U tijeku je završnica košarkaškog prvenstva Europe u Sloveniji na kojem briljira Hrvatska reprezentacija. Iako su je doslovno svi popljuvali kad ju je u prvom kolu zgazila Španjolska, sad se svi dižu na stražnje noge, mudruju, dijele nam medalje i zadovoljno likuju… Do prvog poraza…
Ako zanemarimo nogomet, koji je i dalje čuđenje u svijetu (zamišljam kako bi tek bilo da neki naš čovo zaigra golf ili uđe u Formulu 1), u gotovo svakome sportu u kojem smo imali uspjeha, naši su sportaši publici zanimljivi samo dok pobjeđuju. Čim se dogodi poraz ili dva, jalni se hrvatski navijači okreću nečem drugom, pljujuć uzduž i poprijeko od trenera preko igrača do sistema, sve dok se ne oformi neka nova sjajna generacija i opet nas narajca na navijanje i idolopoklonstvo. Pred desetak je godina tako moj vjerni rukometni sunavijač Bara nanjušio kako je tamo neki mali kratkokosi (!?) Balić predvodnik mladih rukometaša za koje nismo čuli barem pet godina. Za Barom bih išao goloruk na Rusiju, ali kako smo popušili prvu tekmu na tom prvenstvu od tamo neke Argentine, s laganom sam skepsom slušao njegovo objašnjenje kako je to tek zagrijavanje. Uglavnom, nastavak znate, zgazili smo sve do zlata, ja se posuo pepelom, i od tada ne serem po našima nakon prvog kola. Makar je sve vuklo na to nakon prvog kola aktualnog EP-a u Sloveniji…
PRVENSTVA NA RUBU REGULARNOSTI
Europska su košarkaška prvenstva već neko vrijeme totalni dječji vrtić u kojem se najveće zvijezde potpuno strgane odmaraju nakon iscrpljujućih sezona po velikim ligama i NBA-ju. Neki stvarno ne mogu, neki razmišljaju novčanikom, a ne srcem, nekima je stanje u savezu toliko ljigavo i odvratno da ne žele blatiti svoje ime igrajući navodno pod zastavom reprezentacije, a u biti za zaradu nekog tajkuna koji drži u džepu i rukama lokalnu ligu, pa i samu repku. Svaka slučajnost s hrvatskim sportom je slučajna, pogotovo stranačkim ucjenjivanjem u rukometu i nogometu… Stanje u našoj košarci je doista jezivo, vlada mamićoidni šerif, prvenstva su na rubu regularnosti, veliki klubovi propadaju, utakmice u svoje radno vrijeme za honorar komentira (doduše, bivši stvarno velik igrač) pomoćnik ministra, žuti novinari se bahate imbecilnim najavama poput »Otvoren put do finala«…
A tamo je nekih dvanaest mladića, onih koji su naglo izrasli i uvijek imali problema u kinu, autobusu, krevetima u hotelskim sobama, onih koji su umjesto tulumarenja, izležavanja i prodavanja magle roditeljima išli, idu i ići će dvaput dnevno na krvave treninge. Oni koje su unaprijed otpisali jer je par najboljih reklo da ne mogu igrati, baš kao i Boban, Kukoč, Vujčić, onda kad je jalna, iz fotelje najpametnija javnost to od njih očekivala i zahtijevala. A oni su skratili odmore, stisnuli zube i došli na najdulje prvenstvo u povijesti, u Zagrebu devedesete je bilo osam ekipa, a ove Finske, Ukrajine i Latvije nisu imale ekipu ni za hakl… I nakon usranog otvaranja krenuli prema gore, bez namjere da se zaustave. Lijepo ih je gledati, lijepo je biti ponosan na svoju zemlju i zastavu, urlati od sreće dok gaze sve pred sobom, zamišljati sebe ili svoju djecu kako jednog dana zakucavaju ili neumoljivo trpaju trice… I držim fige da to traje do kraja, do zlata, i da se i u bilo kojem drugom slučaju i dalje skida kapa tim mladićima, koji su doduše tjedan dana priprema u Brodu uglavnom tulumarili, a da ne pričamo kakav je Draper strah i trepet za sponzoruše po zagrebačkim klubovima…
FIGE NAJVEĆE!
Jer javnost više vesele takvi tekstovi nego oni o pobjedama. Kuda ide ovaj svijet, kad će opet biti važniji uspjeh i pozitivna vijest od običnog trača, kad će vijest o pobjedi odbojkaških kadeta, ili matematičara na olimpijadi imati veću čitanost od ječmenca na dojci Ave Karabatić? Ne znam, ali nije ni bitno, počnite već danas, navijajte, pustite trenerima i igračima da rade svoj posao, ostanite vjerni našim reprezentacijama i napravite tulum svaki put kad negdje igraju - neka i izgube, to je sport, kod nas bi Ferguson promijenio 23 kluba. Ako već ne možete na tekmu… Ajmo ljudi, možete do zlata, fige najveće!
