Drevni stanovnici Vučedola prije 8000 godina podijelili su poslove: neki su išli u šumu u lov, drugi su mrežama zajazili rukavac Dunava, znalo se tko hrani perad… Kad je trebalo požnjeti prve kultivirane žitarice radili su svi. To je bila ekonomija, spoj tehnologije, dobara i potreba.

Ekonomija im je bilo i spremiti zimnicu, preživjeti zimu. Šaman je među prapovijesnim Vučedolcima bio taj koji je znao kad dolazi proljeće i kad je vrijeme za žetvu. Sa svog položaja na Griču on je vidio i približava li se konkurentsko pleme, a njegovo umijeće lijevanja sjekirica omogućilo je da svi u zajednici imaju alatke za obradu vrta, lov… i kad zatreba da one postanu oružje. Sve preostalo vrijeme bilo je za kulturu: bilo je vremena i volje da se dekoriraju posude od pečene gline, šivaju i ukrašavaju kožusi, čizmice. Ekonomija je za njih bila svrsishodan sustav. Podjela posla da bi se dobra umnožila i potom dijeljenje umnoženoga. Mogućnost da se postigne više nego pojedinac sam.

I u Kozarčevim obiteljskim zadrugama bila je podjela posla. Zato su voljeli kad se po dvorištu motalo puno djece i jednako je njihova cika bila glazba u ušima patrijarha kao i skvičanje svinja u oboru. Dobro. Znalo se tko ih hrani, čime i kojim količinama. Znalo se tko ide u šumu po gorivo, a tko po građu. I opet, znalo se što sve treba uraditi da bi se preživjela zima i dočekalo proljeće. Ti su ljudi jako dobro znali kakav su poklade znak: opustošimo smočnice jer sad znamo da smo se i ove zime izvukli. Ekonomija je makropogled na svrsishodnost.

Ne spominjem ova dva »primitivna« primjera da bih crtao idilu, jer su ta vremena imala i svoje gorke strane. Još manje da bih za njima pustio suzu. Naprotiv! Govorim o vrlo teškom vremenu u kojemu je cijela društvena piramida pridonosila da se preživi. A ipak, u tim je vremenima bilo je svrsishodnog posla čak i za seosku ludu. Ta vremena nisu bila toliko bahata da netko ne bi imao što raditi, makar i najjednostavniji posao. Svi su našli svoje mjesto u privređivanju, i u blagovanju. Ekonomija je bila i prikladna priprema zajednice na nesreću kakvu katkad donese viša sila.

Zato ovo naše vrijeme ne smijemo olako nazvati teškim. Prije bih rekao — suludim. Onaj tko život organizira tako da mu je polovica stanovnika (današnji umirovljenici) odbačeni višak, a da i iz ostatka stanovništva samo izbacuje one koji nešto mogu raditi, taj je u svom neznanju zlotvor i štetočina. On je izravni proizvođač teškog vremena. On je seoska luda koja u teškom vremenu svoje mjesto treba naći iza peći, s djecom i seoskim ludama. Pohlepa nikad nije bila ekonomija, ona je uvijek bila razarač društva i morala, pokretač ratova. Takav je pogled nakaradan čak i kad filozofi povijesti znaju progovoiti o ratovima kao svojevrsnom »ekonomskom modelu« koji unapređuje tehnologiju.

OKRUTNOST PRIKRIVENA TEORIJOM!

Ta, nazovi idilična društva, koja uzimam da bismo razumjeli i kompliciranije modele, ako su mislila opstati vlastiti su obrazac ekonomije morala imati utkan u središte vlastite kulturne matrice. Ekonomija, naime, nije izvan kulture nekoga društva. Nju, kao integralni dio društvenog obrasca minulih društava proučavaju etnolozi i antropolozi. Zar je ova, današnja ekonomija, znanost za sebe? Jesu li njene zakonitosti izvan i iznad kulturnog konteksta društva? Onaj tko takvo što tvrdi svoje ekonomske koncepcije zaodijeva u sramotno pojednostavljene apriorizme, pa i jednostavljene darvinizme. Zvuči komplicirano, a stvar je zapravo jednostavna.

Pojednostavnio bih to na »idiličnoj zajednici« iz prijašnjih primjera: plemenski poglavar ili patrijarh obiteljske zadruge, ako je bio mudar, lako je u nečijem ispadu razlikovao požudu od pohlepe. Jedno je otmica Sabinjanki da bi se njima oženila sedmorica braće, a drugo je otimačina »krunskoga dragulja«. Lako je razlikovati oblik neizbežnog nasilja kao što je obrambeni rat, a nešto je sasvim drugo hladno promišljeni rat kao vrsta ekonomije: pljačka dobara i nametanje pokorenima vlastitog hijerarhijskog kulturnog obrasca. Iz ovih drugih, pervertiranih koncepcija rađaju se maltuzijanske teorije o svojevrsnom ritmu nužnosti izbijanja radova, kao ekonomske samoregulacije. Maltuzijanski je pogled na potrebu da se »balastni« dio društva mora odbaciti kako bi se očuvao »produktivni«, uz obrazloženja da je rat kao redukcija stanovništva slabije otpornosti zapravo isto ono što mudar gospodar radi u voćnjaku i vinogradu. Okrutnost prikrivena teorijom!

TKO NE RADI I ZARAĐUJE - NIJE POTROŠAČ.

Svi su društveni oblici proizvodnje u povijesti prolazili kroz fazu vlastite mudrosti (»pune zaposlenosti za sve«) i vlastite samouništavajuće ludosti. Tako se mogu vidjeti povijesni sklopovi u kojima je robovlasnička svakodnevica bila humanija i produktivnija od nadirućeg novog koncepta u kojemu su kmetovi formalno bili slobodniji od robova. Dakako, dekadanse starih društava koje gazi neko novo vrijeme ne treba idealizirati u njihovu labuđem pjevu. Ma koliko izgledalo okrutno, u smjenama epoha događalo se zapravo nešto sasvim drugo: društvo s produktivnijom tehnologijom jednostavno bi pregazilo društvo s manje produktivnom. Tako je željezno doba, kao vrsta barbarizma, lako izašlo nakraj s brončanim dobom (Vučedol), kao što je doba Vučedola lako izašlo nakraj s prethodnim (Starčevac). Barbarizam na počecima novog tehnološkog doba u njegovim osvitima pretvarao bi se u kulturni vrhunac o njegovu sutonu.

Danas jedna manualna ekonomija (Kina) otima radna mjesta tehnološki naprednoj ekonomiji (zapadnoj, judeokršćanskoj), koja bi po svim parametrima trebala biti superiorna. Umjesto sweat factories u inozemstvu, na vlastitom bi teritoriju SAD-a i zapadne Europe danas mogla cvasti produktivna ekonomija robota u kojoj se bogatstvo stvoreno superiornom tehnologijom stvara 6-satnim radnim vremenom pri punoj zaposlenosti i uz cvatuću kulturu. Ali to se ne događa, nego se događa nešto posve suprotno: proizvodnja se delegira u udaljene zemlje, a od ljudi kojima se uzimaju radna mjesta očekuje se da budu potrošači, ma koliko roba iz Azije bila jeftina. Ali se zaboravlja, tko ne radi i zarađuje - nije potrošač.

»MI ĆEMO VAM DATI«

Ista stvar je s energijom: puna zaposlenost postojala je samo u onim fazama razvoja društava u kojima se energija nije distribuirala iz velikih, koncentriranih izvora. Varka je »ljepote« vremena Belle epoque, Jugenstila, Art Nouveaua, secesije… u tome što zagledamo u žaruljama obasjane gradove i gradskim plinom grijane društvene salone, a zaboravljamo da je tim životnim stilom živjelo manje od pet posto stanovništva, oštro odijeljeno od ostatka ljudi koji žive vrlo teško.

Filozofija »mi ćemo vam dati« stvorila je industriju masovnih potrošnih dobara i masovnih potrošača koji pristaju uza te izvore. Taj je pristanak u sebi imao sjeme odricanje od dijela osobne slobode. Masovni mediji i masovna kultura tu su samo dopunski indikatori opustošenja individualnog. Onaj koji »daje« može to iz nekog razloga »prestati«, pri čemu ostatak »primatelja« završava u katastrofi.

Tako katastrofalnim posljedicama završavaju i burzovni slomovi, ali se oni posljedicama prelijevaju i na milijarde onih koji se tuđim novcem nisu igrali na burzama, ekonomskim slomom.

Filozofija »mi ćemo vam dati« uvijek počiva na nekom obliku pohlepe. I to neovisno o društvenom i političkom ustrojstvu. Kako u ekonomiji tako i u energetici. Ako netko ima vlastiti izvor energije i hrane, nimalo ga ne brine što je »tamo negdje« cijela regija ostala bez struje. Autonomija je oblik otpornosti. Veliki krahovi sustava koji počivaju na distribuciji tipa »mi ćemo vam dati« uvijek završavaju u ratovima.

NA VRH ISPLIVAJU NAJPOHLEPNIJI

Najprije ratovima za kolonije, potom ratovima za redistribuciju dominacije, a sad besmislenim ratovima za naftom (i mogućim budućim za pitkom vodom, koji se, uostalom već pužući vode). Svi ti eksperimenti uvjek završavaju disbalansima u kojima puno ljudi stradava, u kojima se uočavaju strašne globalne zablude (npr. da je ratna tehnologija globalno korisna »i stvara radna mjesta«) tek nakon ratnih katastrofa, a ne uočavaju dvije stvari: bešćutno se uklanja pogled od milijuna koji u takvim masovnim destrukcijama stradavaju i još bešćutnije preskače kako se u područjima koja stvaraju za rat ipak može živjeti u punoj zaposlenosti sa samo jednom svrhom: da bi se proizvodima razaralo u po mogućnosti »u tuđem dvorištu«. I u nas se u vrijeme rata bolje živjelo!

I onda se u ekonomiju ponovno uvodi Malthus: prešutno se priznaje kako ratna redukcija stanovništva zapravo »rješava« problem »prenapučenosti«. Ili još okrutnije: »nezaposlenosti«. A ratna privreda zapravo pokazuje kako je moguća puna zaposlenost iz smanjenih resursa, kao i da je takvu proizvodnju ipak i doista moguće organizirati.

Zašto takvu ekonomiju onda nije moguće organizirati u miru? Zato što se u miru dopušta da na vrh isplivaju najpohlepniji. Zato što se najpohlepnije za novcem, vlašću i čašću ne sprečava da isplivaju. Štoviše, zato jer upravo takve društvo ne kažnjava i ne smješta ih »tamo gdje im je mjesto«, da naknadno nauče tu životnu lekciju.

Smaknuti naraštaji koji poslije takvih katastrofa bivaju pometeni ne uspijevaju svojim nasljednicima prenijeti poruku o uzaludnosti sudbina svojih generacija.

ZA SVE SE MORA NAĆI ODRŽIVO MJESTO POD SUNCEM

Neke se stvari ipak ne mogu se obaviti bez velikih koncentracija. Svaka potraga za invacijom takav je slučaj. Ali kad se jednom neke stvari riješe, kao što npr. znamo kako proizvoditi određeni oblik energije, onda je vrijeme za distribuciju. Podjelu toga znanja svima.

Velike hidroelektrane naučile su nas i tome što velike brane čine okolišu, životu u rijekama. S tim iskustvom sada je vrijeme da obnovimo davno znanje o vodenicama. Ono što su mlinari znali i uz mnogo neefikasniju proizvodnju energije. Nije moguće da je svako mjesto gdje je stajala vodenica danas »neisplativo« za proizvodnju struje!

Isto se događa i s vjetrenjačama. I one danas postaju sve veće, umjesto da postaju sve masovnije. Manje vjetrenjače raširene masovno neće imati energetsku iskoristivost turbina na razini kineske Brane Tri klanca, ali sigurno neće napraviti toliku štetu, i prirodi i društvu.

Isto je s produktivnošću ljudi. Statistički rečeno, jasno da nisu svi među nama nuklearni fizičari, ali to ne znači da ih treba tretirati kao društveno smeće. Za sve se mora naći održivo mjesto pod suncem, jednostavno jer takvo mjesto postoji, kako za ljude, tako i za turbine.

PROBLEM JE U SAMONAMETNUTIM ELITAMA

Najjednostavniji povijesni tečaj dijeljenja i množenja je širenje i produktivnost računala. Ne samo što su, mimo volje najmoćnijih proizvođača svog vremena, računala postajala sve manja, sve dostupnija i sve korisnija - sve do interneta i moderne telefonije - nego je glavna njihova karakteristika, da podatak ostaje podatak koji se može beskrajno dijeliti, a da nitko nije na gubitku, potakla njihovo širenje. Mimo uobičajene stvorene slike o »kopiranju kao krađi«, prava je istina upravo u tome da su se »neovlaštenjm kopiranjem« računala samoreklamirala o vlastitoj korisnosti i tako se stvotilo tržište. A stvorila se i hijerarhija onih kojima su računala korisna: od »najglupljih korisnika« do »računalnih čarobnjaka«.

U takvo ekonomskom ekosistemu svi mogu naći svoje mjesto. Pritom se visina nagrade lako određuje u skladu sa sposobnošću profesionalca. Tomu nije tako kada korporacija uposli 1000 genijalaca koji rintaju jednako kao tkalje u Manchesteru, a onda zbog pogrešaka u korporativnom leadershipu, iste te kompetentne tisuće odjednom se preko noći nađu - na cesti! Problem je u samonametnutim elitama koje se sve više odmiču od stvarnosti i podliježu pomodnim ideologijama koje bih ih, navodno, apriori trebale činiti uspješnima.

Egalitaristička društva dijeljenja takve su »usijane glave« u svoja zlatna vremena znala diskvalificirati i naći im prikladno mjesto u društvenoj stratifikaciji: uz seoske lude, ili malo više od toga. Neki bi se od tih buncanja otrijeznili i našli svoje produktivno mjesto. Neki nikad. Ali barem nisu činili štetu.

Jednostavno je nepojmljivo da uz današnju tehniku i tehnologiju, svime čime raspolažemo, danas netko bude gladan ili suvišan!

Vidite li gdje je greška?