Izlazim krepan s posla, prošlo je osam sati, tete u dućanima gase svjetla i žurno odlaze u noć. Treba mi samo žlica, nešto toplo i lijeganje na kauč s pogledom na neki imbecilni program, seriju ili nogomet. Ne želim pričati kako mi je bilo na poslu, niti slušati kako je osobi »B« bilo na njezinu poslu, jer cijeli dan samo rintam i pričam o poslovima.
Ulazim u stan, a kako sam jučer imao sretan dan s rastavljenim sedmogodišnjakom, sada šutiram zaboravljene legiće, i stavljam grijati nešto iz frizera što može biti i grah, i gulaš, a bogami i juha. Ali kako pravo muško nikada ne pišem ceduljice na posude za hranu…
VITEZOVI PEČENOG VOLA
Nakon osvježenja u vidu tuša zalegnem na tron. Dok ležim i srčem juhograh (kada dotočiš juhu u posudicu s grahom, ili obratno), prst na daljinskom me odvede na neki kostimirani filmić s dugokosim djevojkama u višeslojnim haljinama, vitezovima, prirodom, selom, zelenilom. Neki čupavi frajer lukne najslađu seljanku, ona škicne njega, on pobijedi na seoskoj olimpijadi i do ponoći se zaljube, sutra ožene i tak. Uglavnom, živjeli bi oni kao u svakoj bajci dugo i lijepo, da nisu došli zločesti Englezi, ali do tada sam već bio zaspao i to više nema veze s temom – kako je nekad to bilo lagano, a danas toliko naporno. U srednjem vijeku baš nešto i nije bilo rastava, jer žene nisu imale pravo glasa, a čim bi bile malo inteligentnije, hrabrije, ili samo drukčije, završile bi u obliku hepo-kockice. Muškarci su bili primitivni i divlji, ženilo se po naredbi ili dogovoru obitelji, a ako niste kojim slučajem bili zadovoljni odabirom, mogli ste ili pobjeći iz zemlje, ili sljedećih dvadeset godina do smrti trpjeti što volite plavuše, a izvukli ste mesarovu malu koja je brineta. Zato jer je vaš tata volio lungiće… Na vjenčanju se zaklinjalo da ćete biti skupa dok vas smrt ne rastavi, što i nije bio neki problem jer je životni vijek bio oko četrdeset, pa se niste stigli ni pošteno poklati, a već je jedan supružnik prerano otišao. Danas ljudi žive dulje od osamdeset, i tu se susrećemo sa zanimljivom činjenicom da je stvarno puno teže u moderno doba zajedno doživjeti starost.
RATOVI ZA DALJINSKI
Zamislite da se oženite s dvadeset, zaljubljeni ste od osnovnjaka, hodate od trećeg srednje, mislite da vrijeme treba zaustaviti baš sad… Pa s trideset shvatite da on pije i brije na nogomet, a da je s troje djece malo teško diplomirati, a kamoli ostvariti karijeru. Ili s trideset, kad je jedno od vas već jamačno imalo djevojku ili mladića, ako ne i zaruke ili brak. Pa u određenom trenutku shvatite da je netko od vaših bivših imao veće što psihičke, što fizičke kvalitete, i to naravno u nekom trenutku prigovorite trenutačnome. Da ne spominjemo četrdesete kad je pogotovo teško ostati u vezi, jer u nju dolaze i djeca, krediti, naporni razgovori s avetima iz prošlosti, a ne zaboravimo ni sitnicu kako i jedna i druga strana vole pogledati neko mlađe meso. Osim toga, danas postoji i daljinski upravljač, zbog kojeg bi se, da je postojao u šesnaestom stoljeću, valjda vodili ratovi. Uostalom, vode se i danas. Dakle, nema smisla maštati o prošlosti, vremeplov još nije, niti će biti izumljen, poradite na sebi i odnosu sa svojim partnerom, bili vi vršnjaci ili ne – razgovor s otvorenim kartama čini čuda. I obavezno uvijek dopustite onoj drugoj strani jedan dan odmora. Makar ujutro našli zalutali rezanac na trosjedu…