Guverner američke savezne države Alabame. republikanac Robert Bentley, naredio je u srijedu ujutro da se sa zgrade državnog parlamenta, »bez pompe, brzo i tiho« trajno ukloni borbena zastava Konfederacije. Devedeset minuta kasnije zastava je skinuta.
Kakva zastava? To je onaj svima poznatii dizajn, s plavim Andrijinim križem preko crvenoga polja na čijim je modrim trakama rasuto trinaest bijelih zvjezdica.
Guverner američke savezne države Alabame, republikanac Robert Bentley, naredio je u srijedu ujutro da se sa zgrade državnog parlamenta, »bez pompe, brzo i tiho« trajno ukloni borbena zastava Konfederacije.
Devedeset minuta kasnije zastava je skinuta.
Kakva zastava? To je onaj svima poznatii dizajn, s plavim Andrijinim križem preko crvenoga polja na čijim je modrim trakama rasuto trinaest bijelih zvjezdica.
Dan prije, u utorak, od prodavanja zastava Konfederacije i druge robe s njenim oznakama javno su odrekle korporacije WalMart, eBay, Sears, Target, Etsy i Amazon.
Kakav se to iznenadni obrat dogodio u glavama Amerikanaca, kojima je južnjačka zastava bila zgodan simbol južnjačke pripadnosti, motociklistima i kamiondžijama dekorativni dodatak, a malo koji južnjački vlasnik automobila nije na njegovu braniku imao naljepnicu s tim motivom?
Zanimljiva je povijesna činjenica da to nije prava zastava šestorih američkih južnjačkih država Konfederacije, nego je to dizajn od nje posve različit. Prava ima kružnicu od 13 zvijezda na plavom kvadratnom polju, te dvije crvene i jednu bijelu vodoravnu “letvu” izmeđi njih. I za nju malo tko zna.
Ono što danas jasno poznajemo kao »zastavu Konfederacije« koristile su vojne jedinice Juga u Američkom građanskom ratu od 1863. do 1865. godine. Praktično, samo dvije godine! Originalan je dizajn bio čak kvadratni, a danas uvriježeni pravokutni oblik koristile su jedino mornarica i vojska Tenesseeja.
NE BAŠ SVI, I NE BAŠ BEZ OTPORA
Tu su »nehrđajuću« zastavu, kako su je izvorno zvali, u pop-kulturi prigrlili razni izvođači i zabavljači koji se htjeli okititi buntovništvom i odmetništvom, a gotovo je bila redovit ukras na čačkalicama zabodne u slastice i pića za južnjačkih roštiljanja.
Ali, lako za taj odmetničko-patriotski folklor.
Elemente ili cijeli dizajn upravo te, poražene borbene zastave, u raznim su oblicima do danas bile zadržale države Alabama, Georgia i Mississippi, a na registracijskim pločicama za vozila čak u devet južnjačkih država.
I sve ih se preko noći odriču! No, ne baš svi, i ne baš bez otpora (Mississippi je najavio ponavljanje referenduma iz 2001. kad je zastava prošla, a prve ankete kažu da je se ni sada ne bi odrekli), ali ono što je trajalo više od stoljeća i pol, ono što je kao upravo ta zastava preživjelo, pa čak i ušlo u modu kao svojevrsna ne baš neuočljiva konstanta čak i poslije Lincolnove pobjede u građanskom ratu, odjednom se samo od sebe urušilo u samo nekoliko dana. Ljudi je ne žele, ne samo biznis.
Političari su se jednostavno morali povinovati lavini u javnom mnijenju.
Pa, dobro, što se to dogodilo preko noći da je se počinju stidjeti i političari i trgovci, a ekspresna istraživanja javnoga mnijenja na samom jugu SAD-a?
Zagriženi poklonici odjednom šokirani otkrivaju da su u neočekivanoj manjini! Tema konfederalne ratne zastave ipak se od 1992. i prvih kritika pratila u raspoloženju javnoga mnijenja. I dok ju je te godine podupiralo 55 posto, a nijekalo 40 posto Amerikanaca. Prošloga ponedjeljka podupiralo ju je samo 21 posto Amerikanaca, a protivilo joj se čak 64 posto. U međuvremenu je protivljenje javnoj uporabi te zastave samo godine 2000. bilo veće od 40 posto.
Tim je prije ovakav slom, i potezi koji su potom munjevito uslijedili, doimaju se kao da je upravo sad tom simbolu od prije stoljeća i pol definitivno odzvonilo.
Koliko do jučer, rječnikom domaćih medija koji o ovdašnjim simbolima govore uvijeno, Amerika je bila »podijeljena«. Oni koji su se na jugu SAD-a »zamatali« u tu zastavu isto su tako do jučer o sebi mislili kao o »gospodarima svemira« – tko im što može!
Umjereniji bi govorili o »povijesnom simbolu« koji je »izgubio svako značenje«… valjda osim »dekorativnoga«. A sada se pokazalo kolikoj su manjini! Neki umjereniji zaljubljenici u tu zastavu pustili su suzu; oni zagriženiji ponašaju se u stilu »Ne damo je!«, a bijeli supremacisti, nasilni bijeli rasisti ionako su uz konfederalnu zastavu odavno među svoje simbole već uveli Hitlerov kukasti križ.
»CRNAC NIJE RAVAN BIJELOM ČOVJEKU«
To, što je preko noći tako moćno promijenilo javno mnijenje među desecima milijuna Amerikanaca dogodilo se predvečer, u srijedu, 17. lipnja u gradu Charlestonu, Južna Carolina, u metodističkoj crkvi Afroamerikanaca Emanuel. Ubojica, 21-godišnji bjelački ekstremist Dylan Roof iz Eastovera, pretežito crnačkog mjesta također u Južnoj Carolini, pucao je u crnačku zajednicu okupljenoj na bogoslužju pri čemu je hicima iz pištolja Browning M1911 kalibra .45 (inače standardnom u američkim oružanim snagama), ubio devet, a ranio još više od deset vjernika.
Opću je javnu sablazan izazvala njegova stranica na Facebooku na kojima spaljuje legalnu zastavu SAD-a i maše konfederacijskom ratnom. Osim što se tu zauzima za rasističke stavove po kojima danas »crna rasa pobjeđuje«, te da “sada treba nešto učniti”, on pozira uz rasističke rodezijske zastave i barjak JAR-a i vremena aparthejda.
U američkim medijima nije bio problem zbrojiti dva i dva te ustanoviti da je poremećeni mladić pokolj počinio iz rasističkih pobuda. Amerikanci su odmah, po tko zna koji put dosad, od veksilologa u medijima tražili opširnija tumačenja značenja sporne zastave koja je ovako, masovnim pokoljem, razapeta na stup srama. Sažeto, njeno značenje iz građanskog rata počiva na tvrdnji da »Crnac nije ravan Bijelom čovjeku«. Jasno, vojsku Sjevera, Unije, vodila se upravo suprotnom idejom, o rasnoj jednakovrijednosti.
Toj su južnjačkoj zastavi bijeli supremacisti pridavali upravo to, njeno jedino značenje, a za svoj je simbol i danas od početka imaju pripadnici rasističkog Ku Klux Klana.
– Meni se ta zastava sviđa i za mene će ona uvijek ostati simbol rock and rolla i mladalačke pobune – komentira zadnje događaje na Facebooku jedan moj prijatelj. A čovjek ne spada među blesave praznoglavce. I on ne da svoju južnjačku zastavu koja je obilježila njegovu mladost, riffove hard rocka i adolescentsku rebeliju. Ne zanima ga što zapravo ta zastava znači, jer ona za njega ima vrlo osobno značenje, odrastanja, osvajanja zrelosti i samosvijesti.
SPADAJU MEĐU IDEALNU LOVINU BIRTIJSKIH »POVJESNIČARA«
Ne čudi me da tako misle mnogi u nas. Uostalom, Amerika nam je daleko, a svi mi sa sasvim privatno protumačenom zbirkom simbola koji su nam obilježili mladost čuvamo tu intimnu »kutiju s blagom« i u dubini duše možda smo joj i odaniji nego bračnom suputniku.
S druge strane, Ameri u »svojoj povjesnoj kutiji« baš i nemaju previše simbola iz svoje tanušne novovjeke prošlosti, pa se tamo često i neopterećeno posegne za bilo čime što se tamo nađe. Što god, samo da je drevno - tako ne misle samo u SAD-u. Među rijetkim rekvizitima je i ta južnjačka zastava. Mnogima je više nego dovoljno što im je »lijepa« i što im identitet sužava iz nekog općeameričkog. A trgovci, kad nanjuše takav površan sentiment, pogotovo ako su ga kao dio svoje ikonografije preuzele neke zvijezde pozornice, štono se kaže »trljaju ruke«. Prodat će oni sve što ima prođu, svaku vrstu jeftinog smeća jer to je područje zarađivanja, a ne moralno savjetovalište.
Time što postoji, što se koristi, dostupna je i sveprisutna, ta je zastava tako, u poluilegali preživjela stoljeće i pol. I uopće ne mislim da bi marketinški bilo potrebno naglašavati njeno jedino izvorno borbeno značenje, tj. da su »Crnci niža bića«. No, ona je tu i oko nje je do jučer bio taj potencijal tipa »meni se sviđa, baš je cool i ne zanima me ništa više«. Likovi koji se zadovoljavaju upravo takvim plitkim objašnjenjima masovna su pojava te su idealna lovina svakakvih “poduzetnika” pa i tipičnih birtaških »povjesničara« kakvi će i danas bajati o »starom Dixieju, gdje se svaki gospodar skrbio za svoje crnce, a odbjegli su robovi na sjeveru gladovali«. I stupanj po stupanj… povući će balavandere u ekstremizam, datim im smisao i ispunjenje života takvim idealima koji su ipak »malo više« od svakidašnjice šljakanja, hamburgera i piva.
I sad tom receptu samo dodajte tipičan američki sastojak da se vatreno oružje može kupiti i u WalMartu, bez suvišnih pitanja…
Amerikanci su sada preko noći shvatili zašto jedan vlastiti, povijesni (i poraženi) simbol nije cool i da ga neizbježno treba prigušiti. Ono specifično za Amere o oružju još ne. To još nije u rasporedu sati velike nacionalne škole.
DOMAĆA DREKA O SIMBOLIMA
A sad se vratimo posve domaćoj dreki o simbolima. Ona od tinjanja do proplamsaja traje već više od dva desetljeća. Mislite li da je ona išta pametnija, potkovanija od ovog američkog buncanja?
Eto, mi se bavimo simbolima poražene tvorevine od prije samo 70 godina. A zagovaratelji tvrde – neopravdano! Da treba zabraniti i crvenu zvijezdu!
Koješta, kad bi se povodilo za logikom supijanih likova kratkih vratova i spojenih obrva, onda bi treba zabraniti srp i čekić, a ne zvijezdu!
Ali, ne radi se o tome. Nije nam ova američka priča zato toliko zanimljiva za domaće mozganje, iako bi se iz njihovog slučaja imalo što prepisivati (bez strogoće prema prijestupnicima kao ove godine).
U nas su se počela umnožavati klempava U, a i svastike, da baš ne spominjemo ariju iz Zrinskoga tj. »povijesni hrvatski pozdrav«. Lako za to što korumpirana FIFA i korumpirana UEFA nikako dovoljno da kazni korumpirani HNS toliko da ova garnitura napokon shvati i ode »u korist nogometa« – što je i stvarni cilj provokacija. Međutim, domaći političari prisvajaju pravo da sami iskrenu značenje svih tih provokativnih i ne baš ukusnih protesta - na svoj mlin.
Ali lako za nogomet (»i sutra će se igrati, lopta je okrugla, što je tu je… tralala…«) i političare (a da građani, napokon, smijene i cijelu tu garnituru čim bude izbora?), nego, što ćemo s mladima?
Njima se danas očigledno dopada da »žive opasno«, bune se sve nedozvoljenim sredstvima, sve im je to cool, i uopće ih ne zanima što se doista krije iza tih simbola. Ne razlikuju zvijezdu od srpa i čekića (a možda i oni jednom uđu u modu na crvenim majicama), a kamo li ideje mnogih pametnih i visokomoralnih ljudi koji su pod tim simbolima ginuli da bi ovi danas mogli lajati (i kao prihvatljivo etablirati što se na norijadama opijaju do besvijesti).
Trebamo li pričekati da prođe 150 godina, kao »glupi« Ameri, da bi se preko noći doživjela katarza za koračić prema normalnosti? Jer, naših 70 kao da nije dosta.
Što da se radi – da se i našoj mladeži dopusti slobodno nošenje oružja pa da nas osvijesti neki besmisleni masakr, ili da se u školstvo ponovno, osim obrazovanja, uvede i odgoj?
(Pardon, on još jedini egzistira na vjeronauku, koji se u obrazovanje uvukao na mala vrata, a za njegov izlaz ona kao da su još manja.)
