Prvo su u Slavoniji malo pretjerali s računima za plin, ali se sve zataškalo. Onda se val negodovanja proširio prema zapadu, pa su i Bjelovarčani ostali u čudu prevelikim cijenama za ono malo plina što su potrošili u dosad relativno toplim zimskim mjesecima. Uskoro će i u Zagrebu stići računi za to razdoblje i to bi mogao konačno biti okidač za neke prave nemire, jer nam je stvarno pun kufer krađa i prijevara od strane onih koji bi trebali brinuti za svoje građane. Zbog plina na ulice, ...

Država nam je u totalnom rasulu. Deset posto ljudi živi savršeno, skijaju, ljetuju, orgijaju, osamdeset posto još ima nekih zaliha, zemlje, rođaka na selu, u »Švabiji«, deset posto je gladno i ludo... Ako se broj popne na 20%, imamo Ukrajinu. Ili nemamo? Dugogodišnje krađe hadezeovaca i nesposobnost i esdepeovaca da išta poprave, džepovi puni novca, garaže SUV-ova, podrumi umjetnina, sve je to dovelo do toga da tvornica više – nema. Sve se prodalo strancima za postotak koji su uzeli sebi za vile, glisere, kupovanje diploma djeci, ili plaćanje liječenja od ovisnosti... Jedan dio loših seljaka pokupi novac za poticaje, kupi si velike aute, ostatak potroši na kocku i čeka tuču ili poplavu da kaže da je urod propao, mlijeko je preskupo da se proizvodi kad se može napraviti u laboratoriju, zemlja se ne navodnjava, mafijaši, lopovi i ratni profiteri su ugledni građani i vuku sve konce. Ništa se ne stvara, političko-crkvena mafija je uništila apsolutno sve što se uništiti dalo.

A mi stoka šutimo i ne bunimo se. Sretni što još uvijek nekako imamo za otplatiti oba kredita, alimentaciju, bolesno visoke režije, gorivo i odemo u kino jednom mjesečno. Svjesni da ne proizvodimo ništa, nego tek radimo neki čudan posao koji nije postojao pred dvadesetak godina, jadni što ne možemo početi nikakav biznis jer država ne želi konkurenciju. Osuđeni smo na propast, jer se ništa novoga ni dobroga ne nudi. Gledamo kako nam otimaju i ono malo što smo uštedjeli, naslijedili, čuvali za stare dane. I idu dalje, kupuju aute, grade trgovačke centre za proviziju, dižu cijene vode, struje, benzina, i misle da se nećemo buniti jer nas banke i osiguravajuća društva drže u šahu...

Čeka se neki novi Matija Gubec, čovjek s lovom, stavom i mudima, koji nema ništa za izgubiti i izložit će se mecima u prvom redu barikada. Ne onaj nikakvi Pernar, ne nedorečeni Bangoura, nego neki luđak koji je izgubio sve, i nema nikoga ni ništa čime bi ga ucjenjivali, ali ima snažno zaleđe. Rođeni vođa s karizmom u kojeg bi vjerovao srednji sloj koji je sada sjeban sloj, onaj koji će uskoro prodavati stanove, aute i više ne ići na more, dok ne postane gladan. A onda više neće imati snage da išta promijeni...

Eto, prenio sam frendove misli, otvori se ta duša nakon treće pive. Ja na barikade ne mogu, imam Juniora zbog kojeg moram rmbati još godinama dok ne završi fakultet, stare roditelje kojima sam potreban, sasvim sićušan minus i krov nad glavom. Ja sam prosječna hrvatska kukavica, kao i 80% drugih. Možda me račun za plin, koji nije plin, nego zrak koji nam gamad lažno naplaćuje, od mene i od svih napravi nekog novog Klička... Makar i Kličko ima neke svoje interese, tko će više znati... Krepajte lopovi, pustite nas da se makar grijemo.