John Sculley se smatra iznimno uspješnim menedžerom u Appleovoj povijesti. Shvatio je da Mac mora biti u boji, da ima jako uporište u kreativnoj industriji, pogotovo isprva u nakladništvu, tiskarstvu i dizajnu, a kasnije u multimediji. Jedino što ga je »žderalo« bilo je što u Appleu nije imao nijedan svoj novi proizvod, neku svoju »bebu« koje bi ga i u javnosti učinila vizionarom usporedivim sa Steveom Jobsom. Tako nešto nakon nekog vremena zatrebalo je i samom Appleu.

Bill Gates je polako dorađivano Windowse. Verzije 1, 2 i osnovna treća bile su jedva upotrebljive, ali se fraza »računalo kompatibilno s IBM-om« , ipak polako prometnula u »računalo kompatibilno s Windowsima«.

IBM je podcjenjivanjem PC-a napravio dvije greške. Dopustio je Microsoftu da Windowse može licencirati kome god hoće, a da živi od prodaje licencije sa svakim prodanim računalom, umjesto da mu IBM jednokratno plati i postane vlasnik softvera. Druga je podcjenjivačka greška bila što je PC neambiciozno nastao iz raspoloživih komponenti. Osnovno po čemu se razlikovao od drugih računala bile su osnovne rutine u startnoj memoriji pod imenom BIOS, a koji nije bio zaštićen. Mogao ga je kopirati tko je htio.

Compaq je postao prvi veliki proizvođač klonova PC-a koji je bio u svemu brži i bolji od IBM-ovih računala, a Microsoftov DOS te potom Windowsi, donosili su Billu Gatesu goleme prihode. Kad je iz Microsofta počela produkcija cjelovitog uredskog softvera za PC, a ta su se računala pojavljivala u različitim oblicima, različite brzine i cijene, Microsoft je zabetonirao svoj praktično monopolni položaj. Ništa nisu vrijedilo što su kreativci »navijali« za Apple. Odatle u filmovima toliko nerazmjerno Appleova hardvera.

Novinari su najmanje vjerovali samoj Appleovoj priči o tome da »... i BMW zauzima bitno manji udio na tržištu automobila nego što ga Apple ima na računalnom, a zato ga nitko neće podcijeniti«. Bila je to igra dominacije u kojoj je Apple izgubio. Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih tržište je jednostavno tek tada masovno otkrilo računalo i odlučilo se za Windowse. Jedno vrijeme Apple je mušičavo želio biti posve odvojen od toga svijeta, ali mu se, zbog potrebe za povezivanjem i razmjenom podataka, polako morao prilagođavati.

GROZNE GREŠKE UZ TIHE I NEZAPAŽENE REVOLUCIJE

Apple je, tako, sve do početka devedesetih posve zanemario prijenosna računala, laptope. Kada je 1989. godine proizveo Macintosh Portable, bilo je to »pljosnati« klon osnovnog Macintosha od prije pet godina, s jednobojnim LCD ekranom bez pozadinskog osvjetljenja. Baterija mu je kratko trajala, bio je težak, ali je barem imao izvanrednu tipkovnicu. Umjesto miša, imao je ugrađen trackball, s kuglom prema gore, koja se – što je ovisilo o tome je li korisnik ljevak ili dešnjak – mogla seliti lijevo ili desno od tipkovnice. Osim izvrsne tipkovnice ovo je bila jedina genijalna stvar.

Ali kad je Apple ozbiljno zapeo da proizvede izvrstan prijenosnik, onda je njegov dizajn 1991. promijenio cijelu industriju. Crno računalo Macintosh PowerBook izašlo je s trackballom na sredini i s obilnim praznim osloncem za dlanove, a tipkovnica je pogurnuta prema ekranu. Taj layout i danas, kada kuglu zamjenjuje upravljanje kursorom putem dodira, primjenjuju svi proizvođači laptopa.

Macintosh je od početka u sistemu imao ugrađenu mogućnost umrežavanja, a PC se za mreže počeo prilagođavati puno kasnije, najprije putem dodatnih kartica. Još je Apple II koristio CD kao optički medij, a Mac se praktično od početka mogao proširivati i vanjskim diskom. Od 1987. godine kreativci na Macu mogu bezbolno koristiti po dva i više monitora, a na PC-u je takva konfiguracija bila problematična (i neobična) gotovo desetljeće poslije. Proširivi Macintosh u boji koji odmah radi s više monitora velika je Sculleyeva zasluga. Ali, tko to pamti?

Sculleyu je povrh svega za status vizionara trebalo nešto doista posebno. Nešto revolucionarno što će još jednom nanovo izumiti Apple.

PRVA PRIJENOSNA IGRAČKA KAD I MAC

Iste godine kad je u siječnju zaigrala slavna reklama za Macintosh »1984« Ridleya Scotta i kad se počelo prodavati to računalo »... za nas preostale«, na britanskom Channelu 5 u emisiji The Gadget Show 30. ožujka prikazana je prva prijenosna igračka Psion Organiser. Naprava teška 225 grama velika sa zaklopljenim tvrdim poklopcem preko ekrana 142x78x29,3 centimetra, s cijenom 99 funti, te ekranom u dva retka koji je u svakome retku mogao prikazati samo 15 znakova (a od slova samo velika), proglašena je prvim prijenosnim računalom. Imao je ugrađena dva programska jezika, jedan regularni i vlastiti, naravno, nalik na BASIC.

Tko je znao rukovati programibilnim kalkulatorima, kakvi su tada bili san snova inženjera i znanstvenika, lako je koristio tu igračku koja je bila i adresar s rokovnikom i podsjetnicima. Izravna inspiracija mu je bila baš u kalkulatorima. Dvije godine kasnije došao je Organiser II koji se putem standardnog serijskog sučelja mogao prikopčati na razne naprave poput pisača ili računala s kojim je mogao razmjenjivati neke podatke. I bio je pun pogodak, jer je pokazao kako će dalje teći razvoj. Postat će prijenosni.

Suosnivač Applea Steve Wozniak u Appleu je s dolaskom Macintosha sve više marginaliziran. na Macu je napravio vrlo malo, a njegov projekt Apple II GS, računalo s bojama, mišem, prozorima i kompatibilnošću s programima razvijenima za Apple II imao je uspjeha samo u državnim ustanovama. Osim toga, sve više su ga zanimale »neke druge stvari«. O svom je trošku organizirao dva uspješna rock festivala besplatna za publiku pod nazivom »US« (što je imalo dvojako značenje, SAD, ali i »mi«). Osim toga zanimalo ga je pilotiranje vlastitim malim avionom. U veljači 1981. srušio se pri polijetanju, zbog čega je preživio teške ozljede glave, od čega je neko vrijeme potpuno izgubio pamćenje. Oporavak je trajao dugo, a morao je proći i mukotrpnu fazu gubitka svježeg sjećanja. Kada se vratio u Apple 1983. odlučio je biti samo obični inženjer. U veljači 1987. napustio je Apple jer nije htio primati plaću od 120.000 dolara godišnje bez značajnijeg angažmana.

Ovo je važno da razumijemo što je bilo s Wozniakom u međuvremenu, kako bi se lakše shvatio njegov neuspjeh. i on je vjerovao da je potrebno imati pametnu prenosivu igračku. No, više se orijentirao na zabavu: kuća mu je bila puna radioprijemnika, videosnimača i televizora, često je na stoliću za kavu činilo kaos od daljinskih upravljača. odlučio je napraviti jedan jedini univerzalni i programabilni daljinski kojega je nazvao CL 9, po tvrtki kojoj je dao ime Cloud nine. Bio je to fijasko, jer su spoj računala i zabave još bili daleko u predaleko u budućnosti.

NEKA SE ZOVE NEWTON

Sculley se 1987. godine odlučio što će to od njega napraviti velikog Appleova vizionara: prijenosnik koji će u odnosu na ostala takva računala biti i više nego što je Mac prema običnim PC-jima. Tako te godine počeo razvoj prijenosnog uređaja bez tipkovnice, s ekranom osjetljivim na dodir priložene pisaljke, stilusa. Nazvali su ga Newton, s izravnom asocijacijom na utemeljitelja moderne fizike i astronomije Isaaca Newtona. Naravno, i njegovu jabuku.

Kad je uređaj predstavljen 1993. godine, a isporučivan je s brdom za njega napravljenog korisnog softvera za razne namjene osim već uobičajenih za prijenosnike, po onome što je obećavao bio je senzacija. Bio je vraški skup – 999 dolara. Ali sve što se na njemu radilo temeljilo se na prepoznavanju rukopisa. Netko je mogao raditi bilješke pisanjem rukom po ekranu, koje bi Newton za treptaj oka pretvarao u lijepi, čitljivi font. U programima za crtanje ovlaš rukom nacrtane geometrijske likove prijenosnik bi "ispeglao" u besprijekorne trokute, kružnice, pravokutnike...

Uostalom, kako je radio vidi se na 15-minutnom video prikazu magazina PocketNow:

Isprva je Apple taj prijenosnik držao zaključanim, ali je poslije dopustio da divovi poput Motorole, Sharpa, Siemensa i nekih drugih, plaćajući licenciju za softver, proizvode svoje inačice Newtona ili barem na njega dodaju svoj logo. Nije išlo kako su se nadali.

Nije pomagalo što je proširiv tada svježom standardnim priključcima (PCMCIA) Iako je bilo zamišljeno mnoštvo njegovih službenih primjena, od policajaca i vojnika do skladištara i od znanstvenika do studenata, kupovali su ga samo zagriženi likovi. Jedno vrijeme Siemens je od 1994. nudio Newton integriran u telefon za fiksne linije pod imenom NotePhone po cijeni od 2400 DEM (otprilike tadašnjih 1000 USD). Bilo je doista blizu da Newton doista postane (i) telefon.

Potkraj života toga proizvoda koji je i danas na nekim područjima iznimno napredan, Apple ga je proizvodio i kao razmjerno minijaturno prijenosno računalo, s tipkovnicom i ekranom na otklapanje te s cijenom prilagođenom školstvu, ali – nije išlo. Nije bilo programa koji bi njegovu primjenu učinilo neodoljivom onako kako su činovničke potrebe trebale office pod Windowsima, ili kako je Macintosha u kreativnoj industriji spasilo ono povrh uredskih poslova, stolno izdavaštvo, PageMaker, QuarkXpres, FreeHand, Illustrator i Photoshop.

ARM: SRCE NEWTONA IPAK ŽIVI U SVIM PRIJENOSNICIMA!

Procesor u Newtonu išao je posve drugim putem od procesora u središnjoj struji računalstva. Britanska tvrtka Acorn Computers iz Cambridgea, osnovana 1978. godine, proizvodila je ponajprije za britansko školstvo silno popularno i napredno računalo BBC Micro, temeljeno na procesoru kakav je kucao i u Appleu II – 6502. Kao da je njegov proizvod gurala ga je i britanska nacionalna televizija koja mu je dala ime. Ono što je mučilo Apple, mučilo je nakon nekog vremena i Acorn: taj procesor nije imao perspektive. Od 1983. kompanija se muči da pronađe uspješan put kroz niz tržišnih jedva održivih poluuspjeha ili neuspjeha. Na tom je putu jedno sjeme proklijalo: procesor ARM kojega je razvio Acornov »dobavljač silicija« tvrtka VLSI. Ideja je bila da se procesor posve ogoli od rijetko korištenih naredbi koje su mu opterećivale efikasnost, a da istovremeno bude ekstremno štedljiv. Kao samostalna tvrtka ARM Holdings je utemeljen 1990. godine kad je taj projektni ured višestruko nadmašio vrijednost samog Acorna.

Apple je taj procesor prigrlio za Newton, a najzdravije jezgro kreatora ARM-a i danas postoji u Velikoj Britaniji kao samostalna tvrtka koja taj procesor razvija i prodaje licenciju za njegovu proizvodnju drugima. I Appleova današnja serija procesora za iPhone i iPad temelji se na toj arhitekturi, a kupci ARM-ovih licencija su i drugi veliki proizvođači poluvodiča kao što su Samsung i Qualcomm, praktično svi proizvođači prenosivih telefona i igraćih konzola. Kineske opskrbljivače poluvodičima pritom nimalo ne treba preskočiti u tom posve rudimentarnom nabrajanju...

ARM se pokazao toliko dalekovidnim konceptom da danas, na drugim područjima nedodirljivi Intel, iz petnih žila pokušava konkurirati na području ultralakih prenosivih računala, telefona i tableta, ali mu nekako baš i ne ide. Uključujući i vrlo nisku cijenu koje postižužu na ARM-u temeljeni procesori. Čak je i Microsoft 2011. godine objavio da će Windowsi 8 s pripadajućim paketom softvera razvijati i za ARM.

DOLJE NEWTON, ŽIVIO PALM! HALO, PALM?

Pokopale su ga i nepovoljne kritike. Novinari koji su Newton dobivali na tjedan-dva korištenja pisali izrazito oštro o njegovom »lošem« prepoznavanju rukopisa, masovno potpuno ne imajući na umu da Newton uči vlasnikov rukopis onako kako danas pametni telefoni nauče nastavljati tekst kojega piše njegov vlasnik. U početku je uvijek mnoštvo grotesknih pogrešaka. Naravno, testni primjerci Newtona i nisu mogli postati puno pametniji mijenjajući korisnike na traci...

Meni se osobno Newton jako svidio. Čak sam u tim godinama, kad je u nas malo koga zanimali članci o tenhnologiji, pisao kako tako prekrasnoj napravi zapravo jedino još nedostaje dio za telefoniranje. Bio je elegantniji za držanje na uhu od "ciglica" kojima se u to vrijeme telefoniralo. Njegov je glavni nedostatak bio što je izašao prerano: još nije bila uvedena digitalna GSM telefonija koja u uređaju troši mnogo manje struje, a tadašnji su se kabasti prenosivi telefoni uglavnom hranili strujom iz utičnice za upaljač u automobilu. A još nisu postojale ni litijske baterije, mnogo lakše i većega kapaciteta od nikl-kadmijskih. Newton je radio na jadne četiri minjonke (AA). One vlasnike newtona kojima je doista bio koristan na terenu od materijalne propasti kupovanja baterija za jednokratnu uporabu spašavao je puni džep tada besramno skupih punjivih akumulatorčića. Projekt Newton definitvno je ugašen u veljači 1998. godine, kad je zapravo tek trebao izaći na tržište.

Ali je zato pravi trenutak nanjušila skupina inženjera tvrtke US Robotics, koja je vidjela kako Newton radi, ali ga je odlučila pojednostavniti, smanjiti i prodavati s puno nižom nazivnom cijenom. Godine 1997. u ožujku USR je predstavio Palm Pilot po cijeni od oko 300 dolara uz mogućnost nadoplate proširenja za dodatnih 100. Umjesto da dlanovnik uči čitati vlasnikov rukopis, vlasnik je trebao naučiti pisati stilizirane znakove koje je Palm onda prepoznavao kao slova. Imao je Palm svoju publiku, razvijao se, dobio je infracrvenu vezu s vanjskim svijetom... Napokon, kao tvrtka osamostalio se i proživio trenutke samostalnosti sve dok ga u proljeće nije kupio Hewlett-Packard. Imao je i svoje zvjezdane trenutke, a imao je u razvoju svoje velike šanse, koje nije iskoristio – da postane telefon.

(U sljedećem nastavku: »IBM postaje saveznik, a Microsoft neprijatelj«, prethodni dio možete pročitati ovdje.)