Jesu li marljivi ljudi na valovito-brežuljkastoj Bilogori oduvijek bili ratari, kravari, svinjari, povrtlari, voćari, pčelari, šumari… ili su možda bili i rudari?! Riječi iz ove upitno-usklične rečenice se zanimljivo rimuju, pa bismo na osnovi njih mogli skladati zabavnu etno ili neku drugožanrovsku pjesmicu.
No, mogu li se životno rimovati i uskladiti crna rudarska okna u brežuljcima, drndanje vagoneta punih ugljena uskotračnom prugom, udaranje zagaravljenog čovjeka krampom po ugljenu u podzemlju… s koračanjem čovjeka u bijeloj košulji oranicom za plugom, sijevanjem kose u zlatnom žitu, štrcanjem bijelog kravljeg mlijeka u muzlicu, odjecima zasijecanja sjekire u drvo, žurnim koracima bunovnog čovjeka koji se žuri na vlak što će ga odvesti na posao u Bjelovar…?
Fotografija svečanosti otvaranja ugljenokopa "Josipov rov" kod Mišulinovca 1893. godine
Odgovor je: bilo je moguće! Na dijelu bilogorskog kraja duže od jednog stoljeća trajao je suživot crnog ugljena i zlatnog žita. Iako, sintagmu crni ugljen treba prihvatiti kao pjesničku slobodu, jer u bilogorskim rudnicima vadio se niskokalorični ugljen lignit, koji se korisitio ponajviše za ogrjev, a naziva ga se još drvenim i smeđim ugljenom.
Zaboravljena ploča na rubu V. Trojstva tek je šutljivi spomen na rudnik koji ne postoji već četiri desetlječa
Na području ove livadice bio je ulaz u rudarsko okno "Kurovica", jedno od tri najkorištenija u okolici V. Trojstva
Vađenje lignita na području Bilogore započelo je u drugoj polovici 19. stoljeća, na mjestu udaljenom oko 1,5 kilometara od željezničke stanice Mišulinovac. Bili su to uglavnom površinski kopovi, a pouzdano se zna da su prvi veći podzemni kopovi otvoreni pred kraj 19. stoljeća i rudarenje se razvilo na širem području Velikog Trojstva, Šandrovca i Pitomače. Također se zna da je 1898. godine osnovano prvo dioničko društvo "Trojstveni ugljenici d.d.", glavni dioničari kojeg su bili kapitalisti iz Bjelovara i Budimpešte.
Uokolo V. Trojstva ni danas nije teško na površini tla naći grumen lignita
Inače, na području Bilogore rudnici lignita su postojali i kod Koprivničkih Brega. Vađenje ugljena na području Velikog Trojstva i Šandrovca zbog više ekonomskih i tehnoloških uzroka prestalo je 1966. godine, a tadašnje poduzeće "Bjelovarski rudnici" Trojstvo pripojeno je bjelovarskom "Tomi Vinkoviću". Poduzeće je od 1945. godine do prestanka rudarenja ponajviše koristilo dva rudnika u okolici Velikog Trojstva i jedan kod Šandrovca, zapošljavalo je i do 350 radnika, a na primjer 1956. godine proizvedeno je 43.000 tona lignita. Kao posljedica potrebe za rudarima na području Velikog Trojstva nastalo je i novo naselje, a danas je ono ulica s imenom Radničko naselje Kurovica, a Kurovica je bio naziv jednog od dvaju najvećih rudnika.
Đuro Živoder na ostacima nasipa kojim je vodila rudarska željeznička pruga do stanice Mišulinovac
Danas se više ne može vidjeti otvore rudarskih okana, jer su zatrpani i zarasli travom i drvećem. Ostali su samo ostaci nasipa uskotračne pruge, kojom je ugljen vagonetima – što ih je najprije vukao konj, a poslije mala parna pa dizelska lokomotiva – odvožen od rudnika do željezničke stanice Mišulinovac. Do toga nasipa i lokacija negdašnjih rudarskih jama odveo nas je Đuro Živoder iz Velikog Trojstva, koji je u trojstvenim rudnicima radio od 1. kolovoza 1946. do njihova prestanka rada 1. kolovoza 1966. godine.
