Da bi računalo postalo telefon moralo se dogoditi još puno toga, a ne samo proteći vode.

I PalmPilot je, unatoč svojoj primitivnosti u usporedbi s Newtonom, u vrijeme kada je izašao imao više realnih mogućnosti da postane i telefon. Nakon što je nastao u njedrima US Roboticsa 1995. Palm je u lipnju 1997. godine postao samostalnija podružnica u vlasništvu korporacije 3M, koja je kupila krovnu tvrtku. Ekipa iz Palma je, poslije gubitka tutora US Roboticsa, formalno postala gotovo samostalna.

Međutim, stvarnost je bila posve obratna od onoga u papirima. Barem su tako promjene doživjeli osnivači Palma Jeff Hawkins, Donna Dubinsky i Ed Colligan. Godinu dana nakon što je 3M preuzeo US Robotics, osnivači su pobjegli iz Palma te su u lipnju 1998. godine osnovali tvrtku Handspring. Usput, 3M je dvije godine poslije ostatke Palma prodao upravo Handspringu.

Handspringov uređaj Visor radio je na PalmOS-u, ali je imao važnu inovaciju - konektor Springboard kojim se proširivao. Ubrzo su se počeli množiti inovativni dodaci: moduli s igrama, rječnici i prevoditelj, dodatna memorija, bežični daljinski za prezentacijske projektore, dodatak koji ga je pretvarao u diktafon, a kad već snima i izvodi audio, mogao je postati reproduktor MP3-ca. Čak i digitalni fotoaparat!

Zapravo, svi sastojci za telefon bili su tu, samo ih je valjalo uglazbiti. Tako je Handspring godine 2001. kupcima doista ponudio i Visorphone, dodatak koji se dlanovniku priključivao na taj konektor, a omogućio je GSM telefoniju. Naravno, u dodatku je bio mikrofon, potrebni ostatak elektronike, utor za SIM, i u čipu softver koji je zavirivao u vlasnikov adresar te ga pretvarao u telefonski imenik iz kojega se izravno moglo zvati. Jednom tipkom na Visorphoneu trenutačno se pozivala telefonija povezana s adresarom, a drugom funkcija SMS-a. Istina, dodatak Visorphone je po eleganciji bio ravan ljepoti zubnih proteza koje bi ljudi nosili – ispred usta. A bio je i vraški skup (ispočetka 300 funti!), ali to je bila ta ideja.

Dva glavna kritična uvjeta za pojavu tako nečega tada su već postojala: baterije manjeg volumena boljega kapaciteta i razmjerno niskoenergetska mobilna telefonija – GSM. Bez svega toga Newton nije imao izgleda, a i malo tko ga je vidio u telefoniji.

Meni je osobno PalmOS i danas za puno dužinu koplja bio bolji sustav od bilo kojeg onovremenog sistema kojima su proizvođači krcali razne iščiljele prijenosnike poput Mobile Windowsa ili Symbiana. Čak je i sam Palm jedno vrijeme proizvodio pametne telefone Treo, ali je loša tržišna politika, posebno potkraj života Palma u okrilju Hewlett-Packarda, dovela do sloma i toga brenda.

Do pametnoga telefona, kakvi su danas praktično svi, moralo je doći izokola. Preko zabave.

MULTIMEDIA FESTIVAL

Za to vrijeme stolna osobna računala idu svojim putem i malo tko misli da bi im prijenosno džepno računalo moglo oteti primat. U Appleu, pod »sindromom BMW-a« John Sculley je uveo nešto reda. Ukinuo je taj nevjerojatno neuspješni Macintosh Portable, ali je uveo klasu PowerBook koja je iz temelja promijenila dizajn prenosivih računala. Tako će biti i s još nekoliko inovacija s prijenosnim računalima koje će drugi proizvođači bezuvjetno slijediti. Newton je prepustio njegovoj polaganoj agoniji, jer ga Sculley sam nije imao srca ugasiti. Od Newtona je ostala samo Sculleyeva kratica za tu vrstu uređaja - PDA, osobni digitalni pomoćnik. Sculley je začeo i tajne pregovore s Motorolom i IBM-om (savez AIM) o kooperaciji u stvaranju novog, djelotvornijeg procesora, efikasnijeg od Intelova. Apple je tom savezu nudio nove tehnologije, od tipografskih do multimedijalnih, koje bi s partnerima dijelio. Jedna od njih je i QuickTime, za reproduciranje fino usklađenog kvalitetnog videa i zvuka.

Pravi »neprijatelj« je sada svima bio Microsoft.

Softverski dio toga saveza je propao. Jedina izvorna tipografska tehnologija koju je Apple dao u svjetsko naslijeđe je TrueType. Koncipirao ga je Apple u ratu s Adobeom koji nikako nije snižavao cijene licencija za PostScript, a i fontovi su imali cijene koje su mogli platiti samo oni koji na njima zarađuju. Adobe se sve se manje oslanjao na generalno računalstvo, a sve više na profesionalce – kojima je svoje mogao naplatiti, a tu je Mac bio nezamjenjiv.

Apple je stvar smislio, ali nije imao dovoljno besposlenih kodera, pa je s Microsoftom podijelio posao u kodiranju , a Microsoft je bio tako plaćen što je TrueType mogao slobodno koristiti pod Windowsima. Apple ga je prvi predstavio sa Sistemom 7 u svibnju 1991. Microsoft je svoje prve Windowse s TrueTypeom, koje je generalna publika tek donekle mogla usporediti s MacOS-om, kao iznimno popularnu inačicu 3.1. izdala u travnju 1992.

Cijela ova epizoda o softveru usred naše priče o hardveru je samo zato jer je to vrijeme izdisaja osnovnih računalnih programa za osobna računala – operativnih sistema. I jedan i drugi OS, MacOS i Windowse, Apple i Microsoft samo su dozidavali na temelje postavljene za puno slabašnije procesore. A i procesori na kojima su se temeljila osobna računala bila su na izdisaju. Intel i danas »dozidava« procesore koji imaju pretke u procesorima 4004 i 8008. Ambicije Applea bile su puno veće prema multimediji, a dotadašnji Motorolini procesori koji su srodstvom bili praunuci onoga u prvom Macintoshu. Obrađivati jednu sliku, ma koliko ona bila velika, nije baš isto što i reproducirati 25 ili 50 slika u sekundi i sinkronizirati ih s tonom, ma koliko takva slika bila mala.

APPLE SEBE NANOVO IZMIŠLJA NOVIM PROCESOROM

Zadovoljan sam i danas što sam iz velike blizine tu promjenu promatrao dok je ona bila još razmjerno brižljivo čuvana tajna. Čak je i malo koga zanimala jer su svi bili usredotočeni na novosti koje su izlazile praktično svaki dan.

U svibnju 1993. bio sam sa skupinom istočnoeuropskih novinara u posjetu IBM-ovoj tvornici u Santa Palombi kod Rima. Prošetali su nas pogonom u kojemu su sklapali radne stanice, profesionalna računala višega razreda, snage i cijene od razreda osobnih računala, a u seriji predavanja o budućnosti računalstva nisu ništa ni pisnuli o savezu s Appleom i Motorolom. IBM je trebao s Motorolom podijeliti masovnu proizvodnju novih procesora u raznim inačicama koji su se trebali koristiti svagdje, od najjeftinijih za školstvo do računalnih farmi, poslužitelja i superračunala (kompjuteri su se opet uselili u ormare i počeli puniti klimatizirane hale). Ujedno i IBM se tim procesorom želio osloboditi ovisnosti o Intelu. I sam je proizvodio za svoje potrebe procesore temeljene na Intelovoj arhitekturi, ali si div iz Armonka na američkoj istočnoj obali nije mogao dopustiti da sve vrijeme kaska korak za razvojem u Intelu.

Taj je procesor neke dotadašnje trendove trebao postaviti naglavce. Umjesto da mu raste kompleksnost i da mu se dodaju nove i nove naredbe, procesor PowerPC imao je reducirani skup naredbi (RISC, kao i ARM, ali i snažnije profesionalne radne stanice poput Sunovih ili Silicon Graphicsovih), a kompleksnije operacije, pogotovo jer se ne pojavljuju prečesto, izvodile bi se u više ciklusa. To čipu nije bio problem jer je imao perspektivu da se te »razlomljene« naredbe izvode osjetno većom brzinom i bez čekanja, a to je bilo usko grlo dotadašnjih najsnažnijih procesora.

Moje javno i prilično upućeno pitanje o pojedinostima novoga procesora malo je konsterniralo IBM-ovce u sekciji za pitanja i odgovore, ali u to vrijeme su Apple i IBM već u komunikaciju uvoditi termine »power« i »open« (ovaj drugi Apple malo manje). Godinu dana poslije, 14. Ožujka 1994. Apple je na CeBIT-u u Hannoveru predstavio prve Power Macintoshe.

Mjesec dana prije predstavljanja dobio sam na pokusno korištenje najsnažniji preprodukcijski primjerak Power Macintosh 8100, koji je u to vrijeme nosio interni kodni naziv Cold Fusion. Uz uvjet, naravno, da do predstavljanja zavežem gubicu.

Na toj Appleovoj svjetskoj promociji u Hannoveru je redakcija informatičkog magazina Bug, za koju sam bio napisao opsežan prikaz prevratničkog stroja, izvela vjerojatno najspektakularniju sabotažu neke velike svjetske premijere pripremane u najvećoj tajnosti. Apple je i inače poznat da ne samo da ne objavljuje svoje planove za nekoliko mjeseci, ili nedajbože godina unaprijed (kao npr. Intel), nego ni dan-dva unaprijed. Samo je 2-3 proizvoda u povijesti dopustio da na dan promocije izađu opsežni članci na naslovnici Newsweeka. A mi smo u Hannover iz tiskare u Veroni donijeli prvih 500 primjeraka Buga kojoj se na naslovnici punom širinom i visinom kočio procesor PowerPC 601!

INTEL UZVRAĆA PENTIUMOM, KOJI NE ZNA RAČUNATI

U ožujku iste te godine, osam dana poslije, Intel je predstavio Pentium, petu generaciju procesora, koji je – zapravo – bio već šesta generacija legendarnog 8008. Ključna je bila prva velika prerada unutrašnjosti procesora, njegove jezgre, koja je također trebala slijediti RISC filozofiju i otvoriti mogućnost ubrzavanja. Općenito, napredak procesora je, ne samo po sve većem broju tranzistora na jednom i sve manjem listiću silicija, nego i po taktu na kojima se kalkulacije izvode, dobio novu budućnost.

Pentium je imao loš start. Čini se da u Intelu ponešto zbrzali, pa se ubrzo otkrilo da je prva serija imala – posebno za znanstvenu zajednicu gdje su brojke kritične – izrazito neugodne grešku. Otkrili su je mjesec dana nakon predstavljanja najprije u Intelu, a potom su počele pljuštati i primjedbe od stručnjaka, ne samo informatičara, nego fizičara i matematičara. Bila je greška u dijelu koji je obrađivao kalkulacije s decimalnim brojevima.

Najglasniji je u listopadu 1994. bio dr. Thomas Nicely, profesor matematike na koledžu Lynchburg u Virginiji. Obratio se, kao mnogi drugi, Intelu, ali nije dobio odgovor. Potom je 30. listopada svoj dokaz o tome »da Pentium ne zna računati« objavio u ranoj fazi interneta i skandal je odjeknuo svijetom. Intel je najprije umanjivao važnost, ali je nakraju ipak morao priznati grešku. Na kraju samo te 1994. godine ta je greška Intel staja pola milijarde dolara! O ugledu da ne govorimo, jer su se čak i u nas reklamacije konobarima podnosile sarkastičnom primjedbom: »Da to, kojim slučajem, niste računali na Pentiumu?«

Ipak, PowerPC i Pentium su bili posve različiti svjetovi te su se samo »na izlazu«, po rezultatima, donekle mogli uspoređivati. Prava se bitka odvijala na posve drugom području koji je u tom vrijeme bio strašno zastario: na polju operativnih sustava. Prenosive igračke i telefoni, poslije prve epizode s Palmom i Handspringom, bili su još primitivni i prevladavjuće glupi. I malo je to kome smetalo.

(U sljedećem nastavku: »Povratak Stevea Jobsa u Apple i krivudavi put do iPhonea«, prethodni dio možete pročitati ovdje.)