Steve Wozniak je bio lik za križanje čipova.

Njegov je otac bio raketni inženjer u Lockheedu. Radio je na raketama Polaris koje su se s nuklearnim glavama mogle lansirati podmornica vrlo blizu sovjetskog kopna nakon što bi mu se približile skrivene ispod polarnog leda. Stari mu je bio ekstremno pošten i iskren, ali se o njegovu stvarnom poslu kod kuće nije ništa znalo.

Ali su se zato otac i sin, valjda već otkako mu nisu trebale pelene, igrali elektronikom iz puke zabave.  Doslovno, i ono s pelenama i ono sa zabavom. Već u šestom razredu si je, ničim drugim izazvan osim radoznalošću, od elektroničkih elemenata iz dućana složio igru "križić-kružić". Razumio je kako kao logička vrata funkcioniraju diode i triode. Tako mu je bio dovoljan jedan pogled na shemu silicijskog integriranog kruga da bi stekao potpunu predodžbu o tome što može raditi. Pritom često i ono što inženjeri koji su ga projektirali uopće nisu imali na umu. Već u osmom razredu napravio si je napravu, zapravo kalkulator koji je mogao zbrajati i oduzimati. Jednoga mu je dana u ruke dospio priručnik o prvom uspješnom miniračunalu, DEC-ovu PDP-8 koji je izašao još 1965. godine. Sav je uronio u knjigu u kojoj je razumio sve. Više sheme, nego sami tekst.

KREMASTA SODA, RAČUNALO SA 16 BOJA

Kao praktikant je preko ljeta, programirajući u jeziku FORTRAN, radio u tvrtki Tenet na razmjerno jeftinom računalu. Tu je stekao i prva znanja o ljudskom jeziku iznimno bliskom programskom jeziku BASIC, a računalo je stajalo te, 1970. godine 100.000 dolara. Takvo softversko i hardversko iskustvo pokazat će se kasnije kao vrlo važno.

Prije nego je tvrtka propala, Woz se ondje uspio dokopati dvadesetak čipova i već je smišljao kako da od njih napravi računalo. U to se vrijeme ni najnesposobnije računalo nije moglo napraviti bez više stotina čipova. Svoje je računalo najprije iskušavao crtajući veze između čipova na papiru. Memorija na tom »papirnatom« računalu imala je samo 256 bajtova. To je količina u koju, otprilike, u nju stane prethodna rečenica. Ipak, nakon što su prijatelj iz ulice Bill Fernandez i on čipove zalemili na tiskanu pločicu koju je Woz projektirao, radilo je kako se htjelo. Bio je to doista prvo funkcionalno računalo iz kućne radinosti u povijesti, pametnije od mnogih tadašnjih programabilnih kalkulatora. Nazvao ga je Cream Soda Computer (»Kremasta soda«) po napitku koji je tada trošio u neizmjernim količinama.

Ta je pločica sa svim osobinama programibilnoga računala bila povod da Bill Fernandez 1971. godine Wozniaka upozna s njegovim imenjakom, Steveom Jobsom. Cream Soda je za Woza bio prevratnički moment. Znao je tada da se može sve, samo ako se hoće. Jobs je u to vrijeme za održavanje na životu bavio mnogim poslovima, uglavnom s elektronikom. Pobjegao je s faksa nakon prvoga semestra, ali i zbog stida od roditelja koji su ga usvojili, a koji su za njegovo studiranje potrošili životnu ušteđevinu. Nije od njih želio više ni dolara!

Ipak, Jobs je birao što će raditi. Jedan od takvih poslova bio je i s Nolanom Bushnellom, osnivačem Atarija, koji se naglo obogatio prodavajući konzolu s prvom kućnom elektroničkom igrom Pong (a ni igrački automati za lokale nisu mu bili mrski). Jobs je smislio novu igru s reketom, Breakout, kojom se loptom razbijao zid u vrhu ekrana. Jedino, igra je bila prekomplicirana za čipove koji su bili u Pongu.

Bushnell je ponudio nagradu od sto dolara za svaki čip koji bi se eliminirao s logičke pločice, a da igra radi, a Jobs je ponudu prenio Wozu. Wozniak je uspio prekrižiti čak 50 čipova!

Već od ožujka 1975., kako je počeo raditi Homebrew club, do kraja lipnja Wozniak je imao matičnu ploču prikopčanu na televizor koja je prikazivala fantastičnu sliku u 16 boja i zvuk, a sve to na ultrajeftinom procesoru 6502, nakon što je svoje sheme u više krugova reducirao križanjem čipova. Njih je na kraju bilo samo 60. U Homebrewu su ga prikazali kao Apple I! Koja zabavna razlika u odnosu na Altair kojim se upravljalo putem prekidača i razumijevanja što poručuju upaljene ili ugašene lampice!

BASIC, MOĆNO ORUŽJE KORISNIKA

Woz je za dijelove prototipa potrošio 1000 dolara i nadao se da će uloženo vratiti ako svoje sheme proda 50 puta po cijeni od 40 dolara. Pokazalo se da ljudi to računalo silno trebaju, ali dovršeno. Više nisu bili zadovoljni ni Altairom,kao kutijom sklopova koje bi sami sastavili, a kamo li samo shemama s popisom onoga što trebaju kupiti sami.

Glavni problem, s tim računalom, bio je što za njega nije bilo programa. Woz je znao da su se Allen i Gates kočoperili svojim BASIC-om za Altair, a Woz je s tim jezikom imao samo tri dana iskustva. Nije čak ni znao da se neka narječja toga jezika ozbiljno razlikuju na raznim platformama. Napravio si je popis naredbi i sintaksu te je odlučio, da si pojednostavi posao, iz jezika izbaciti cijeli segment operacija s brojevima sa zarezom. Upravo onaj kojim su se bavili inženjeri i znanstvenici. Za pisanje programa i jednostavnih igara bili su više nego dovoljni samo cijeli brojevi. Uostalom, tko je radio igre, od brojeva su ga jedino oni i zanimali. Najkompliciranije je bilo prebrajati piksele onoga što će se pojaviti na ekranu. Dio grafike već je bio definiran u slovima (48 slovnih znakova u 40 redaka u 16 boja), a tko je trebao "visoko razlučivanje" dobio je ekransko "igralište" od 280x160 piksela, ali uz samo četiri boje. No uz samo nekoliko trikova na grafici od 320x200 piksela bilo je osam boja.

Ukratko, Woz je, poznavajući do kraja svoj stroj, BASIC dovršio u dahu za nekoliko tjedana i uživao ga pokazao u Hombrew klubu. Specijalizirani tisak koji je u ono vrijeme nicao poput gljiva poslije kiše, Woza uopće nije zabilježio. Za njegovo se autorstvo od skromnoga Wozniaka saznalo tek u autobiografskom članku u siječnju ove godine o 50. obljetnici nastanka BASIC-a. Bill Gates, naprotiv, nije propuštao da naglasi tko ga je pisao za Altair.

Ukratko, operacije s decimalama u BASIC-u nisu nikome nedostajale, a kome su trebale mogao je koristiti neki drugi računalni jezik. Oni su i onako s vremenom nastajali. A BASIC je, pritom, postao moćna alatka u rukama nastavnika!

GARAŽA, JASLICE INFORMATIČKOG »BETLEHEMA«

Jobs je brzo shvatio da će potražnja rasti, pa je lokalnoj trgovini uspio unaprijed prodati sto računala, svaki po 500 dolara. Uspio je izvući pozajmicu u dijelovima od 20 tisuća dolara koje su trebali platiti za mjesec dana. Rintali su u garaži Jobsovih roditelja i sto matičnih ploča koje su se prodavale po 666,66 dolara - isporučili su za deset dana! Od srpnja 1976. Apple i su prodavali sami. Jobs je u posao uložio svoj dio tako da je prodao tada među hipijima vrlo popularan VW kombi.

Neki su se narogušili na tu »đavolsku« cijenu, ali ne zato jer je za ono vrijeme bila nevjerojatno niska, nego jer je nosila Antikristov znak. Svašta! Woz je poslije priznao da ju je sam »skrivio« – volio je znamenke koje se ponavljaju. Da se tada Jobsa pitalo, računalo bi vjerojatno stajalo 999,99 dolara. Uostalom, to je bila posljednja poslovna odluka u Appleu u kojoj je sudjelovao Woz. On je više volio inženjerske od trgovačkih izazova.

Iz te garaže, kao svojevrsnog informatičkog »Betlehema«, već su od travnja 1977. prodavali potpuno sastavljeno, dobro dizajnirano računalo, s tipkovnicom i konektorima prema kasetofonu, kao spremištu podataka, i televizoru, a kasnije i monitoru s oznakom sedmerobojne nagrižene jabuke. Apple II. Ličilo je na poveći pisaći stroj, ali se uklanjanjem poklopca moglo prodrijeti u njegovu utrobu gdje su bile utičnice za dodatke i proširenja koje je mogao svatko sam smisliti i napraviti. Matična ploča bila je Wozovo remek djelo, ne samo tehničko, nego i estetsko. Red i simetrija u Appleovim napravama, čak i kad se ne vide, i danas su jedan od imperativa te tvrtke. U automobilskom svijetu na sličnim je stvarima ustrajao jedino Ettore Bugatti, kojega su poznavatelji toga rada nazvali »Michelangelo konstruktora«.

BRZA EKSPANZIJA ZAHVALJUJUĆI DODACIMA

Apple II se zahvaljujući još jednom programu iz Homebrew cluba, VisiCalcu, počeo jako dobro prodavati i u biznisu, tradicionalnom zabranu velikih računalnih tvrtki. Dodatak novoga čuda, floppy disketa, čija je primjena na način da postane dostupna, bila još jedna genijalno djelo Wozova minimalizna. Svi su htjeli Apple II. Biznis se širio ekspanzivno, a tu je logiku skužio mladi, bogati »umirovljenik« s Wall Streeta Mike Markkula. Woz i danas tvrdi da je Markkula i njegov prvi ulog od 250 tisuća dolara zaslužniji za nastanak Applea nego same njegove kreacije. Markkula je iz Applea otišao tek 1996. godine koja je značajna po još jednom događaju silo važnom za Apple.

Drugi važan dodatak biznisu u ljudskom obliku bio je John Sculley. Od 1970. do 1977. godine on je bio potpredsjednik, a do 1983. godine i predsjednik uprave Pepsija. Apple nije oskudijevao u inovatorima, dizajnerima i inženjerima, ali su njegovoj ekspanziji silno nedostajali poslovni ljudi koji bi Apple doveli u red, da od komune hipija nastane korporacija koja će moći ratovati s jačima od sebe. U prvom redu IBM-a, u čiji je posao Appleom II tim šmokljana iz Kalifornije duboko zagrabio. A IBM je trgovao svime u uredima još od 1911. godine. Može se reći: od uredskog namještaja, pisaćih strojeva i fikusa, do računala koje si mogu priuštiti jedino razvijene države. Jedino, IBM nekoliko godina nije mogao vjerovati da mu ti mali, nakazni strojevi uporno nagrizaju prihode tamo gdje je najveći profit najveći (a on nije na spajalicama i uredskom papiru).

John Sculley je u Apple došao na Jobsov nagovor. Bio je to za njega beskrajno riskantniji posao s nesporedivo manjom plaćom. Appleu je trebao i šef po Jobsovu ukusu, a to je onaj koji drži koliko do estetike, toliko do efektnog marketinga. Ponajviše zato jer se, iako je Apple II išao kao lud, a osim u kuće i urede ušao je i u škole, Jobs trebao više vremena za ono što je Apple učinio nekoliko puta u svojoj prošlosti: da ponovno izmisli samoga sebe. Trebalo mu je vrijeme za Macintosh.

Prevratnička rečenica za šefa Pepsija, koju su obojica potvrdila, glasila je: »Hoćeš li doživotno prodavati šećernu vodicu, ili se pridružiti mijenjanju svijeta?«

Crnohumorni moment sastoji se u tome da je upravo John Sculley, godinu dana nakon izlaska Macintosha, Steveu Jobsu dao otkaz.

(U sljedećem nastavku: »Kako nanovo izumiti već postojeću stvar – pa i samoga sebe«, a prethodni nastavak možete pročitati ovdje)