Politička Švicarska je čudna. Parlamentarne izbore imaju od 1848. godine, a referendume čak od 1798. Izjašnjavaju se o svemu i svačemu. Od tada do danas održano je čak 585 referenduma, od čega ih je najviše (105) održano u desetljeću između 1991. i 2000. godine.

Kuriozitet je ipak da su prve žene dobile pravo izbornog glasa tek od referenduma održanog 1. veljače 1959. godine. A i tada je većina muškaraca s pravom glasa glasala protiv. Teško je povjerovati, žene su dobile puno pravo glasa u svim kantonima konfederacije tek poslije referenduma 1971., i to tek poslije drugog referenduma o tom pitanju održanog iste te godine! Jest, o nekoj se temi Švicarci iznimno mogu izjasniti i dvaput iste godine.

Ove se godine već 28. veljače Švicarci izjašnjavaju o čak četiri teme. Sljedeći je referendumski tulum konfederalna Vlada zakazala 27. siječnja o pet tema za 5. lipnja. Teme referenduma su o azilu, sufinanciranju prijevoza, novim javnim uslugama, zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji. Globalno je najzanimljivije izjašnjavanje o uvođenju temeljnog bezuvjetnog prihoda građanina.

Referendumsko je pitanje postavljeno više nego jasno:

Jeste li za to da Konferacija svakom odraslom građaninu Švicarske bez dodatnih uvjeta svakoga mjeseca isplati iznos koji omogućuje čovjeka dostojan život?

Pritom inicijator iznosi računicu da država svakom odraslom građaninu svakoga mjeseca već danas može isplatiti 2500 švicarskih franaka, a malodobnima po 625 franaka.

NAREDBA POLITICI

Nema u pitanju komplikacija s nepotrebnim opisivanjem tko će isplatiti (Vlada?) i odakle (iz proračuna?) i kako će se namaknuti taj novac za koje bi se neki političar mogao uhvatiti i odluku relativizirati. O tome se treba pobrinuti politika, jer joj je to i posao za koji je dobila mandat od istih tih građana koji su pokrenuli referendum. Naravno, u samoj je prirodi temeljnog prihoda da se država neće petljati s kriterijima kome se isplaćuje i koliko (mada bi najradije, i to kad god se pokaže prilika). Dovoljno je imati popis od osam milijuna švicarskih građana s datumima njihova rođenja uspoređen s matičnom knjigom umrlih, te osobni tekući račun spojen sa svakim imenom na tom popisu. Ostalo bi mogao obaviti i prosječan PC na kojemu s tom bazom radi nevelik program.

I pozitivan ishod referenduma bezuvjetna je naredba političkoj vlasti da to izvrši, bez izmotavanja.

Što ako to nakon nekoliko mjeseci dovede državu pred bankrot?

Ništa, iako je to gotovo nevjerojatno, osim novog referenduma o tome.

Zašto se o tome ne sluša mišljenje »struke«, ekonomista i politike?

Bilo je vremena za sve argumente.

U Švicarskoj se o bezuvjetnom temeljnom prihodu za svakog građanina počelo raspravljati osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nisu o tome bili osobito originalni, jer su tu temu na javnoj sceni u SAD-u krajem šezdesetih pokrenula dva istaknuta lika: ekonomist tvrdoga kapitalizma Milton Friedman i aktivist za ljudska prava velečasni Martin Luther King. U Švicarskoj su o tome s argumentima javno prozborili najprije sociolozi vodeći se golim brojkama o nacinalnom bogatstvu i za švicarske prilike sramotnoj razini siromaštva. Potom je javni govor o tome prestao da bi se kasnih devedesetih ponovno zagrijao jer se u Švcarsku ta rasprava ponovno prenijela iz Njemačke. Formirane su dvije zagovaračke organizacije koje su se, osim promicanjem te ideje u javnim glasilima, istovremeno i zabavile projekcijama ostvarenja. Tražili su se odgovori na pitanja kako i koliko.

BORBA ARGUMENTIMA, A NE PROPAGANDOM

U javnoj se raspravi, naravno, oglasio pa i prilično dobro organizirao tabor koji misli suprotno. Ne treba posebno naglašavati da ga je podupirala bogataška elita i da je traženje suprotnih argumenata bilo solidno financirano. Ti su se zagovaračke organizacije ujedinile i pokrenule su u travnju 2012. godine ustavnu inicijativu o bezuvjetnom temeljnom prihodu građanina. Da bi takva inicijativa sa snagom ustavne naredbe političkim upravljačima uopće dobila priliku da dođe na izjašnjavanje svih s pravom glasa u Švicarskoj postoji pravilo da svaka inicijativa u godinu i pol od njenog početka mora prikupiti 100.000 vjerodostojnih potpisa. Takav je popis s više od 130.000 24. listopada 2013. predan u konfederalnoj palači u Bernu, uz spektakularno nezaboravan hepening u kojemu je na popločani trg iz kipera istovareno 14. tona kovanica u vrijednosti od 400.000 švicarskih franaka. Simbolički, za svakog državljanina jedna kovanica od pet centi!

I što je bilo poslije? Proceduralno, bilo je bez iznenađenja. Pravila o referendumu u Švicarskoj kažu da država ne može zaustaviti valjanu inicijativu, ali je i običajno pravilo da od predane valjane inicijative do samog održavanja referenduma mora proći dvije do tri godine. To je vrijeme ostavljeno da se javno raspravlja o svim aspektima predloženog pitanja. Vjerujte, u javnost su ondje poznatiji argumenti za svako pojedino pitanje, nego što se zna tko je na čelu Konfederacije. Umjesto o dvorskim igrama, mediji izvještavaju tko ima što reći o onome o čemu se narod pita. A lobističke grupacije nisu maskirane u »neutralno« ruho »stručnjaka«. Zna se tko se za što zauzima.

Vlada je samo mjesec dana uoči održavanja prvog referenduma, 27. siječnja odredila rok za drugi svežanj referendumskih pitanja, a već prije toga se izjasnila da je protiv.

Naravno, sve se zagovaračke grupe osim argumentima sučeljavaju i propagandnim kampanjama, ali Švicarci u velikoj mjeri jako dobro razlikuju argumente od propagande. Ona se tamo svodi uglavnom na prigodnu dekoraciju i poziv na sudjelovanje u izjašnjavanju. Sve javne i zakulisne igre imale su vremena da se odigraju, a sva pitanja da dobiju odgovor na javnoj sceni. Odlučit će većina među oko sedam milijuna Švicaraca s pravom glasa, makar ona prevladala sa samo jednim glasom na ovu ili onu stranu. To će svi priznati i po tome se ravnati.

FINSKA, NIZOZEMSKA, NJEMAČKA, ŠKOTSKA, FRANCUSKA, EU

Osim o svim pitanjima koji se tiču novčarke svakoga građanina, u Švicarskoj se čulo i o svim dosadašnjim pokusima, kako u bogatim tako i u siromašnim zemljama, po kojima se pokazuje da samo bogatstvo ili siromaštvo gospodarstva neke države nije presudno za uspostavljanje ravnomjernije raspodjele nacionalnih prihoda i efektima koji su pritom zamijećeni, ali i o aktualnim događajima u svijetu vezanima uz temeljni prihod. Tako se, bolje nego drugdje ondje zna za odluku Finske da na razini cijele države izvede pokus na 20.000 građana reprezentativnog materijalnog statusa, kako bi se rasvijetlili efekti uvođenja temeljnog prihoda. Taj se pokus dopada i hrvatskoj makroekonomistici Vedrani Pribičević kao »prvi vjerodostojni pokus koji će nam dati puno vrijednih podataka«. O temeljnom se prihodu danas na raznim parlamentarnim razinama raspravlja još i u Škotskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i drugdje, što je već puno ozbiljnija rasprava od ekonomskog futurizma i ukrštanja kopalja na javnim suočavanjima. Osim toga, čak četiri grada u Nizozemskoj te Berlin u Njemačkoj već nezavisno o državi odnedavna eksperimentiraju s isplaćivanjem temeljnog prihoda.

Ne treba također zaboraviti da je i europska pučka inicijativa, druga takva otkako je njena pravila uspostavila Europska komisija, iako 2013. godine umalo nije prikupila obvezujućih milijun glasova, svojim odzivom tu temu snažno nametnula razini Europske unije.

Na općoj razini, da se temeljni prihod treba čim prije uvesti svagdje gdje je to demokratski moguće, u zadnje se vrijeme izjasnio čak i profesor Klaus Schwab, osnivač Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu, koji je velikim švicarskim dnevnim novinama Blick u povodu rasprava o toj temi gospodarstvenika najbogatijih zemalja ovoga siječnja odlučno ustvrdio: »Moramo razmišljati na posve novi način.« Profesor Erik Brynjolfsson s MIT-a zauzeo se za to da se ubrza ostvarenje te zamisli, a njemu su se pridružili ekonomski nobelovac iz 2010. godine Christopher Pissarides (rođeni Cipranin s naslovom britanskog plemića) i – ne biste vjerovali – Thimotheus Höttges, glavni izvršni direktor Deutsche Telekoma.

ANKETA: ŠVICARCI RAZUMIJU O ČEMU SE RADI

Na sami dan objave datuma referenduma obavljeni su i obrađeni rezultati opsežnog i reprezentativnog istraživanja agencije DemoScope s podacima o stavovima anketom snimljenom 4. prosinca 2015. godine. U njemu se ispitivalo mnijenje o svim iole važnim pitanjima vezanima uz temeljni prihod.

Zanimljivo je da je samo dva posto Švicaraca na pitanje »Hoćete li napustiti svoj posao ako se uvede temeljni prihod« u anketi izjasnilo potvrdno. Na to je pitanje s većim, 3-postotnim udjelom »da« odgovorio mlađi i poduzetniji dio ispitivanih u dobi između 18 i 34 godine. Tome valja dodati podatak da bi čak 54 posto građana bez razmišljanja nastavilo raditi i graditi karijere kako bi si povećali standard. Ostatak do onih 2 posto »neradnika« također bi nastavili raditi, ali ne uz toliku bezuvjetnu odlučnost. To je, zapravo dobro, jer bi razložnije razmotrili to im temeljni dohodak donosi, a to je mogućnost motiviranog traženja posla i njegovog izbora. Napokon i ravnopravnijeg položaja

Da temeljni prihod građana osim ekonomskih ima i nekih drugih utjecaja na društvo pokazuje odgovor njih 53 posto koji tvrde da bi njegovim uvođenjem imali više vremena da se posvećuju djeci. Još je zanimljivije što se osim 61 posto onih s nižim prihodima za tu opciju opredijelilo 54 posto žena, ali čak 70 posto mlađe populacije između 18 i 34 godine. Eto još jednoga argumenta u prilog obitelji i demografske obnove! Tome u prilog ide da se za temeljni prihod odlučuje većina žena, a ženske organizacije to tumače kao zaobilazno nagrađivanje žena za dosad nevrednovani rad unutar obitelji.

DOBRO ZA DRŽAVNU EKONOMIJU

Nisu na odmet ni stavovi kako bi se time poduprla želja građana za dopunskim obrazovanjem i stjecanjem kvalifikacija izvan redovitog obrazovnog sustava, što je izvrstan znak za samo gospodarstvo. Iskorjenjivanje siromaštva uvođenjem temeljnog prihoda odražava se i u stavu da bi se čak 35 posto ispitanih odlučivalo za potrošnju na zdravu hranu i drugih ekološki održivih proizvoda, što samo potvrđuje da bi se tako raspoređeno nacionalno bogatstvo više trošilo na domaće, umjesto na uvozne luksuzne proizvode.

Psihološki, čak 67 posto ispitanih tvrdi da bi ih uvođenje temeljnog dohotka oslobodile od stalno prisutnog straha za egzistenciju! Štoviše, čak 22 posto stanovništva bilo bi ohrabreno da se upusti u poslovni pothvat samozapošljavanja.

Zanimljivo je da se čak 40 posto ispitanih izjasnilo kako bi im temeljni prihod omogućio da se više angažiraju u dobrovoljnom radu za zajednicu, u crkvi, sportskim klubovima, školama i slično.

Anketa, napokon, predviđa da bi taj referendum lanjskoga prosinca prošao, a posebno ohrabruje činjenica da temeljni prihod podupire 59 posto anketiranih mlađih od 35 godina. To znači da, ne prođe li referendum u lipnju, neće proteći ni pola generacijskog koraka da će institucija temeljnog već na sljedećem referendumu biti premoćno prihvaćena.

TKO SE I ZAŠTO PROTIVI

Gledajući prema političkim opredjeljenjima, zanimljivo je da se za instituciju temeljnog prihoda zauzimaju i lijeve i desne stranke koje njeguju neke konstante društvene etike, a da joj se uglavnom protive centrističke stranke koje u političkim programima žive od danas do sutra, štipkajući oportunistički iz dana u dan malo s lijeva i malo s desna. Paradoksalno je da se temeljnom dohotku uglavnom protive i sindikati koji još drve o minimalcu, temi s kraja XIX. stoljeća!

Upravo srednjostrujaški politički profil kojemu nije po volji da uvode bitne društvene promjene, ali bi rado ostali na vlasti – nimalo iznenađujuće – financijski najviše podupiru najbogatiji. Nije jasno zašto. Ili je ipak sada mnogo jasnije zašto upravo centristi o tome govore kao štetnom i opasnom zaokretu, povećanom riziku od priljeva imigranata, poreznoj histeriji da se to ostvari, nestanku zainteresiranih za neke nemile, a neophodne profesije, itd. Međutim, argument da će se s temeljnim prihodom ljudi »ulijeniti« već je sada u Švicarskoj spektakularno propao.