• Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size


FELJTON ZVONA: Kako su telefoni postali kompjuteri (2)

PIRATI IZ SILICIJSKE DOLINE

U povodu skorog izlaska iPhonea 6 proletjet ćemo u nekoliko nastavaka kroz manje poznate pojedinosti iz iznimno uzbudljive povijesti računalstva

E-mail Ispis PDF

Procesor 6502 iz 1975. godine bio je za svoje vrijeme ipak sve samo ne slabašan. imao je 3510 tranzistora. Tri su takva mogla odvesti ljude na Mjesec, a postao je jezgra revolucije osobnih računala.

A ona su postajala sve manja. Iz hala su se preselili u manje sobe, potom su izgledali četverokrilni ormari, pa trokrilni, kao škrinje za zamrzavanje, pa današnji veliki frižideri... oni dvokrilni koji imaju i pumpu iz koje curi sladoled. Sve takve koji su se veličinom doimali kao kuhinjski namještaj nazivali su minikompjuterima. To, s procesorom za narod, događalo se u vrijeme kad su i u nas nabavljali prva računala. Cijele sistemske sale.

Ja sam još kao osnovnoškolac u Osijeku upijao magiju računalske sale u ondašnjem SDK-u. Ta se financijska institucija, za one kojima je kratica nepoznata, provukla kroz razne epohe i sisteme s raznim kraticama. Zvala se još i ZAP, a danas je psuju pod imenom Fina. Osjetio sam tamo kako sam rastao jer sam se jedne godine upinjao da vidim što više, ali preko crte od poda do pola visine matiranih prozora isprav sam vidio samo vrhove tih kutija. Taj je SDK bi na tramvajskoj stanici na kojoj se silazilo kad se išlo u jedno od tri kina u blizini, pa je, dok čekaš tramvaj, bilo prilike za prodavanje zjaka.

I kroz godine ja sam polako kroz bistri dio stakala vrata i prozora masivne secesijske zgrade na današnjoj Europskoj aveniji mogao vidjeti sve više. Svjetla su gorjela danju i noću, a koji put bi netko prošao kroz ta vrata pa bi se kroz tu pukotinu vidio sav raskoš mašinerije na kojoj su svjetla žmirkala, a iznutra je osim zelenkastog svjetla dopirala i buka bušača kartica i teških printera koji su žvakali zebrasti papir. Na zidovima su majstori na takvom papiru imali isprintane slike Mona Lise i Merlinke, kao kalendar. Onako, sa slovima preko slova na tamnijim i točkama i razmacima na svjetlijim partijama slike.

MOJE PRVO RAČUNALO HP 2000 TIME-SHARE

Došao je studij u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, a ispostavilo se da se tamo na nekom Univacu s prijavnicama za ispit eksperimentira s bušenim karticama. Kako god bilo, u moje vrijeme profesori te prijavnice nisu nimalo zarezivali. A i studentska ih je služba potpuno ignorirala.

Ali jedan plakat mi je na faksu u jesen 1973. godine privukao pogled. U Multimedijalnom centru Sveučilišta, u zgradi na Trgu maršala Tita odmah do kavkaza, održavao se tečaj računalstva. Mogu se prijaviti studenti sa svih studija. Znači, i ja!

Ukratko, kasnije se saznalo, bio je to veliki, titanski projekt legendarnog inž. Branimira Makanca, ni prvi ni posljednji, ali je ostavio najviše traga u ljudima. Na čudan, dovitljiv način uspio je na Velesajmu snubiti nekog političkog budžovana da se kupi miniračunalo Hewlett Packard HP 2000 Time-Share po iznimno povoljnoj cijeni. Druga mu je finta već bila u najboljem što je s njime učinio: nije dopustio da na njega šape stavi netko s Elektrotehnike, nego je s profesorom dr. Ivanom Mužićem tim računalom odlučio izvesti i u svijetu avangardni pedagoški pokus. Iskušati može li računalo postati školsko pomagalo

U to sam se vrijeme natakao vijestima iz svijeta i prikazima globalnih fenomena čitanjem naramaka strane štampe, a među domaćima je prednjačio magazin Start. Tamo su pisali da u Americi 14-godišnjaci rasturaju računala. znači, ja sam sa 19-20 prestar! No, dobro, da vidimo kako se ja u tome snalazim. A ako me krene, neka mi 14-godišnjaci stave malo soli na rep!

Prošlo je šest mjeseci u MMC-u. Naučili smo rukovati računalom, terminalima, bušenjem traka za teleks na koje smo spremali svoje programe u BASIC-u. I onda smo morali otići. Trebali su isto to proći drugi. O razdoblju toga računala valja samo reći da je njegova primjena posve sigurno bila među prvima u svijetu na kojima su tadašnji laici sa svih strana imali potpunu slobodu da na njemu izvode što hoće i da si damo mašti na volju. A bile su to uglavnom nenumeričke operacije. Programi kakvih je zapravo danas većina. Iz MMC-a su izašle generacije sjajnih programera, sistemaša, hardveraša. Većina ih se razišla po svijetu. Neki od njih su postali pioniri računalne umjetnosti, a tu je snimljen i prvi računalni animirani film. Ekipa se, uz inž. Makanca, i danas barem jednom okupi u kupoli susjedne zgrade gdje je računalo preseljeno, u Hrvatski školski muzej. Nedavno je iz Amerike neki od MmC-ovaca odnekud iskopao ipravnu procesorsku ploču, na kakvoj je bio krepao jedan o integriraca. Sada računalo veselo radi kao prvoga dana i ekipa si je zadala da će ga jednoga dana prikopčati na Internet da poslužuje stranicu na kojoj će pisati: upravo ste se priključili na najstariji internetski poslužitelj!

KLUB MALE KUĆNE PIVOVARE

Od proljeća 1974. godine prošlo je šest, sedam dugih godina dok nisam nabavio svoje prvo računalo. Mogu onda zamisliti kako je bilo studentima kalifornijskih sveučilišta. Željeli su svoje računalo. No, godine 1975. na naslovnoj stranici siječanjskog broja časopisa Popular Electronics, za ljubitelje lemilica, radioamatera i ostale hobiste na struju, izašla je senzacija: četvorica zanesenjaka koji su (dakako, u garaži) u Albuquerqeu, Novi Meksiko, oformili tvrtku MITS s naslovnice su nudili osobno računalo! Altair 8800 bilo je to prvo kutija s tiskanim pločicama, čipovima – koji ste trebali sastaviti sami. Ali je to bilo pravo računalo! Bio je temeljen na Intelovu procesoru 8080, njime se upravljalo preko prekidača, a isprva je imao memoriju od 256 bajtova. S obzirom da je do kolovoza te godine bilo naručeno više od 5000 Altaira, i da su kupci »kao i uvijek« tražili više memorije, prodavali su se i razni dodaci. Radna se memorija mogla proširiti do punog jednog megabajta. Stajao je preračunato oko 1700 današnjih dolara!

Altairu su se moglo, dodatnim karticama, dodavati svašta, pa je računalo postalo funkcionalno tek od svibnja 1975. godine kada je dobilo prvi BASIC. Oko računala i računarstva se od ožujka 1975. sve do prosinca 1986. godine geekovi okupljali u Homebrew Computing Clubu (Klubu kompjuteraša male kućne pivovare) u Menlo Parku u Silicijskoj dolini, bez obzira na to tko je i što gdje studirao. Glavna bi faca bio netko tko bi na okupljanju prikazao neku novu stvar. Tako su se te 1975. godine okupljali oko Altaira prikazujući neke svoje nove fore iz kućne radionice. Tu su Bill Gates i Paul Allen, rođeni Bostonci, prikazali svoj BASIC za Altaira.

Ondje se vrlo otvoreno i živahno govorilo o tome kako te elektroničke naprave rade i razmjenjivale ideje. Valjda se jedina formalna šteta postojanja Hombrew Cluba sastojala u tome što je malo njegovih polaznika uspjelo diplomirati. Iz te živahne i naelektrizirane scene vrlo je brzo izašlo iznimno mnogo uspješnih, danas slavnih i bogatih pionira i inovatora u svijetu visoke tehnologije. Ondje su od prve seanse redovito zalazili i suosnivači Applea Steve Jobs i Steve Wozniak. U Engleskim klubovima su od istog toga proljeća 1975. godine počeli prašiti Sex Pistolsi.

Stidljivi Wozniak je na papirima posvuda crtao sheme svojeg procesora i kompjutera, trudeći se da stvori čim jeftinije računalo kojemu će trebati čim manje čipova. kada se te godine pojavio procesor 6502, osobina sličnih procesorima koji su se ugrađivali u druga računala, ali mu je cijena bila tek jedna šestina njihove, 25 dolara, Woz je znao da će napraviti svoje računalo. I naravno, predstaviti ga među »piratima« iz Silicijske doline u Homebrewu.

Bilo je to u srpnju 1976.

(U sljedećem nastavku: »Hoćeš li doživotno prodavati šećernu vodicu, ili se pridružiti mijenjanju svijeta?«, prvi dio možete pročitati ovdje)

Ažurirano ( Četvrtak, 21 Kolovoz 2014 21:58 )