U početnim godinama hrvatske države, u vrijeme kad su, ono, Ivu Sanadera dok je torbario u emigraciji nazvali i pozdravili »Svi nanoge! Pozdravite Mojsiju hrvatskog naroda!«, pala je ta prispodoba. Ostanimo pri njoj.

Preživjeli smo skakavce i kugu.

Prošli kroz Crveno more.

Čudesno se oslobodili ropstva.

Prošli 40 godina pročišćavanja kroz pustinju, a svaki dan imali za jesti i piti.

Svojim su očima gledali čudesa u stupu od oblaka i ognja onoga koji ih je izveo.

I poslije svega onaj tko ih sve vrijeme predvodio odlazi na Sinaj da preuzme još samo deset jednostavnih pravila.

A oni?

A oni su odmah navalili da im svećenici izliju zlatno tele.

Da se imaju kome klanjati.

SUŽAVANJE SLOBODE

Kao da odjednom ne znamo cijeniti svoju i tuđu slobodu!

Narod, masovno, u pojedinim trenucima počinje srljati i novo ropstvo. Umjesto da je širi, sklon je ograničavati slobodu drugima ne videći da je sužava i sebi.

Tako je određena kategorija ljudi započela, nimalo javnu i nimalo raspravu, klevetničkom kampanjom tematiziranom u posjetu nitko-i-ništa-na ovom svijetu Judith Reisman. Žena je potom nestala, a kao i u svakoj orkestriranoj kampanji u kojoj je javnost klevetnički uzrujana, organizator nije osjetio potrebu objaviti »što je bilo poslije« i kao je u svoj svojoj relevantnosti otišla žena koja je u ovoj zemlji umjesto drugih govorila da je državni zdavstveni program – pedofilski. Ne, ni gradonačelnik koji je gospođu primio i odlikovao, a istovremeno pokazao moć zabranjivanjem benignog kazališnog plakata, nikome takva kleveta nije bila odvratna.

BEZ DEMOKRATSKE RASPRAVE

Potom je krenula, nakićena osmijesima i jedrom djecom kao aktivistima, još gora inicijativa: da se u Ustav izrijekom uvede definicija braka kao »zajednica muškarca i žene«. Prikupljaju se potpisi za referendum o tome kao da je to ključni problem države koja je na povijesnom raskrižju između procvata i propasti. I opet nema demokratske rasprave. Suočavaju se jedino zakrvavljene oči ljudi u službi jedne ili druge volje. Na jednoj je strani pitanje slobode pojedinca, a na drugoj je inicijativa da se »onim drugima« – pomisle li se za to boriti – ograniči pravo sklapanja braka.

Ishodište je crkveno učenje o braku. Primjena je na uređenju građanskog dijela života.

Dakle, nije riječ o pokušaju da se »za svoj bezbožni život priskrbi blagoslov crkvenog sakramenta«, nego da se zajednici dviju ili dvojice, koji desetljećima dijele sve, kućanstvo, prihode, troškove, unaprijed uskrati mogućnost da takvu zajednicu zakonski, građanski ovjere i uživaju ono što zakon osigurava svima ostalima: pravo nasljeđivanja zajednički stečene imovine, obiteljska mirovina u slučaju smrti onoga tko prihod donosi u kuću. S obzirom da je kod nas izvlačenje napuštene djece izvan domskih institucija iznimno komplicirano, ali nije i skrbništvo koje je nekima legitiman izvor prihoda, o tome ovaj put ne bih…

ODLUKA USTAVNOG SUDA – KAO GROM IZ VEDRA NEBA

I onda usred tog retrogradnog napada na slobodu drugih, motivirano vjerskim dogmama koje bi se nametnule sekulno organiziranom dijelu društva, kao grom iz vedra neba dolazi odluka Ustavnoga suda koju pretorijanski krugovi retrogradnih inicijativa počinju slaviti i prije nego je objavljena.

Ukinuta je odluka Ministarstva školstva o »uvođenju, praćenju i vrednovanju« kurikuluma zdravstvenog obrazovanja od 31. siječnja ove godine.

Njen izvornik možete pogledati na ovom linku.

U njegovoj se prvoj rečenici naglašava da je ona proceduralnog karaktera. Jer da »…načela pluralizma, tolerancije i slobodoumlja – imaju i svoj proceduralni aspekt«.

NEOBIČNA AŽURNOST SUDA U OVOM PREDMETU

Odluku Ustavnoga suda slave upravo oni koje procedura i rasprava na putu ostvarivanja svojih ciljeva nimalo ne zanimaju.

Ustavni je sud odluku o suspenziji kurikuluma donio u trenutku kad je u školskoj godini od provođenja sadržaja iz toga kurikuluma u ovoj školskoj godini preostalo malo ili ništa. Do sljedeće školske godine preostaje dovoljno vremena da se kurikulum uvede, nakon popravnog ispita iz procedure.

Jedina je u svemu stvarna specifična razlika tajming (ovaj trenutak) i slavlje određenih krugova.

I užarena javnost.

I neobična ažurnost suda u ovom predmetu.

Između zdravoga razuma, znanstvene utemeljenosti, provjerljivosti – u temi o već uhodanom zdravstvenom odgoju – po Ustavnom sudu – ispriječila se, dakle, procedura.

Ozbiljno sumnjam.

VELIKO NADIRUĆE ZLO

Ustavni je sud, u zemlji čijem je (i ustavnom) neredu sam pridonio oportunističkom šutnjom – kad je morao intervenirati – kad se masovno kršilo (i dalje napada i krši) njen ustavni temelj o sekularnosti – odvojenosti religije od državnih funkcija i ustanova, po ustavnoj važnosti izabrao neuravnoteženi par da bi ih stavio na vagu. Upravo ovu inicijativu. Smokvin list je procedura.

Odabrao je proceduru na način kako je u divljini SAD-a u prvoj polovici XX. stoljeća sudstvu jedino bilo moguće iza rešetaka staviti državnog neprijatelja broj jedan – Ala Caponea – utajom poreza.

Američki je sud u nesrazmjenoj osudi o »utaji poreza« našao jedini način da iščupa samo srce stvarnom, velikom zlu.

Hrvatski je ustavni sud nesrazmjernim argumentom o »proceduri« zažmirio na stvarni problem države i društva, veliko nadiruće zlo; retrogradno podrivanje samih ustavnih temelja države: sekularnost i utemeljenosti obrazovanja na neporecivim znanstvenim činjenicama.

Ako je za suspendiranje postojećeg zdravstvenog odgoja stvarni nedostatak bilo odsustvo javne rasprave, mora kako smo svi nešto prespavali. Neki su sve vrijeme pokušavali o svemu javno raspravljati. Ne i institucionalno, ali javno je javno, a rasprava je rasprava.

I ako to nije bio san, a ni rasprava tajna, koji su argumenti u njoj bili trezveni, racionalni? Oni, koji bi u javnoj raspravi trebali pobijediti?

Ili, ako to nije bila proceduralna javna rasprava (u kojoj bi formalno sudjelovalo znatno manje ljudi) – nije li ta kampanja, koja se predstavljala kao javna rasprava – bila podrivačka?

POKUŠAJ UDARA NA TEMELJNA LJUDSKA PRAVA

Nije li i sadašnja kampanja za prikupljanje potpisa za referendum u ustavnoj preinaci definicije obitelji već sada svojevrsna javna rasprava o toj temi, ili je oglušivanje agresivnoga dijela javnosti samo kampanja koju je Ustavni sud odavno već morao presjeći, radi mira u društvu, ocjenom da se radi o pokušaju udara na temeljna ljudska prava, a ne o demokratskoj razmjeni mišljenja. Jer ona, po svemu, kada u pitanja dovodi ljudska prava, nije demokratska. Nije ni rasprava. Nego je kampanja kojoj u biti nije stalo ni do kakve procedure, ni do kakvog Ustava, ni do kakvog poretka - osim nedemokratskog.

ODGOJNA NAČELA RODITELJA

Je li »roditeljsko mišljenje«, koje navodno u javnoj raspravi izostalo, moglo promijeniti i onaj dio kurikuluma da prije jela treba prati ruke, s obrazloženjem da se u obitelji djecu odgaja drukčije?

Hoće li se kurikulumu prirodnoznanstvenih predmeta nametnuti ravnopravno, navodno »prevladavajuće mišljenje« da možda i nije bilo Velikog praska, nego da svijet postoji tek nešto više od pet tisuća godina?

Hoće li se Teoriji evolicije kao ravnopravna nametnuti i znanstveno neutemeljena kreacionistička izmišljotina »inteligentnog dizajna«, samo zato jer je »teorija«? Znači li to da se i Newtonova teorija gravitacije treba zabrinuti da će dobiti svoje »drugo mišljenje« samo zato jer »roditelji tako odgajaju svoju djecu«?

Hoće li se prema odgojnim načelima pretilih roditelja njihova djeca oslobađati tjelesnog odgoja?

Je li krajnja konzekvencija toga što u nekim organizacijama navodno odvojenima od države žene nemaju prava na ključne funkcije – da bi žene trebale izgubiti pravo glasa?

AKO NE ZNAMO PREPIŠIMO OD DRUGIH

Ova je odluka otvorila ustave da nadiru i druga teška pitanja koja ne dovode u pitanje samo državu, njena osnovna načela, nego i jesmo li kao društvo uopće sposobni zdravorazumski i ljudski reagirati na pojave prilično agresivnog i masovnog negiranja sloboda. Zahtjevima da se odmah sagradi zlatno tele kako bi mu se svi imali klanjati.

U suprotnom, ako za racionalnu raspravu o slobodama nemamo pameti, onda barem hladno, nedemokratski, prepišimo praksu iz drugih država koje to mogu i gdje ta pravila dobro funkcioniraju, a ni iseljeni Hrvati se protiv njih ne bune (ako su nam već iseljeni neki kriterij, a najveći domaći autoriteti nisu).

Između Kaptola i Gradeca provalile su se brane zdravoga razuma i prokuljalo je nerazumlje.

Jedan od onih koji je zadužen da se brane zakrpaju na zapadnom brijegu je Ustavni sud.

Svi su zaboravili Kristovo pravilo: Caru carevo, Bogu božje.

Ako to kršćani sami nisu naučili kroz dvadeset stoljeća, moderne su države to naučile u zadnja dva stoljeća.