Znate što? Počinjem ozbiljno sumnjati u zdrav razum urednika u hrvatskim glavnim glasilima. Ili u to da je u njima do kraja prevladala »tamna strana«.

Primjer: 4. listopada u 11 sati dvije su švicarske inicijative svojoj vladi i parlamentu predale više od 126 tisuća provjerenih potpisa potpore švicarskih građana u prilog održavanja referenduma kojim će Švicarci za dvije do dvije i pol godine odlučiti hoće li ili neće uvesti sustav bezuvjetnog temeljnog prihoda. Malo pažljiviji čitatelji Zvona, dakako, još od lipnja znaju u o čemu govorim.

Za opće medije može i ne biti važan sami meritum stvari, ali su Švicarci priredili performans koji je kao praznik za oko obletio svjetske medije. O događaju je, kao o spektaklu, izvijestio čak i Neue Zürcher Zeitung, dnevni list bankarske elite, koji se od početka oštro protivi ovoj inicijativi. Uostalom, slike vidite i sami, a tu je i video televizijske mreže RT.

HRVATSKA DRUGA, A SLOVENIJA PRVA

Proslavljajući uspjeh prikupljanja potpisa za inicijativu, Švicarci su na Saveznom trgu u Bernu u 10.45 sati iz kipera na pločnik istresli 14 tona kovanog novca: za svakoga od osam milijuna državljana jedan novčić od pet centi. Ukupno 400.000 švicarskih franaka!

Koji praznik za oko, čak i ako ne razumijete ama baš ništa o čemu se tu radi!

Taj je 4. listopada o ovoj temi važan i za Hrvatsku. U prikupljanju potpore za incijativu prema Europskoj komisiji koja, u slučaju uspjeha, treba razmotriti načine i poticati vlade zemalja članica da razmotre uvođenje temeljnog bezuvjetnog prihoda za svoje građane, Hrvatski su građani u manje od tri mjeseca prešli 50 posto potrebnih glasova potpore! Uostalom, uvjerite se sami na karti Europe,koja u stvarnom vremenu bilježi »kapljanje« glasova potpore, Hrvatska je već jutros bila na 56,2 posto minimalne potrebne potpore kojom ta inicijativa postaje legitimna! U odzivu ispred Hrvatske je samo Slovenija s odzivom 79,95 posto.

Na razini EU Hrvati su čvrsto zauzeli drugo mjesto u zauzimanju za tu inicijativu. U domaćoj se javnosti događa pozitivno brujanje i sve više ljudi pokazuje da shvaća kako je ovo dug, ali jedini mogući put da se blagostanje ove civilizacije pravedno raspodijeli. Čak i da je to vjerojatno prvi veliki događaj ovoga stoljeća, ravan na primjer ukidanju ropstva u Americi.

ŠTO TO PITAJU »POŠTENI SKEPTICI«?

A u našim medijima – ni slova! Ni sekunde u programima barem o spektaklu s kovanicama iz Berna, čak ni u rubrikama sa zanimljivostima i bizarnostima, koje drže i najozbiljnija glasila. Nula.

Dobro, ne baš nula. O tome su u nas izvijestili najavom i izvještajem o događaju obavijestili portali Index.hr i Danas.hr.

Ali ostali su mutavi.

Susreo sam se uživo s takvima, koji »ništa ne razumiju« čak i kad im to nacrtaš na ploči, rastumačiš projekcijom na zaslonu i filmom. O čemu govore, što to pitaju »pošteni skeptici«?

PRVO: HRVATSKA SE NE MOŽE USPOREĐIVATI S OSTATKOM EUROPE

U zemlji koja je već dužna više od polovice onoga što ćemo svi zaraditi sljedeće godine, a i kad bismo se odmah prestali zaduživati, kao država i kao pojedinci, najmanje ćemo još jedno desetljeće nositi jaram toga duga. Ta je tvrdnja točna, ali zaključak po kojemu uvođenje temeljnog prihoda u tim uvjetima nije moguć – nije točna!

Mnogo ljudi neopravdano živi teško iako se uopće nije zadužilo i ni na koji način ne može utjecati na zaduživanje države. Trebaju li patiti oni, ili oni drugi koji – upravo zahvaljujući tom zaduživanju i raspodjeli državnih dobara – žive jako dobro? Uostalom, sada smo u članstvu Europske unije i ako našim građanima na toj razini ne uspije vodstvo države uvjeriti u ono u što ih nisu uvjerili izvan toga članstva, čemu članstvo u Europskoj uniji?

Uostalom, temeljni bezuvjetni prihod moguće je i u zemljama prezaduženijima od Hrvatske, kao što su Grčka, Španjolska ili Portugal, ili u još siromašnijim zemljama poput Rumunjske i Bugarske.

DRUGO: NAŠI SU LJUDI LIJENI I OVO BI BIO PUT U EKONOMSKU PROPAST

Najprije, svakome tko nam to kaže u lice valja uzvratiti kao da je izrekao najgoru uvredu, jer ona to jest. Ljudi žele raditi i s obzirom na uloženi trud žele poboljšati život sebi, svojoj djeci, a ljude ispunjava i kad kakvo dobro učine i drugima. Posebno onima koji su u nekoj nevolji.

Zašto bi si, inače, ljudi sami gradili kuće ako mogu očekivati da im netko drugi gradi i daruje stanove? A ljudi si ipak grade i dograđuju kuće sami, teškim radom i uz pomoć rodbine i prijatelja, iako ekonomske analize pokazuju da je manji trošak kad se gradi industrijski.

Kažu: kad bi svatko dobio osnovni novac za pristojan život, nitko ne bi htio raditi na najslabije plaćenim poslovima. Pogrešno!

Ljudi danas gotovo ropski rade na najslabije plaćenim poslovima, a ako je moguće rade na još jednom na crno, pritisnuti egzistencijalnom tjeskobom. Kad bi svatko imao za hranu, komunalije, dvaput godišnje obnoviti odjeću i obuću, mislite li da ljudi ne bi željeli više? Čak bi i pola »minimalca« na nemilim poslovima, za one s najmanjom kvalifikacijom, išlo u prilog popravljanju vlastite ekonomske krvne slike. Možda bi jedan bračni drug, nakon više od pola stoljeća, ipak bio oslobođen traženja posla i napokon bi se mogao posvetiti kućanskim poslovima i odgoju djece.

Upravo završeni pokusi s bezuvjetnim prihodima na tisućama ljudi u Indiji i Maroku dokazuju da se onima kojima je egzistencija osigurana ne odriču rada i da se prema životu produktivnije i konstruktivnije odnose nego oni koje muče svakodnevni problemi preživljavanja. U ovom je slučaju razlika između jednih i drugih u riječi »sloboda«, a »robovlasnici« upravo to ne žele priznati kao stvarnost!

Uostalom, primjeri na koje stalno upozoravaju oni koji nam u glavu utuvljuju da smo »lijeni« – o tome da mladi umirovljenici podliježu svim vrstama poroka i da ih to vodi u propast – nipošto nisu usporedivi s bezuvjetnim dohotkom za sve. Takvi prihodi su neopravdana povlastica, a upravo neopravdane povlastice kvare ljude. Uključujući i one koji su na sumnjivi način prigrabili bogatstva da bi osigurali život sljedećim dvjema ili trima generacijama, osiromašujući druge.

TREĆE: OVO SU IZMISLILI KAPITALISTI (ILI KOMUNISTI)

Iz publike sam čuo i primjedbu, temeljenu na osnivačima ideje o preraspodjeli bogatstava putem zajamčenog temeljnog prihoda, da je to samo jedna floskula koja spašava kapitalizam. Da taj sustav omogućuje produljenje (inače neodrživog) sustava stalnog iracionanog povećavanja potrošnje, potrošačkog društva. S desne strane spektra ovoj se ideji zamjera da je »komunistička«, da jednakima čini ljude koji nisu i ne mogu biti jednaki, i nikada neće ni biti.

I jedan i drugi prigovor su točni. Kapitalistički način prisvajanja i gomilanja dobara cijeloga društva, koji posve osiromašuje najveću većinu stanovništva kojemu ne preostaje ništa od znanstvenog i tehnološkog napretka, prijeti da se – bez intervencije izvana – uruši sam od sebe. Unatoč tome ona manjina koja ta bogatstva čvrsto drži za sebe uglavnom ne želi pristati dobrovoljno da se ta civilizacijska dobra podijele ravnomjernije. Uostalom, pogledajte si šestominutni filmić koji pokazuje kako stvar stoji u Americi i zašto je, zapravo, ondje došlo do zastoja i naglog siromašenja.

S druge strane za bezuvjetni temeljni prihod zauzimaju se, iz etičkih, a ne toliko ekonomskih razloga, intelektualci s lijevoga krila idejnoga spektra. Pa dobro, hoće li time što će svakome biti osiguran pristojan, dostojanstveni život, jer tehnologija i produktivnost strojeva to danas omogućuju, automatski dovesti do komunističke diktature?

Naprotiv, za spas od bilo kakve diktature lijek je demokracija. I od grabeži prebogate manjine i od diktatorskih namjera onih koji bi ljude uzjašili s frazama o jednakosti. Novac, kad ga dobiješ, na sebi ne nosi žig (ili kužnost) ideologije, nego slobode da ga proizvoljno koristiš.

Dakle, uvijek se vraćamo na temu slobode. Dakle, uopće nije riječ o novcu, iako je tema ekonomska.

Zbog toga se u zemljama poput Njemačke, Švicarske i Francuske za bezuvjetni temeljni dohodak s predikaonica zauzimaju i u katoličkoj te u protestantskim crkvama. A kod nas ni Crkva.