovnički »uzvišeno« za posve jasnu hrvatsku riječ: najam.
Protivnici za štandovima viču: Ne damo naše ceste!
Ali neće spomenuti da te ceste nisu naše dok ne otplatimo i posljednju ratu. Jer, tako je i s autom na kredit (a kad ga uzmete u najam on sve vrijeme nije vaš).
Kad smo već kod auta, tko će si ga otkupiti iz lizinga nakon što ga je tri, ili pet godina raubao i izraubao? Kupit će ih, polovne, netko drugi, iz onih »salona« na otvorenom, ograđenih žicom.
I, kad smo već kod auta, što mislite, koliko onaj tko se vozika autom pod lizingom troši na servis i popravke zadnjih godinu, godinu i pol? A i to, znajući da će ga vratiti i uzeti drugi — koliko ga milosrdno u to vrijeme pazi, mazi — ili gazi?
E, upravo takve će te, »naše« ceste, dobiti naši unuci kad ih stranci vrate poslije 40 godina.
Pa, nazdravlje!
Do tada će sve što se iz njih može iscijediti, iscijediti oni koji su ih i uzeli da iz njih iscijede sve što se može.
PRIRODNI MONOPOL NE MOŽE U PRIVATNE RUKE
Ako sada odustajete od čitanja jer mislite »Evo još jednoga koji je protiv monetizacije«, pazite da se ne prevarite!
No, tih argumenata ima još. I to kakvih!
Profesor docent dr. Goran Vojković s Prometnog fakulteta opravdano tvrdi da to što Vlada zamišlja s autocestama nije moguće iz najmanje tri-četitri razloga:
- trećina trase zemljišno-knjižno nije raščišćena, a po domaćim i europskim propisima to mora biti. I zdravi razum kaže da se ne može iznajmiti što je tuđe, ili barem nije tvoje.
- prema europskim i domaćim propisima nijednom se privatnom koncesionaru ne može i ne smije unaprijed jamčiti prihod. Hrvatska nema prometnu strategiju prema kojoj će se promet u nas razvijati pa se zato prirodno razmišlja kako da se jamčenjem prihoda privuče koncesionar ako i propadne plan povezivanja naših autocesta s jadransko-jonskim pravcem. Uspije li, super! Ne uspije li, na cestama će biti kao i dosad nedovoljno prometa da se autoceste isplate, a država će za otplatu i isplatu koncesionara ponovno posezati u proračun. Dakle, ako zanemarimo propise koji takva jamstva brane, što je nemoguće, manjkove će opet pokrivati država. U takvom slučaju, što će nam koncesionar koji tu traži svoj profit?
- ono što je prirodni monopol, a autocesta koja nema alternativu, ne može u privatne ruke zato jer je od državnog monopola gori jedino privatni monopol. Kad političari kažu: »Pa već imamo koncesiju«, misleći na Istarski ipsilon, malo nas zavaravaju. Ipsilon je sasvim drugi tip koncesije u kojoj ulagač gradi cestu, onu koja poslije isteka koncesije ostaje nama. U slučaju autocesta i »monetizacije« Hrvatska u najam da je gotov proizvod. A to nije isto.
Nadalje, ako se pokazuje da domaći menedžment ne zna racionalno upravljati cestama, a po svemu sudeći tako je, zašto bi one išle u koncesiju? Zašto država ne bi, kao glavni dioničar u Hrvatskim autocestama i Autocesti Rijeka-Zagreb, smijenila domaću upravu, dovela i bogato platila strance koji bi za državu bitne tvrtke doveli u red i profitabilnost? A eventualnim tako ostvarenim profitom punila proračun, ili smanjila cijene cestarine. Zašto?
PANIKA!
Stranke određene orijentacije koje kritiziraju Vladu demagoški tvrde da ćemo »prodati ceste«, a sve samo zato »da se privremeno zakrpi proračun«. Takvim izjavama ti samo pokazuju da nemaju pojma što se događa s novcem u državnom proračunu.
A ja tako ne mislim. I na to me upravo ovih dana u uvjerenju učvršćuje informacija koja je izbila na naizgled neočekivanom mjestu, u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. U ponedjeljak je ministar Vedran Mornar učitelje i javnost uznemirio javnom tvrdnjom da za prosinačke plaće nastavnog osoblja neće biti novca jer u proračunu nedostaje 440 milijuna kuna!
I ne znaš što je blesavije: to da je preko noći tih 440 milijuna naglo pronađeno, ili pomisao da je jedno ministarstvo naglo otkrilo kako je novac (neplanirano?) potrošen, ili da nije sposobno izračunati koliko obrazovanje stoji svih dvanaest mjeseci.
Ali ni to nije bitno. Ako Vlada ne umije izračunati ono što jednako košta svakoga mjeseca kao što je obrazovanje, kako znamo da zna izračunati što donosi ili odnosi »monetizacija«?
Dobro, na to pitanje ne moramo odgovoriti, jer to i nije ključna riječ koja definira definitivno najgoru vladu koju smo dosad imali.
Koja je to ključna riječ? Nije to ni »odlučnost« ministra prometa Siniše Hajdaša Dončića (»Zaludu vam referendum, autoceste će u koncesiju«) da »monetizaciju« izgura bez obzira na referendumsku anketu, i »iznenadna« rupetina u proračunu za prosinac za obrazovanje naznačuju nešto posve drugo — paniku!
Ako još niste shvatili: državne se financije raspadaju, a Vlada pokazuje da gubi i »odokativni« pregled što se događa. Onako kako je preko noći zijevnula rupetina u proračunu za nastavnike, i onako kako je naizgled preko noći pokrpana, naznačuje da takvih frka ima koliko hoćeš i koliko nećeš, a samo neke se vide. Utržiti ceste pod svaku cijenu po metodi »daj sad što daš, ali što brže«, naravno, bez prometne strategije i naravno, zanemarujući vlastite i europske propise koji bi jedan takav natječaj lako mogle oboriti, do neba vrište: Panika!
Ali tu ključnu riječ – panika – nijedna politika nikada neće reći svojoj javnosti. Mislite da bi?
PREBACIVANJE SVIH DUGOVA NA SVE NAS
Pretpostavimo, međutim, posve dobrohotno da sve ovo nije riječ o bilo kakvom, a najmanje paničnom krpanju proračuna koji se nekontrolirano raspada. Da nam ništa ne naznačuje slom državnih financija. Da ova država već punih šest godina žestoko propada. Da je to jedna teška zabuna, privid. Da Hrvatska nije rekorder po dugotrajnom propadanju svega, a pri čemu se sve vlade uspijevaju s mandatima probiti do termina redovitih izbora unatoč tome što sve to vrijeme nitko ništa ne poduzima… pravo je pitanje zašto se sadašnja Vlada baš tako žestoko zauzima za tu finu riječ — »monetizacija«. Možda iz ispraznog razloga da se dovuče do novog redovnog izbornog roka, a poslije toga — potop.
Meni se čini da dobar dio motivacije da se u HAC i ARZ, osim za to malo novca, na četiri desetljeća dovuče strani upravitelj leži u tome što same ne žele raščistiti dvije stvari: sudski pljačku velikih »ličilaca tunela« i malih uhljeba, kojima bi morali dati tisuće otkaza.
Neka to učini stranac! Oni su loši, nismo mi!
Nama se to ne da.
A ne da nam se misliti ni o tome kako će se otpušteni zbrinuti, što će raditi, što će jesti.
I pazite sad: jedino upravo oni koji nikako ne žele na cestu, iako im je sasvim jasno da ih je u monopolu autocesta previše, jer su ih dovodili oni koji se smjenjivali kao izborni pobjednici, a nitko otpuštao — upravo ti se domoljubnim parolama zauzimaju protiv davanja autocesta u najam, koncesiju, monetizaciju. A zapravo pozivaju druge da se za to zauzmu, pa ako treba i referendumom.
Kako god ispalo, sa strancima ili bez njih, ti su ljudi preskupi višak, a megalomanski brzo izgrađene autoceste bez procjene koliko će se i kako isplaćivati (»Nama se to ne da, neka o tome glava boli one koji dođu poslije nas«) ostat će građanima ove zemlje na naplatu, sa strancima ili bez njih.
Zato »monetizacija« nije krpanje proračuna, nego prebacivanje svih dugova na sve nas. I naplata svega opljačkanoga: onoga što su u svoje džepove grabile velike ribe i onoga što su masovnim uhljebljivanjem »svojih« bez imalo milosti staviljali na grbaču onom sve manjem ostatku koji doista nešto pošteno radi.