U Odesi je u zapaljenoj zgradi sindikata izgorjelo 38 ljudi. Ne vojnika, civila. Nenaoružanih. Od zapadnih medija nismo doznali ni tko su oni bili, ni kako je do toga došlo.
Sretan vam svjetski Dan slobode medija. To je u svom statusu na Fejsu napisao 3. svibnja kolega Sergej Županić.
Drugi kolega je na Twitteru napisao da nigdje, ama baš nigdje u američkim medijima nije pročitao ni spomen, a kamo li osvr u povodu jedinog blagdana koji se globalno obilježava, 1. svibnja.
Novinari u Hrvatskoj - ali tek nakon izrečene presude novinarki! - potpisuju peticiju protiv stavka u zakonu »o sramoćenju« prema kojemu se u medijima valjda ni pravomoćno osuđenog ratnog zločinca ne bi moglo tako nazvati.
U daminom gambitu, razgovornoj emisije Elizabete Gojan 27. travnja moglo se prvi put, s degutantnim pojedinostima iz usta žrtve, novinarke Helene Puljiz, čuti kako su joj tajne službe priredile deset godina profesionalne i životne agonije, a samo zbog toga jer je odbila da s njima surađuje. Koliko li je u našim medijima »uspješnih« novinara koji to nisu odbili? Jedina brojka za koju smo sasvim sigurni da je znamo jest – nula. Toliko je, naime, pripadnika tajnih službi kažnjeno za zlostavljanje novinara. Isto toliko ih je kažnjeno jer je novinare ciljano »hranilo« tajnim dokumentima. S ciljevima koji su daleko od bilo kakve primisli o slobodi medija.
Mislite li da je novinarima u samim redakcijama bolje?
– I dalje se nastavlja da poslodavci režu troškove, položaj novinara sve je nestabilniji, ima otkazivanja, rezanja plaća... To se sve odražava na profesionalne novinarske standarde i utječe na rad, profesionalizam i medijske slobode. – kaže predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Zdenko Duka.
Reporteri bez granica su u veljači svrstali Hrvatsku na 65. mjesto po indeksu medijskih sloboda, jedno mjesto niže nego lani. RSF je u redovnom izvješću o medijskim slobodama u svijetu naveo da je Hrvatska postala članicom Europske unije u srpnju 2013. nakon šestogodišnjih pregovora s Europskom komisijom koji su rezultirali važnim promjenama po pitanju medijskih sloboda »kao što su uključivanje slobode medija i prava na pristup informacijama u Ustav«, ali da treba još puno toga napraviti.
Finska je na samom vrhu ljestvice RSF-a s najvećom slobodom medija već četvrtu godinu za redom, a odmah iza nje su Nizozemska i Norveška, kao i prošle godine.
Umjesto da nabrajamo tko je na kojem mjestu, pogledajte ovogodišnju kartu Reportera bez granica! Slobodni su mediji podijeljeni u pet tonova boje. U zemljama obilježenima crnom i crvenom bojom praktično nema slobodnih medija, a u onima obilježenima žutom i bijelom ima. Mi smo među osrednjima, narančastima. Po toj boji lako ćete zaključiti u kojem smo društvu, kako na karti Europe, tako i na karti svijeta.
U Zagrebu se upravo završava trodnevna konferencija »Mediji protiv demokracije? - komercijalizacija interneta i kriza medija«. Govorilo se o komercijalizaciji medija, o sve većoj ovisnosti medija, poput novina koje su se nekad »dokazivale« na kioscima, i televizija koje su u nesmiljenom lovu prema oglašivačima, u kojima je tabu kritičko izvještavanje o najvažnijim oglašivačima. Uputa konzumentima: računajte s time. I zapamtite: objektivnu sliku nećete steći ni na internetu, pogotovo ako vam je stvarnost profiltrirana kroz društvene mreže u kojima uglavnom birate ljude bliskih gledišta.
HINA JE SPALA NA NAJNIŽE GRANE
Zamijećeno je da posvuda opada kvaliteta novinarstva, kako u javnim, tako i u privatnim medijima. U javnim i državnim medijima kvaliteta opada zbog sve perfidnijeg uplitanja politike, ali je nejasno zašto je nestalo utemeljenog i kritičkog gledanja na ostatak stvarnosti – izvan politike. Potrošačka prava svedena su u rezervat, a praktično se svi ostali dijelovi stvarnosti ili zapostavljaju ili »glade«. A zabava, po ugledu na komercijalnu konkurenciju, počinje nadvladavati potrebnu široku i utemeljenu informaciju.
U privatnim se medijima prepolovio broj novinara. U posljednjih pet godina bez posla je ostalo 2000 novinara. Danas ih je više od 700 nezaposleno i bez ozbiljnih izgleda da ponovno dobiju posao. To se odnosi gotovo i na najkvalitetnije novinare, one koji vijest »donose«. Rubrike su se ispraznile, pismenost i izražavanje sve je siromašnije, ukidaju se ili pacificiraju kulturne rubrike u kojima se odavno ne objavljuju kritike, a sve za račun suženog registriranja odabranih događaja. Najbolji novinari iz kulturnih rubrika, pa čak i iz crne kronike, pobjegli su ili su otjerani. Na preostale uredništva po napucima vlasništva stalno rade pritisak kojemu se teško oduprijeti. Za zdravlje medija kao »psa čuvara demokracije« mnogo su manje važni junaci među novinarima koji se ponekad uspiju oduprijeti pritiscima i izbore povremenu autonomiju od ostalih koji stranice »pune«.
Hina je spala na najniže grane. I tamo je sve manje novinara, a u ime »štednje« i najveći joj otkazuju pretplatu. Mislite li da su zato novine bogatije informacijama, kad je ukinuta mreža i Hininih i dopsnika iz svijeta najvećih medija? Za televiziju danas izvještavaju gotovo slučajni ljudi, ispod čijih bi imena trebalo pisati u kakvom su srodstvu s hrvatskim diplomatima ili poslovnim predstavnicima. U svakom slučaju, glavni svjetski centri moći nisu pokriveni »našim« pogledom na svijet i nepotkupljivim novinarima s gotovo diplomatskim statusom koji vlastitom sposobnošću uspijevaju doprijeti i do najmoćnijih državnika. Mi zapravo ne znamo što se sve događa u Africi, Aziji i Australiji, ali, ruku na srce, ne znamo iz prve ruke niti što se događa u Washingtonu, Parizu, Moskvi, Pekingu, Berlinu, Londonu ili Bruxellesu. Da sad ne spominjemo još i Beograd, Sarajevo, Budimpeštu, ili Beč... Dobijemo ono što se pročita u medijima, uglavnom na engleskom – odavde. I sve se više provincijaliziramo, jer se ponajprije potiskuje autorsko novinarstvo kojemu bi se moglo vjerovati i s čijim bismo se pogledom mogli identificirati.
REDAKTORI NE POSTOJE, A SVE SE ČEŠĆE PRESKAČU I LEKTORI
U redakcije radije primaju mlade i neiskusne, a sve češće ih se zapošljava honorarno, ili u nekom od aranžmana koji nisu stalan radni odnos, a na poslovima koji su svakodnevni i autore vezuju za matične redakcije, iako je to protuzakonito. Takve je lakše slabije platiti i držati ih pod stalnom ucjenom gubitka posla. Vlasnike, međutim, za takvo ponašanje država ne kažnjava iako zakon to traži. Dvije su izravne posljedice takvoga položaja: radije se na manju plaću zapošljavaju slabiji ljudi koji će prepisivati s interneta, a oni polako gube kontakt s obrazovanim i iskusnim novinarima od kojih u praksi ponešto mogu naučiti. A takvi, ako su i došli sa studija novinarstva, ubrzo shvate da i ono dobro što su na takvim studijima naučili – u praksi malo vrijedi.
Glavni mediji na državnoj ili regionalnoj razini svoje u prosjeku slabo novinarstvo prekrivaju »smokvinim listom« nekolicine kolumnista. Redaktori, koji »ruju« po tekstovima neiskusnijih kolega i »peglaju ih«, od kojih se puno moglo naučiti o zanatu pisanja i izražavanja – ne postoje. A sve se češće, u hitanju za rokovima i s premalo ljudi u redakcijama, preskaču i lektori.
Teško je povjerovati, ali danas je i naša najnagrađivanija istraživačka novinarka bez stalnoga posla! Na koji se, onda, način mogu pratiti svjetska dostignuća u znanosti i tehnologiji, ako ne možemo do kraja vjerovati čak ni informatičkim časopisima?
NOVINARSTVO NEĆE SPASITI NOVINARI-JUNACI
Najteže je, međutim, novinarima u lokalnim i regionalnim medijima. Oni su najčešće pod stalnim pritiskom svojih vlasnika ili osnivača (ako ih je osnovala lokalna vlast), i najčešće, uz bijedne plaće, ne mogu izbjeći da izravno služe interesima lokalnih šerifa. Ili se nauče finoj vještini oportunističke šutnje. Ako su u javnost i dospjeli neki skandali putem lokalnih ili regionalnih medija, onda se najčešće radi o političkom ili poslovnom obračunu među lokalnim klanovima moćnih.
Najmanje nam je danas stalo da si kažemo kako ni drugdje nije bolje. Previše smo obuzeti pogrešnim kriterijima, a ti su da nema problema da bude gore.
Postoje pokušaji da se, na razini države, posebno kad je riječ o internetskim nekomercijalnim glasilima, uspostave kriteriji po kojima bi država subvencionirala dobro nekomercijalno novinarstvo. Danas najčešće internetsko. No, tu je velika opasnost: da država radije potpomaže one koji joj se »više sviđaju«, od onih koji su bolji.
Novinarstvo u svakom slučaju neće spasiti novinari-junaci koji su u cijeloj priči, zapravo, epizodisti. Glavnu ulogu preuzimaju izvori moći i poneki lakrdijaš kao što je Dnevno.hr, kakvima ljudi sve neinformiraniji sve više vjeruju. A to dno dna je svojevrstan znak tragičnog vremena.
Kakvo nam je novinarstvo, takva nam je i demokracija. Nekome je silno stalo da je bude sve manje. Prst se može uprijeti upravo u sve zatvoreniju i nedodirljiviju političku i ekonomsku kastu. I poneki pokušaj obavještajnog podzemlja.